Kad smo raspravljale koju od ovih dviju fenomenalnih književnica upitati za razgovor, toliko se nismo mogle odlučiti da smo ih priupitale obje. Slavenka Drakulić i Olja Savičević Ivančević komentiraju za Graziju stanje u društvu, uz pregršt važnih životnih podsjetnika i lekcija

Najprevođenija hrvatska spisateljica koja nas je zadužila svojim brojnim romanima i esejima, rođena Riječanka Slavenka Drakulić danas živi na relaciji Hrvatska – Švedska, a još je 1984. godine objavila svoju prvu publicističku knjigu “Smrtni grijesi feminizma”, koja je jedan od prvih priloga feminizmu bivše Jugoslavije. Početkom prošle godine ovo djelo, koje je 80-ih izazvalo velike kontroverzije, doživjelo je ponovno objavljivanje u nakladi Fraktura, što je po stoti put potvrdilo status ove spisateljice i novinarke kao jedne od pionirki feminizma na ovim prostorima.

Što je prevagnulo da se ovo ikonsko djelo objavi baš sad? “To je zapravo zbirka mojih novinskih tekstova od kraja 70-ih do 1984. Kad mi je izdavač Seid Serdarević sugerirao reprint, nisam odmah pristala. Činilo mi se nepotrebnim, osim kao povijest feminističke borbe kod nas. Ali prevagnuo je argument da su gotovo svi problemi naznačeni u mojim tekstovima, od seksualnog obrazovanja u školama do seksizma na poslu, pobačaja i nejednake plaće za jednaki posao – i dalje vrlo aktualne, ako ne i aktualnije. Uz to, mlada generacija nema pojma o situaciji žena u bivšem sustavu. Zamolila sam Zsófiu Lóránd, koja je napisala odličnu knjigu “Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji”, da napiše predgovor i dodala sam odabir tekstova od 1984. do danas, tako da se vidi i kontinuitet problema i kontinuitet mog feminističkog angažmana. Feminizam na našim prostorima ipak ima prošlost, još prije mene bio je AFŽ, a prije njih građanski feminizam prije rata… Dobro je poznavati svoju povijest, a ne oslanjati se samo na tuđu, recimo američku, premda je upravo zapadnjački, to jest američki feministički val 70-ih doveo do našeg angažmana, a ne primjerice jedna Simone de Beauvoir koju smo pročitali prije.”

O feminističkom peru

Na pitanje kad je uopće spoznala feminizam, vratila se u fakultetsko doba, kad je s grupicom prijateljica i studentica s Filozofskog fakulteta počela čitati knjige Betty Friedan, Susan Brownmiller, Marilyn French, Shere Hite… “Kad je 1978. u Beogradu organizirana međunarodna konferencija Drug-ca žena na temu ženskih pitanja, to je nas u Zagrebu potaknulo da se organiziramo u okviru Sociološkog društva i počnemo se aktivnije baviti pravima, osobito neostvarenim pravima žena u vidu predavanja, diskusija, okruglih stolova, konferencija… To su bila vro popularna okupljanja. Naime, seksizam odnosno diskriminacija žena opstaje i kad je zakonska ravnopravnost postignuta jer je patrijarhalna kultura kod nas duboko ukorijenjena. Nekoliko nas radilo je u novinama pa normalno da smo o tome pisale, i to dosta oštro. Službenoj partijskoj organizaciji žena to nije bilo previše drago… Feminizam je tada bio uvreda, a i danas vlada predrasuda o agresivnim ženama koje mrze muškarce. I sama riječ je još uvijek ozloglašena, čak i među ženama za čija se prava bore.” Kako je, osim književnica, i vrlo cijenjena novinarka, kako je uopće osjetila strast za pisanjem i kako odvaja književno od novinarskog pera?

“Odvajanje je jednostavno: ako vas muči neka tema, ne izlazi vam iz glave, a nemate dovoljno mjesta u medijima ili pak nema zadovoljavajuće medijske forme u kojoj se možete izraziti – morate se okrenuti literaturi. Naravno, to ne znači da će vam ta promjena uspjeti. Ako me pitate o počecima pisanja, odgovorit ću vam jednom anegdotom iz Picassovog života. Navodno je još kao malo dijete počeo crtati, a prva riječ koju je izgovorio nije bila ni mama ni tata, nego pis. Pis je skraćenica od lapis – olovka. Dijete je osjetilo potrebu za crtanjem i tražilo je olovku. Kako i zašto, na to pitanje, bojim se, nema pravog odgovora.” 

 olja savičević ivančević by zdenko rašić

Olja Savičević-Ivančević, nagrađivana splitska pjesnikinja i spisateljica koja se nedavno doselila u Zagreb, svoju je prvu pjesničku zbirku objavila sa samo 14 godina. Uvrštena je u brojne domaće i međunarodne antologije poezije i proze, a piše i dramske tekstove te književne kolumne. Trenutačno radi na romanu radnoga naslova “Ljeta s Marijom”, koji prati nekoliko generacija žena na prostoru današnje Hrvatske i bivše Jugoslavije kroz djetinjstvo i djevojaštvo te majčinstvo, brak, razvod i kćerinstvo; ratove i mir, opisujući njihove živote gotovo sto godina unazad pa do danas. “Trebao bi izaći ove godine, ako mi muze budu sklone.” U svome dugogodišnjem književnom radu ne preza od hrabrog komentiranja svijeta koji nas okružuje, s feminističkom oštricom. Olja kaže kako je za takvu angažiranu književnost dovoljno ne biti slijep.

“Poezija koja me zanima kao čitateljicu i kakvu nastojim pisati bavi se životom i svijetom u kojem živimo. Dovoljno je ne biti slijepa za stvarnost pa da poezija dobije tu neku angažiranu, zapravo humanističku notu. Njezin angažman ipak nikad nije samo društveni, on je i emotivni. Iz negativnih poriva, ljutnje, frustracije, možemo crpiti snagu za umjetničko djelovanje i poeziju, a takva poezija može nam poslužiti i za borbu na političkom terenu. Poezija može biti snažan pokretač jer je u stanju podići duh, pokrenuti na proživljavanje i razmišljanje, potaknuti emocionalno sudioništvo, a svako pomicanje iznutra, u nama, prvi je korak prema konkretnom djelovanju.”

Olja surađuje i s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i adaptacija, a kaže da je iznimno važno pisati za djecu jer je upravo na njih moguće utjecati na način da razviju slobodarstvo, odvažnost, širok i kritičan duh. “U odraslosti to ide teže. Kroz igru i humor, nenametljivo progovoriti o važnim temama. I svakako – uvesti likove djevojčica. U mojim pričama i predstavama za djecu motiv žensko-muškog prijateljstva je važan. Oni su ravnopravni drugari koji kroz pustolovine kroče zajedno ili kroz priču to postanu, tako da je priča usmjerena i prema djevojčicama i prema dječacima. Emancipiranjem samo djevojčica i žena, a zanemarivanjem emacipacije dječaka i muškaraca, produbljuje se jaz nerazumijevanja.”

Osim po svome književnom radu, svojevremeno je dospjela u fokus javnosti i zbog opaske da je potrebno formirati književnu nagradu koja bi se nazvala po Vesni Parun. Kako komentira shodno tome, položaj i tretman književnica na našim prostorima? “Usput sam to napisala, a očigledno nije samo moja želja, pa je odjeknulo, no, nažalost, i utihnulo bez konkretnog rezultata. Po ženama se ne zovu ulice, gotovo nijedna od bezbroj književnih nagrada ne nosi ime neke autorice, u lektiri gotovo da ne postoje, još uvijek se puno teže probijaju do finala i nagrada… To, što je najgore, uglavnom nije namjerno, nego je takav odnos mnogih muškaraca, ali i nekih žena prema ženama neosviješten, rekla bih posve prirodan, usvojen od djetinjstva. Ako o tome ne govorimo, šanse da se takve stvari osvijeste ostaju minimalne. Feminizma itekako ima, ali često ostaje u nišama na margini javnog interesa, dok tamo gdje je vjerojatno najpotrebniji, u mainstreamu, izostaje. Ali tamo se ne može ići “čizmom”, nego strpljivo i mudro, nepokolebljivo. Feminizam je u našem društvu još uvijek pogrdna riječ od koje se zazire. A gdje je manje feminizma, tu je više seksizma i mizoginije.” 

Slavenka Drakulić photo by Roko Crnić

Nekad i sad

Po čemu se onda razlikuje feminizam 80-ih i ovaj danas? Na pitanje razlikuje li se današnja borba žena, ili su se samo alati promijenili, Drakulić kaže kako mlade žene misle da je ovo vrijeme postfeminizma, da je patrijarhat odavno mrtav. “Ravnopravnost koju su zapravo naslijedile iz prošlog sustava uzimaju zdravo za gotovo. Ali, iako smo u demokraciji očekivale više poštovanja i veću ravnopravnost – to se nije dogodilo. Dapače, siromašenje društva je, kao i u drugim bivšim socijalističkim državama, najviše utjecalo na žene. Od smanjenja socijalnih davanja, do sve lošije medicinske brige i sve manjih mirovina. U društvu ogrubjelom od rata nasilje nad ženama postalo je epidemija. Baš u trenutku kad nam se čini kako smo postigli to da ženska prava postanu ljudska i da se neke stvari više ne mogu dovoditi u pitanje – ponovno ih netko dovede u pitanje. Uvijek u ime višeg cilja, dakako. Zašto? Zato što su žene te koje rađaju i obnavljanje nacije zapravo ovisi o njima. Zbog toga, kako smatraju konzervativci, a osobito nacionalisti, nije samo na ženi da odlučuje o rađanju. To se najbolje vidi na primjeru Poljske, gdje je prva demokratski izabrana vlada nakon pada komunizma 1989. uskoro zabranila pobačaj, osim u nekim slučajevima. Danas ga pokušava još više ograničiti i po mogućnosti sasvim zabraniti, ali žene se žestoko odupiru, protestiraju, izlaze na ulice i imaju veliku podršku u društvu. Ključ toga je utjecaj katoličke crkve. Promijenio se i feminizam u SAD-u i na Zapadu općenito. Od devedesete naovamo posve se rascjepkao na borbu za cijeli niz pojedinačnih ženskih interesa, od prava transrodnih osoba do jezičnih pitanja i političke korektnosti. Podijeljene i zato slabe, nisu se okupile niti oko jednog problema, ali Poljakinjama to uspijeva zato što im se doslovno radi o životu.”

Posljednjih mjeseci žene su gotovo redovito na meti omalovažanja u javnoj sferi. Bile one “holivudske glumice” ili “iz neke tamo udruge za zaštitu žena”, sustavno ih se ušutkava ili im se zamjera što pričaju. Slavenka to smatra jednim od dokaza da bitka za ženska prava nikad nije izborena.

“Živimo u svijetu dominacije muškaraca i trebamo se i dalje boriti. Protiv omalovažavanja, nasilja, seksizma bore se mnogi, od inicijative “Spasi me”, građana u Zadru koji su se u znak protesta protiv puštanja trojice osumnjičenika za silovanje da se brane sa slobode okupili pred sudom, potom radijska emisija “K’o žena” na Korčuli, skloništa i organizacije za pretučene žene ili Ivana Ninčević Lesandrić koja je podijelila svoje iskustvo pobačaja s javnošću; zatim ono što čitate na portalu Vox Feminae ili u kolumnama Jelene Veljače; ono što piše Vedrana Rudan, što govore Sanja Sarnavka i Bojan Glavašević, odnosno svaka osoba koja diže glas protiv diskriminacije žena. Dodajmo tome i nedavno započetu kampanju #metoo koja je krenula iz Srbije, ali je obuhvatila više država i ima velikog odjeka te, nadajmo se, stvarne posljedice po počinitelje. Sve su to činovi otpora bez obzira na to prepoznaju li se kao feministički.”

S obzirom na to da je riječ i o Oljinim kolegicama, a u središtu domaće javnosti pojavio se i zagrebački Filozofski fakultet koji je i sama pohađala, za inicijativu “Nisam tražila” Savičević Ivančević kaže kako misli da ne postoji žena koja nije pretrpjela neki blaži ili teži oblik rodno uvjetovanog nasilja ili maltretiranja, ucjenjivanja, posramljivanja, te da je o tome važno progovarati.

“Mi smo zapravo odmalena navikle da je to dio života, svakodnevna nelagoda. Ali naše kćeri ne moraju prolaziti kroz to i važno je ohrabriti ih, kao što je važno naše sinove odgojiti u snažne i obzirne ljude. Ono najvažnije što je proizašlo iz #metoo pokreta jest podrška žrtvama. Mnoge žene, osim što su pretpjele poniženje i zlostavljanje, dodatno su ponižene posramljivanjem i osuđivanjem od strane okoline, javnosti. I to nema veze s njihovim statusom u društvu, kako neki iz bahatosti ili neznanja tvrde. Svaka je žena potencijalno izložena zlostavljanju dok se zlostavljanje jasno ne osudi kao nešto neprihvatljivo i protuzakonito, neoprostivo. Nažalost, i same žene često prešutno ili nepromišljenim osuđivanjem žrtava, a ne nasilnika i nasilnica, podržavaju iživljavanje nad drugim ženama, pogotovo ako su im nasilnici bliske osobe. To je nalik na talačku krizu. Ali svijest o nasilju kao neprihvatljivom je ono što se ipak pomalo mijenja, raste.”

Olja često naglašava da je i na muškarcima mijenjati stvari. “Nije teško biti feminist, dovoljno je ponašati se normalno, kao zrela osoba. Stati uz svoje majke, sestre, partnerice, kolegice i prijateljice, za početak postati svjesni svoje privilegije u društvu. Ako majku, a potom partnericu ili kolegicu tretirate kao svoju sluškinju jer se to samim tim što je žena podrazumijeva, tu nešto suštinski nije u redu – osobe koje navodno volite zapravo podčinjavate. Dovoljno je zamisliti obrnutu situaciju.”

Mašta i talent važniji od iskustva

Upravo su žensko tijelo i bol, o kojima smo najviše razgovarale, često u fokusu Slavenkinoga književnoga rada. Kako sam prije dva tjedna ponovno dovršila čitanje njezina romana “Mramorna koža”, koji je u doba objavljivanja izazvao skandal, a na nevjerojatan način prikazuje psihu žena, razarajuću snagu seksualne želje i odnosa majke i kćeri, morala sam je pitati – otkud silne ideje za tako duboke psihološke razrade, kreativno progovaranje o tabuima. “Teško mi je reći kako, kada i od kuda dolaze ideje za roman. Nije nužno da se osobno iskustvo pretvori u prozu. Protiv sam tumačenja književnog djela podacima iz života pisca odnosno spisateljice. Čemu nam služi mašta? Vjerujem da su za pisca mašta i talent daleko važniji od iskustva. Svaki čovjek ima barem jedno zanimljivo ili važno iskustvo, pitanje je može li ga uobličiti u tekst. Trenutačno radim na novoj zbirci priča koja bi trebala izaći ovog proljeća i u kojoj se bavim – fotografijama.” Na pitanje što savjetuje mladima koji bi se voljeli okrenuti pisanju, Slavenka ima zanimljiva uočavanja:

“Pišite ako baš morate, ali nemojte puno očekivati. Prema istraživanjima, polovica građana Hrvatske ne čita ništa, a od onih koji čitaju, najviše ih pročita jednu knjigu godišnje. Kad pišete, dobro je ovo imati na umu.” 

Iako od Olje uskoro možemo očekivati roman, od poezije se ne rastaje premda se posljednjih godina raspravlja o tome prijeti li toj književnoj vrsti izumiranje. “Poeziji ne može doći kraj. To bi značilo da smo se kao ljudska bića u potpunosti preobrazili i postali neosjetljivi na svijet oko sebe. S pjesmama i pričama i potrebom da opjevamo i opišemo naše iskustvo, srećemo se otkad je čovjek postao čovjek. Poezija je s nama od početaka i ona eventualno može mijenjati svoje forme ili načine na koje dolazi do ljudi. Osim toga, poezija nije samo pjesništvo – ima je u svim umjetnostima, kao i u svakodnevici. Ona nije samo veza s jezikom i riječima, nego način promatranja i doživljavanja svijeta, otvorenost prema životu.” Koji god oblik izražavanja odabrali, Olja tvrdi da je važno odagnati i strah i autocenzuru. “Govoreći općenito o glasu žena i njegovoj čujnosti, utjecaju, riječ anonimne djevojke i priznate autorice, glumice, političarke ne odjekuje ni približno istom snagom. Nekad i nije loše da ojačaš, da dođeš u poziciju da te čuju pa onda zagrmiš.” Sudeći po našim sugovornicama, ne sumnjamo da je buduća društvena vremenska prognoza sazdana od snažne ženske grmljavine – koja ne jenjava.

 

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju časopisa Grazia br. 260.

Foto: Roko Crnić, Zdenko Rašić