Iako su prošle pune dvije godine od zagrebačkog potresa, mnogi muzeji i galerije u Zagrebu i dalje čekaju svoj red na obnovu te nisu otvoreni za posjetitelje. No, to ih nije spriječilo u održavanju aktivnosti pri čemu su se prilagodili okolnostima i zašli u online svijet koji nam je posljednje dvije godine iznimno blizak i zbog nesretne pandemije. Danas vas vodimo na jednu uistinu posebnu virtualnu izložbu koja budi sva osjetila nevjerojatnim intenzitetom dominantne boje koja definira čitav ciklus.
Nakon iznimno dojmljive samostalne izložbe “01/02” održane 2019. godine u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi akademski umjetnik Rene Bachrach Krištofić predstavlja novi ciklus radova na samostalnoj izložbi “Staza kojom nisam pošao” u organizaciji Muzeja Mimara. Obje izložbe karakterizira likovno, sadržajno i konceptualno cjelovit, misaon i ozbiljan pristup autora. Aktualna izložba realizirana je u virtualnoj formi, jer je Muzej Mimara, u čijem se prostoru izložba prvobitno trebala održati, ozbiljno stradao u zagrebačkom potresu. Prednost virtualne izložbe leži u činjenici da će ona trajati sve do kraja 2022. godine i bit će dostupna daleko široj publici nego što bi to bilo prilikom realizacije izložbe u fizičkom prostoru Muzeja. Više o samoj izložbi saznali smo iz razgovora s autorom.
Predstavio si izborom 13 slika iz recentnog ciklusa izvedenih u tehnici akrila na platnu. Koliko dugo si radio na predstavljenom ciklusu i o čemu progovaraš u svojim radovima?
Na ciklusu radim već dosta dugo, gotovo dvije godine i ovdje sam predstavio manji dio slika iz ciklusa. Često se u svojim radovima bavim odnosima sjećanja i stvarnosti, onoga što doživimo i onoga što se s vremenom mijenja u nama, kako stvari doživljavamo s odmakom vremena. Prisutni su i razni drugi elementi – od osjećaja nostalgije do pomalo nestvarnih elemenata.
Ciklusom dominira plava boja i to intenzivna Yves Kleinovski nijansa. Koja je uloga boje unutar ciklusa?
Meni se čini da plava gotovo poprima narativni element – volim što produbljuje dojam radova i pruža element mistike i melankolije.
Predstavljeni ciklus nosi naziv pjesme američkog pjesnika Roberta Frosta “Staza kojom nisam pošao”. Koja je poveznica stihova spomenute pjesme i tvojih radova?
Teško je ponekad prenijeti te trenutke koji nam se dogode u životu, ali u vrijeme pandemije sam se često vraćao toj pjesmi i pronašao u njoj, barem za sebe, neku unutarnju istinu. Ne znam, dojam mi je da su se pjesma i radovi jednostavno isprepleli, pjesma je bila smjernica za radove, a radovi su samo pojačavali ideju pjesme. Također, smatrao sam da u njoj postoji ta jedna iskonska istina koja ako ju prihvatiš, daje smjer i snagu. Naravno, nije to jedina takva pjesma, ima ih podosta koje sam mogao iskoristiti za ovaj ciklus, ali ova mi je baš sjela s obzirom na trenutak u kojem živimo.
Vrijeme potresa i pandemije kod mnogih je umjetnika uzrokovalo blokadu i nemogućnost stvaranja. Iz teksta koji si napisao, a koji prati izložbu, saznajemo da si upravo u radu na novim slikama uspio ostvariti osjećaj konzistentnosti. Možemo li u tom kontekstu zaključiti da je ti je stvaralački rad pomogao nositi se s ovim čudnovatim prilikama i neizvjesnosti u kojoj smo se svi našli?
Ja oduvijek radim, što god se događa oko mene, baš sam neki dan razmišljao kako već 17 godina radim, od kada sam bio student pa do danas. Rijetko što me izbaci iz tog ritma. Naravno, imam faze kada radim manje, ali često to nadoknadim s hiperprodukcijom. Rad mi je sigurno pomogao bolje se snaći u ovo novom normalnom, makar moram reći da me u početku manje smetala pandemija, a puno više me potres izbacio iz takta. Ali rad mi je uvijek bio utočiste i često mi je pomagao da se nosim sa životom.
Pri kraju teksta navodiš da “radovima tražiš, krčiš i pronalaziš vlastiti put u tom (novom) svijetu i odlučuješ se za svoj put” – koji je to put?
Haha… ne znam… iskreno sumnjam da itko zna odgovor na to pitanje. Mogu samo reći da je moj i veoma drugačiji od većine ljudi. To ga ponekad čini nepodnošljivo dobrim, a nekada užasno teškim, ali opet samo mojim i što sam stariji sve sam ponosniji na taj čudan put koji je često veoma samotnjački.
