Guliver/Getty Images

Moderno društvo žudi za zabavom i pogledom u tuđe živote, a televizijske kuće za gledanošću. Tako smo dobili reality TV koji ne preza ni pred čim, a na nama je da stanemo i zapitamo se: koliko daleko je predaleko?

Film “This Is Your Death” premijerno je u SAD-u prikazan prošlog ožujka, a postavlja prilično uznemirujuća pitanja o reality TV-u. Ukratko, film počinje na setu snimanja reality TV emisije nalik “Neženji” u kojem poželjni budući mladoženja izabere jednu od dvije finalistice pred oltarom. Druga, potpuno očajna, vadi pištolj i kreće s paljbom, te emisija završi s nimalo sretnim završetkom. Iako su voditelj i producenti showa u šoku, ubrzo saznaju da im ne prijete nikakve kazne, kao i to da je u Kaliforniji dozvoljeno samoubojstvo sve dok osoba spremna na suicid ima potvrdu od liječnika i psihijatra da nije primorana na taj čin, nego je samostalno donijela odluku da želi okončati život. Naravno, uskoro se rodila ideja o showu u kojem se očajnici ubijaju pred očima publike, koja ih nakon toga “nagrađuje” donirajući novce njihovim bližnjima. Drugim riječima, radi se o najmorbidnijoj mogućoj milostinji.

Film nam izravno postavlja pitanje bismo li gledali smrt kao reality TV show? Štoviše, bismo li je nagradili? Vrlo lukavo, zato što, ako pogledate što se sve nudi zapakirano u celofan nazvan reality, odgovor kao da se nameće sam od sebe. Gledajući mnoge emisije koje se nude na zapadnim kabelskim TV programima, postaje očito da masama emotivni masakr kao da više nije dovoljan. Jesu li ljudi, dakle, spremni gledati stvarnu smrt?

Stariji nego što to mislimo…

No vratimo se na početak. Reality je televizijski žanr koji bi trebao prikazivati navodno stvarne, nepripremljene životne situacije u kojima najčešće sudjeluju ljudi koji nisu profesionalni glumci iako u nekim emisijama mogu gostovati i zvijezde. Reality TV razlikuje se od dokumentaraca po tome što je usredotočen na dramu, osobne konflikte i zabavu umjesto na edukaciju. Najgledaniji televizijski programi kao da se natječu tko će prikazati što “zabavniji” sadržaj, pri čemu ne mislimo na pomaknute “Monty Pythonovce”, duhovite “Mućke” ili svima drage “Prijatelje”, nego na nešto što bismo mogli nazvati zaglupljivanjem i rušenjem ikakvih preostalih moralnih granica. A upravo u toj sferi prednjači reality TV.

Mnogi prvim reality TV showom smatraju MTV-jev “The Real World”, koji se počeo prikazivati 1992. godine, s tim da je svima urezana u pamćenje ostala treća sezona koja se odvijala u San Franciscu, a u kojoj se istaknuo Pedro Zamora prvi gay muškarac s AIDS-om prikazan u popularnim medijima. No to nije prvi put da je reality došao na TV. Naime, ta je emisija bila inspirirana dokumentarnom serijom “An American Family” iz 1973. godine, koja je preteča ovog žanra budući da je kroz 12 epizoda prikazan raspad obitelji koja prolazi kroz razvod. Doduše, budući da je snimana dokumentaristički, prvim pravim realityjem bismo ipak mogli prozvati danski show iz 1991., “Nummer 28”, u kojem je prvi put spojena skupina stranaca te su prikazani njihovi odnosi.

Stvaran, manipulirani život

Tek krajem 1990-ih reality TV doživljava pravi boom te odjednom televiziju preplavljuju “Big Brotheri” (znate li ikoga tko nije pratio prvu hrvatsku inačicu?), te različiti “Survivori” i slične emisije. Tu postaje i sve očitije kako produkcija manipulira sudionicima emisija, te kako stvarni život i nije toliko stvaran kad ste smješteni u neprirodne situacije, izloženi ste lažnim informacijama, kao i kad vam je naloženo kako se morate ponašati ili što morate govoriti. Uz to, kritičari realityja s vremenom su shvatili kako je cilj sve više emisija poniziti ili iskoristiti sudionike (sve češće su, upravo iz tog razloga, u emisije birani neuobičajeni, “rubni” likovi skloni nasilju, s često “diskutabilnim” intelektualnim sposobnostima), koji su vrlo često u emisiju došli kako bi postali instantne zvijezde. Nažalost, ono što je najtragičnije jest to da su takvim emisijama vrlo često izložena djeca koja odrastaju gledajući, budimo iskreni, proslavu taštine, vulgarnosti i materijalizma. Još je žalosnije to što neka djeca ne samo da takav sadržaj gledaju nego u njemu i sama sudjeluju.

Jedan od primjera je “Toddlers & Tiaras”, u kojem najčešće frustrirane majke ulažu tisuće dolara u djevojčice koje vode po izborima za miss diljem SAD-a. Čak i djeca u dobi od svega dvije-tri godine prolaze terore uljepšavanja kakvima se ne podvrgavaju ni mnoge odrasle žene, da bi završila na često cjelodnevnim natjecanjima na kojima moraju paradirati bez obzira na to je li njihovo vrijeme spavanja, jesu li umorni ili gladni, dok im izbezumljeni roditelji obećavaju brda i doline samo ako osvoje najveću krunu.

Najgore od najgoreg

Godine realityja donijele su nam poveći broj “bisera”, među kojima smo izabrali neke od najgorih. U “I want a famous face” gledali smo tako djevojke i mladiće koji su se bacali “pod nož” kako bi nalikovali omiljenom celebrityju. Show je iznjedrio dvojicu Brada Pitta, Britney Spears, Pamelu Anderson, a skoro i Drew Barrymore da poznata glumica u posljednji tren nije odgovorila 23-godišnju obožavateljicu od “opakog plana”. U “I Wanna Marry Harry” skupina Amerikanki doputovala je u Veliku Britaniju uvjerena da će se jedna od njih udati za princa Harryja, kojeg je u emisiji glumio dvojnik.

Reality emisije u kojima su praćene cijele obitelji često nisu završavale dobro. Premda to nije slučaj s “Keeping Up With the Kardashians”, “Here Comes Honey Boo Boo” i “19 Kids and Counting” otkrile su mračne tajne seksualnog zlostavljanja djece unutar obitelji. Kad smo kod obitelji i djece, ne možemo izostaviti ni “Teen Mom”, seriju koja je MTV-u (nekoć glazbenom, a danas reality TV programu) donijela toliku gledanost da je izrodila nekoliko spin offova s majkama i kad su prerasle tinejdžerske godine. Zanimljivo je da je jedna od mama u međuvremenu postala pornozvijezda koja se podvrgnula brojnim estetskim operacijama.

Govoreći o operacijama, moramo spomenuti i “The Swan”, u kojoj je skupina kućanica izolirana od svojih voljenih kako bi napravile toliko plastičnih operacija dok ne bi postale neprepoznatljive. Na sličnom pragu bio je i show “Bridalplasty”, u kojem su se buduće mladenke podvrgavale brojnim operacijama.

Dokaz da ljudi vole gledati one koji su im nedodirljivi su i brojne reality emisije o Amišima. Od mladih koji se upoznaju s čarima Zapada tijekom rumspringe i onih koji bježe u New York (“Breaking Amish”), do onih koji tvrde da nisu homoseksualci, u showu “My Husband’s Not Gay”, iako otvoreno priznaju da ih privlači isti spol.

Kontroverznim i lošim emisijama mogli bismo ispuniti cijeli časopis, no shvatili ste poantu. Interes za tuđom intimom, ismijavanje slabijih ili poistovjećivanje s onima s malih ekrana nikad neće izgubiti svoju čar. No ono što se rijetko spominje su negativne strane realityja. Malo tko tako zna da je čak troje natjecatelja pravog “Neženje” (spomenutog na početku teksta) počinilo samoubojstvo nakon showa. Stoga, ako ste mislili da smo daleko od gledanja suicida na televiziji, zapitajte se barem možete li se nositi s tim da, kao društvo, ipak snosimo dio odgovornosti za ljudske živote i nakon što se ugase svjetla reflektora…