Postaju li ponovno knjižnice centralno mjesto događanja i zajednice?

Ako ste bacili oko na prvi ovogodišnji broj časopisa Grazia, mogli ste pročitati i da je jedan od trendova desetljeća osnaženje knjižnica kao centralnih mjesta kvartova. Istražujemo kako su se ova tiha mjesta othrvala svojoj ‘’neminovnoj’’ sudbini nudeći korisnicima kreativan i besplatan sadržaj – i postoji li za njih ipak svijetla budućnost

Ako ste imali knjižnicu u blizini, djetinjstvo ste jamačno, čim bi počela padati kiša i onemogućila vam igranje graničara ili gumi-gumija, provodili u knjižnici. Ušli biste u tu impozantnu prostoriju ispunjenu koricama knjiga, prelistavali slikovnice, a pokatkad biste taman stigli na slikanje temperama, izrađivanje figurica od gipsa, ili dobili kratku edukaciju o korištenju računala, koje je uvijek spremno čekalo negdje u kutu da se sva kvartovska djeca ondje okupe i zaigraju Minesweeper, ili neku kompliciraniju instaliranu igru. Čitaonice u knjižnicama bile su i mjesto gdje su se mogle besplatno pročitati sve dnevne novine, popričati sa susjedom o netom vraćenoj knjizi, ili pogledati u knjigu pojmova što znači riječ koju smo čuli za ručkom. A tek kad je stizao novi nastavak Harryja Pottera! Trčalo se u knjižnicu po jedan od 4 primjerka koji su imali dostupno. Međutim, nekako se, polaganim ulaskom raznih ‘’gadgeta’’, potreba za prostorom poput knjižnice izgubila. Pa, sve je bilo dostupno na računalu, a kasnije i na mobitelima! Od toga kako izraditi brodić od papira, pa sve do prijevoda nekih riječi ili činjenica na Wikipediji. Tako su i djeca, umjesto da se kad počnu padati prve kapi kiše zapute u obližnju knjižnicu, sada ostajala zaštićena ispod haustora, gledajući neki video na ‘’najboljem’’ mobitelu od sve djece. Kad se tome zbroje već desetgodišnja proricanja sudbine (kako tisku tako i knjižnicama), koja su na razini bilo kojeg Doomsdaya, gotovo da samo čekamo da prostorije knjižnica zamijene ogromnim serverima namijenjenim nekom tehnološkom divu. Međutim, stvarnost je ipak, nasreću, manje dramatična.

Nivala Public Library. Finska

MITOVI O ZASTARJELOSTI

Debata o tome jesu li javne knjižnice na putu zastarjelosti pojačala se posljednjih godina. Mogu li te institucije preživjeti, kad su sve informacije iznimno dostupne, a čak se i knjige mogu dobiti i čitati na e-readeru, i to brzinom jednom ‘’klika’’. Međutim, Gallup, američka analitička i savjetodavna tvrtka sa sjedištem u Washingtonu nedavno je objavila istraživanje koja dokazuje da je posjet knjižnici bio “daleko” najčešća kulturna aktivnost među Amerikancima prošle godine, i pobijedila čak i kinodvorane! Čini se da je trošak ključni faktor pokretanja ovih trendova. Posjeta knjižnici je besplatna, kao i različite usluge koje knjižnice nude, uključujući Wi-Fi. Zapravo, studija istraživačkog centra Pew provedeno 2016. godine otkrila je to da, iako većina ispitanika posjećuje knjižnice kako bi posudila knjige, 29 posto onih koji idu u knjižnicu starijih od 16 godina otišlo je ondje koristiti računala, elektroničku građu, internet ili javnu Wi-Fi mrežu. Uz to, brojni pohađaju razne radionice – koje često nemaju nikakve sličnosti s književnosti. Riječ je o natjecanju u šahu, učenju šivanja, predavanja o cijepljenju, izložbi (ne samo starih izdanja, već i slika te fotografija).

Knjižnica na Belval kampusu, Luksemburg

Upitali smo Saru Barba, apsolventicu bibliotekarstva i urednicu emisije Knjiški moljac na Radiju Student, smatra li da su knjižnice ponovno postale središte okupljanja ili je taj trend cijelo vrijeme tiho prisutan: S obzirom na predrasude o knjižnicama kao o mjestima gdje moramo biti tiho, a knjižničari su dosadne i stroge osobe koji nas upozoravaju svaki trenutak na glasnoću, djeluje kao da knjižnica više nije mjesto druženja i okupljanja, odnosno trećeg prostora novijeg datuma. Međutim, ja nemam takvo iskustvo. Prije više od 20 godina, postala sam članica knjižnice i od upisa, tamo sam provodila gotovo svaki dan. I to ne nužno čitajući, možda čak najmanje čitajući… preslušavanje prvih CD-a, PC igrice, razne radionice od izrade karnevalskih maski do pretraživanja kataloga… Ona je uistinu za mene bila prostor u kojemu se jesam prvotno družila, a tek onda posuđivala knjige. Takvi programi u knjižnicama nisu novost, samo knjižnice napokon pomalo u svoje poslovanje (sporo i tegobno rekla bih) uvode i marketing, stoga ti programi dolaze više u svijest šire publike, a znamo da je publika knjižnica ukupna javnost, od mama i beba do beskućnika ili umirovljenika. 

UKORAK S VREMENOM

Osim marketinga i informacija o događanjima dostupnim na web-stranicama, diljem svijeta se u knjižnicama djecu uči vještinama pismenosti – i to onoj tehnološkoj. Naglasak je na STEM-u (znanost, tehnologija, inženjerstvo, umjetnost i matematika), a na nekim je mjestima moguće posuditi i tablet. Da ne mislite da je to samo u nekoj Danskoj ili Švedskoj, u trenutku pisanja ovoga teksta jedna zagrebačka knjižnica organizira radionice za programiranje micro:bita. Ako niste razumjeli o čemu je riječ – upravo to znači da knjižnice nesumnjivo idu ukorak s vremenom, kao i da su svojevrsni javno dostupni ‘’community hub’’. S tim se slaže i Sara: Iz moje perspektive knjižnica je community hub. Prebacivanje fokusa sa samog fonda knjiga na korisnika ključno je kada govorimo o knjižnici kao središtu zajednice. Knjižnica više ne može biti samo servis posudbe i povrata knjiga, ona prirodno preuzima ulogu trećeg prostora, odnosno središta zajednica. Smatram da knjižnice imaju svijetlu budućnost, pod uvjetom stalnog rada na svojim uslugama, prezentaciji u društvu i prilagodbi zahtjevima suvremenog korisnika. Ipak, nemoguće je zaobići činjenicu da knjižnice trebaju podršku svojih osnivača i sponzora kako bi uspješno balansirale financijama i zahtjevima korisnika.  

Javna knjižnica Wielsbeke, Belgija

A BUDUĆNOST?

Upravo je mogućnost, količina i redovitost financiranja ono što bi moglo ‘’presuditi’’ knjižnicama, i to najviše onima u manjim gradovima, a koje većinom ovisi o izvorima financiranja tijela države. U Velikoj Britaniji je, primjerice, prije nekoliko godina došlo do zatvaranja stotina knjižnica zbog vladinih rezova, a predviđanja su da će se taj negativni trend još više pojačati. Nažalost, kaže nam Sara, upravo su male lokalne knjižnice, koje su bile vodeće u postavljanju knjižnica kao središta zajednice gdje je moguće i družiti se, ali i saznati apsolutno sve što nam padne na pamet, prve na odstrelu, odnosno prijeti im zatvaranje. Prvenstveno jer se ondje ljudi češće iseljavaju, a knjižnica bez korisnika nije knjižnica. Gledajući samo nekoliko minuta popis događanja, vidljivo je da hrvatske knjižnice pokazuju inovativnost, kreativnost i volju za održavanjem svoje lokalne zajednice, i uistinu jesu javno dobro koje u konačnici doprinosi porastu obrazovanog stanovništva (koje, uvijek vrijedi ponoviti, dovodi do smanjenja nezaposlenosti, doprinosi demokraciji i ravnopravnosti spolova). Knjižnice štite kulturno nasljeđe, želju za znanjem, pomažu nam da učimo jedni o drugima i doprinose očuvanju zajednica. Odlazak knjižnica ne bi samo značio prijelaz na e-čitače, već prijelaz u neku stvarnost u kojoj se ne vrednuje osnaživanje pojedinca. A to nikako ne želimo, zar ne?

mm
Andreja Pančur

lifestyle novinarka