Ovaj tekst neće vas nužno ponukati na to da imate još jedno dijete. Isto tako, ovaj tekst neće vas (nadam se) odvratiti od toga da imate još jedno dijete, bilo to drugo, treće ili deveto (skidam kapu). Ponajprije zato što teško da moje riječi mogu utjecati na tuđe odluke, a drugi razlog je – zato što univerzalnog odgovora na pitanje trebate li imati još jedno dijete nema. Postoje samo iskustva i scenariji koji vam se mogu i ne moraju dogoditi (blagoslovljena ta neodređenost).
Partner i ja uvijek smo bili sigurni u dvije stvari: prvo – nema potrebe da sklapamo brak, i drugo – apsolutno ima potrebe da imamo (barem) dvoje djece. Hrpa naših prijatelja već je prije dobila djecu, a oni koji su prvo dobili otprilike kao i mi, počeli su se kroz godinu-dvije polarizirati. Svi su barem u jednom periodu razmišljali o više djece, no neki su ipak odlučili skrenuti s tog puta i odlučili: “One and done!” OK, svi se slažemo da imati dijete nije jednostavno, fizički iscrpljuje jer vjerojatno ne spavamo, moramo se brinuti da je dijete nahranjeno, zadovoljno i (koliko toliko) čisto, a i psihički jer, priznajmo, teško je imati odgovornost održavanja na životu sebe samog, a kamoli još jednog mini ljudskog bića. No većina nas ipak se upustila u avanturu nepoznatog i rekla: “Idemo popraviti demografsku sliku Hrvatske (kakvi mini heroji)!”. Naravno da nitko nije ni pomislio na demografiju, ali ajde, usput je ispalo dosta korisno.
Avantura je premala riječ da bi se opisalo to što je prethodilo. Stihovi grupe Tram 11 “1 i 1 nisu 2, već 11” nikad nisu bili točniji, barem se tako čini kad obitelji dodate još jednog ljudskog člana. U početku se uvjeravaš da si sad iskusan, da si već jednom preživio i grčeve, i nespavanje, i pelene koje popuštaju, i plač koji ne znaš definirati. Ništa nas ne može iznenaditi! I onda se dogodi refluks, pa se dogodi reakcija temperaturom na ama baš svako cijepljenje, pa se pojavljuju čudni osipi na mjestima za koje si mislio da se na njiima ne mogu pojaviti. I onda baciš to iskustvo u WC, pustiš vodu i zasučeš rukave.:) Poneki stereotipi doista se pokažu točnima – dok imaš 6587 gotovo identičnih fotografija jednog jutra s prvorođenim, s drugim djetetom sretan si ako imaš šest fotografija za cijeli mjesec. Karikiram, naravno, ali gotovo da i nije daleko od istine. Dok je s prvim djetetom vaša kućna biblioteka pretrpana knjigama o odgoju, domet istraživanja s drugim djetetom je guglanje: “Zašto je kakica zelenkasta”.:) Da ne ispadne kako se ne brineš toliko za drugo dijete – itekako se brineš, ali je fokus nešto drukčiji. Više se brineš hoćeš li pokloniti dovoljno pažnje i jednom i drugom djetetu s obzirom na to da je ona sad podijeljena. Shvatiš da nemaš vremena u detalje secirati svaku situaciju kao što si s prvorođencem, što možda nije nužno loše jer shvatiš da nisi savršen i da ne možeš uvijek imati sve sto posto pod kontrolom. Još jedan stereotip koji se kod nas pokazao točnim je taj da ljudi oko tebe više ne rade spektakl jer si dobio (još jedno) dijete, babinje više nisu grandiozne ili ih uopće ni nema i pomoć se nekako sve manje nudi. Ne mislim to uopće kao nešto loše, većini nas i odgovara da ih se malo “ostavi na miru” u postpartum fazi. Uz to, iznenadiš se koliko je jednostavno zaboraviti kako se pravilno stavi pelena na tako malu štrucu ili kako pohvatati ritam hranjenja i spavanja, no zato ponovno osjetiš taj adrenalin kao kad si prvi put imao dijete. Sve je, iako poznato, opet nekako novo.
Naravno da je teško, nemamo svi milijune i mogućnost uposliti vojsku dadilja, privatnih liječnika, nutricionista, fizioterapeuta. Sve mi to sami odrađujemo i to sada dvostruko. I da, puno je svakakvih iznenađenja, ali onda se iznenadiš što te točno sve može iznenaditi. Jedan prerani smiješak, jedna prerano prespavana noć, potpuno drukčiji karakter od tvoje prve bebe, i tu shvatiš da se nepoznatih iznenađenja ne treba bojati. No možda najveće iznenađenje dođe kad shvatiš koliko jako si spreman voljeti i biti sretan i znaš da ne bi mijenjao postojeće, pa čak i u onim najtežim trenucima. Sve teške stvari s početka će opet proći, kao i sve ostalo, i to prebrzo. Odjednom ćete po drugi put skidati dijete iz pelena, raditi ponovno adaptaciju na jaslice, učiti ponovno kako se vozi bicikl. I bit će dana kad ćete uživati u svakoj sekundi i dana kad ćete proklinjati sve i svakoga. Bit će puno, puno dana kad će se djeca svađati, tući, otimati si igračke, tužakati jedno drugo. I taman kad ćete navući pancirku i svoje najbolje odijelo mirotvorca, oni će već biti izgubljeni u nekoj desetoj igri, šaputati o tko zna kakvim “bitnim” stvarima ili se smijati tome što su neku stvar nazvati guzica. I bit će puno, puno dana kad će jedno od njih tražiti dodatnu pažnju i kad ćete se morati s partnerom dogovoriti da se razdvojite kako biste tu pažnju jednom od njih mogli i pokloniti. Djeci je teško, ne razumiju ni svijet ni emocije, i ponekad će doista biti tužni ili ljutiti jer je još jedno dijete u kući, ali to je prirodno. Teško je, ali kao i sve ostalo, njima samo treba pažnje i ljubavi. Osobno se, recimo, dogovorim s partnerom da uzmem starije dijete i odvedem ga na “dejt”, bio to odlazak na sladoled, u kino ili samo šetnja. I dam mu potpuno svu svoju pažnju, a to je sve što je potrebno. Sigurno ćete i uspoređivati svoju djecu, teško je pobjeći od toga – kad je tko počeo jesti krutu hranu, kad je koji propuzao ili prohodao, kad je koji izgovorio prvu riječ. I nemojte se iznenaditi ako drugo dijete napreduje brže i intenzivnije, to je prirodno. Nema samo dva učitelja, ima čak tri (ili više). Tu najbolje vidite taj paradoks – dvostruko je teže, ali i u masu stvari je dvostruko lakše. Brat (ili sestra) su tu, da sudjeluju, da pripomognu, da vole.
Bit će puno više onih divnih iznenađenja, kao recimo kad, iako znaš da je nemjerljiva ta ljubav koju osjećaš prema svom prvorođenom djetetu, ona astronomski još više naraste kad ga gledaš u toj ulozi starijeg brata (ili sestre). Ili kad shvatiš da beba broj dva više ujutro pogledom ne traži ni tebe ni tatu nego tog svog starijeg brata ili sestru. Kad čuješ kako se gotovo pa slomi napola od smijeha na svaku njegovu grimasu, podignuti prst ili izgovoreno slovo. Kad se nesvjesno uhvate za ruke na cesti, kad mlađe brani starije dijete pred nekim ili kad starije pazi da se mlađe ne ozlijedi na toboganu. Ili kad ih gledaš zajedno nakon što malo porastu kako sjede na kauču i nešto guguću i osjetiš minijaturni tračak (pozitivne) ljubomore jer znaš da je to ljubav neusporediva s bilo kojom drugom, pa čak i roditeljskom. Drukčija i neshvatljivih, neopisivih dubina. Doista je ne mogu opisati, možete je samo doživjeti. Ljubav koja, ako je pravilno njeguješ, traje zauvijek, bez obzira na kilometre koji će vas u životu dijeliti i bez obzira na ljude kojima ćete u životu biti okruženi.
Nisam psiholog, nisam edukator, ali imam neko svoje iskustvo i to jedno ima pet godina, a drugo dvije i pol.:) Je li to mala razlika, ili je taman, ili velika, postoji li najprikladnija razlika da i nama bude lakše i da se oni mogu blisko povezati, ne znam. Hoće li vam drugo dijete bolje spavati, bolje jesti, više se smijati, biti manje tantrumastično, pametnije, otvorenije, agresivnije? Ne znam ni to. Sve je to rulet u neku ruku, ulozi su visoki, ali nagrade su neopisive. Ne slažem se s tvrdnjom da se srce prepolovi na dva dijela. Ne prepolovi se, naraste, udvostruči se. Naraste toliko da pritisne želudac i aktivira sve one leptiriće u njemu zauvijek. Nekima se to dogodi instantno, a nekima kroz neko vrijeme, kao meni. Kad sam se riješila one početne panike i strahova (srećom, vrlo brzo), to je bilo to. Bili smo potpuni. No, prije svega, poanta je da slušate sebe, svoje želje i potrebe. Možda vam je obitelj potpuna i utroje, savršeno. No, ako postoji iole mala iskra želje da imate još jedno dijete (drugo, peto ili sedmo), a znate da to možete podnijeti financijski, prostorno, emocionalno, pokušajte se baciti u taj bezdan. Nije uopće mračan. Dobro, možda ponekad.:) No, vidjet ćete, svjetlo se pojavi brže nego što možete zamisliti.
Foto: Pexels
