Scrollam čim otvorim oči, scrollam dok jedem, dok sam na toaletu, dok je crveno na semaforu. Scrollam jer sam onaj milenijac koji “stalno bulji u ekran“, koji je “vječno na tom mobitelu” i koji živi neku drugu stvarnost. I dok tako “plivam” u toj drugoj stvarnosti, nailazim na pitanje jednog influencera u pokušaju engagementa s publikom: Zašto ne volite Instagram?
Tko kaže da ne volim?, pomislim. Pa evo me, dižem mobitel po tko zna koji put te iznova refresham da vidim što je novo došlo.
No, njegova pretpostavka i nije tako neobična za polovicu 2019. godine. Zapravo smo toliko zasićeni medijima, društvenim mrežama i njihovim sadržajem da već razmišljamo o povratku na telefone sa žicom i slanje papirnatih razglednica. Iako su naglasile revoluciju u komunikaciji, ali i poslovanju, u posljednje vrijeme društvenim mrežama pripisujemo negativne konotacije. Ne samo zato što nam oduzimaju previše vremena i fokusa nego konstantno preispituju naše granice i mentalnu stabilnost.
Međutim, što je važnije od svega, otvorile su nam prozor u donedavno nedostupne svjetove i živote drugih persona koje egzistiraju na ovom planetu. Nekoć smo bili ograničeni na nekolicinu nepoznatih stanara “Big Brother” imperija čije smo zgode i nezgode revno pratili, no danas smo i sami postali akteri tog voajerskog fenomena.
Bilo da se radilo o zadiranju u tuđu intimu, pogledu na luksuzne interijere, modu i stil, kućne ljubimce ili gastronomske delicije, vjerujem da se povremeno uhvatimo u razmišljanju kako i mi želimo posjedovati više. Želimo živjeti život vrijedan bilježenja i javnog eksponiranja. No kad nas sustigne realnost i shvatimo da smo tu gdje jesmo, padamo u stanje očaja. Jer trava je uvijek zelenija na drugoj strani.
Logično, kontinuirano ulazeći u interakciju sa sadržajem koji nas čini nesretnima i nezadovoljnima, samo još više hranimo svoje unutarnje demone koji nam govore da nismo dovoljno dobri ili dovoljno uspješni, lijepi, bogati i slavni. Pa kako to da se iza samo nekoliko inča ekrana krije nešto tako (naizgled) dobro?
Neosporno, istraživanja uistinu pokazuju da postoji poveznica između društvenih mreža i osjećaja nezadovoljstva sobom samima, povećane depresije pa i poremećaja u prehrani. Nisu to nova saznanja, no čini se da su spomenuti osjećaji postali sve izraženiji. Upravo zbog toga imamo sve veću potrebu za “tehnološkim detoxima” i povratkom u stvarnost kakvu poznajemo.
Pričam tako s prijateljicom koja mi govori, djelomično kroz šalu (iako znamo da je u svakoj šali pola istine), kako je počela pratiti jako puno fitness profila, ali ih više ne može gledati jer joj nabijaju osjećaj grižnje savjesti. I umjesto da nas takav sadržaj motivira, on postiže upravo suprotno. Samo zato što očekujemo da će se promjena, kakva god bila, dogoditi sama od sebe. No, nažalost, moramo je sami stvoriti.
Stvorit ćemo je tako da napokon promijenimo sadržaj s kojim ulazimo u interakciju, kao i načine na koje ga interpretiramo. Jesmo li spremni kritički promišljati o onome što nam je pred očima? Možemo li prepoznati što nam određeni sadržaj želi iskomunicirati? I ono što je važnije od svega – možemo li prepoznati vlastite toksične obrasce i početi ih mijenjati?
Jako dobra stvar kod društvenih mreža jest to što možemo sami izabrati što želimo gledati. Nešto poput TV-a, samo s više kontrole. Pa postoji tamo negdje i onaj unfollow koji će nam instantno skinuti osjećaj tereta. To je jednako onom zadovoljstvu kad nakon prekida napokon obrišemo sve poruke i pozive bivšeg partnera, pa čak i njegov broj mobitela.
Dakle, zaboravljamo da još uvijek imamo slobodu izbora koja nam omogućuje da se ne hranimo negativnim sadržajem, nego da pratimo nešto što nas ispunjava i uveseljava. Za mene su to, recimo, kolači i mačke. Influencere slabo pratim. Ne želimo da nam društvene mreže postanu neprijatelji, a eto, ipak smo postali žrtve vlastitog produkta.
Upravo zbog prezasićenosti sadržajem te preopterećenosti njegovim značenjem i subliminalnim porukama, okrenuli smo se alternativnim načinima života za koje se nadamo da će zadovoljiti naše potrebe. U posljednje je vrijeme aktualan minimalizam, način života prema kojem nam je potrebno zbilja jako malo kako bismo se osjećali sretnije i ispunjenije. To, stoga, znači uklanjanje svega što za nas nema nikakvu (pozitivnu) vrijednost.
Iako se virtualni svijet ponekad čini kaotičnim poput second-hand dućana u vrijeme kad je sve po tri kune, jednako ga je tako potrebno dobro “pročešljati” kako bismo došli do onoga što nam u potpunosti odgovara. Ne možemo uvijek svu odgovornost za vlastite emocije prebacivati na naše ekrane, kad znamo da možemo okrenuti ploču jednim swipeom. Tako je lako.
