Nedavno završeni popis stanovništva Republike Hrvatske konačno je obrađen i objavljeni su prvi rezultati. I očekivano i neočekivano, kratko se može ustanoviti – ima nas bitno manje nego na popisu 2011. I to gotovo 400 000 manje. Četiri stotine tisuća. Pola jednog Zagreba. Osijek, Split i Rijeka zajedno. Nema ih više u Hrvatskoj. Zašto ih nema?

Vladajući će reći, slab prirodni prirast. Već se godinama rađa sve manje djece, svake godine na početku nastave čuje se koliko prvašića ima manje u odnosu na prethodnu godinu, razredi su sve prazniji.

Je li to samo zbog premalog broja rođene djece ili ima i drugih uzroka? Prateći medije zadnjih mjeseci, rekla bih ipak da je jedan od glavnih uzroka masovno iseljavanje. Hrvatska je članica EU, pa je lakše otići i potražiti posao i sreću negdje drugdje, a možda opet ne tako daleko od Jadrana. Irska, Belgija, Nizozemska, Njemačka, odnedavna i Austrija, a od zemalja koje nisu članice Europske unije Norveška i odnedavna Švicarska. 

Prateći medije zadnjih petnaestak godina, nije samo članstvo u EU potaknulo iseljavanje. Ljudi se iseljavaju zbog dvaput farbanih tunela, zbog prepariranih polarnih medvjeda u podrumima kolekcionara s visokih državnih položaja (a danas korisnika smještajnih i prehrambenih usluga kazneno-popravnih ustanova), zbirki skupih satova, skupocjenih slika, Malo vitra, fontana, monumentalnih spomenika Domovini, neupotrebljive žičare, muljanja s novcem europskih fondova, nekretninama i imovinskim karticama… 

Iseljavaju se jer su se mnoga radna mjesta zatvorila. Sjeća li se još itko što su bili Gredelj, Viktor Lenac, Nada Dimić, Kamensko, osim što su bili kasice prasice za odabrane?

Ljudi se iseljavaju zbog plamenih jazavaca i pedesetogodišnjih šmrkavaca, zbog onih što iskaču iz paštete, zbog arogantnih i neotesanih ljudi koji bi trebali raditi za opće dobro, a rade dobro za svoj džep. Ljudi koji prodaju maglu u Zagrebu, a nakon toga beru vrhnje u Bruxellessu. 

Ljudi se iseljavaju jer je zbog količine birokratskih zavrzlama teško pokrenuti ikakav posao, iseljavaju se jer u njihovim mjestima zatvaraju škole, a vrtić je nedosanjani san. Iseljavaju se, jer ako očekuju dijete, u brojnim će slučajevima ugroziti radno mjesto. Istina, roditeljima koji ne rade, vrtić ni ne treba.

Iseljavaju se jer stambeni kredit s prosječnom plaćom otplaćuju dok im već i unuci ne postanu punoljetni.

Iseljavaju se jer se vlakom na odredište stiže gotovo kao da se ide pješice. Ako vlak uopće i vozi. 

Iseljavaju se jer si od prosječne plaće u Hrvatskoj teško mogu priuštiti jadranske lignje, a kamoli ljetovanje na Jadranu.

Iseljavaju se zbog suludih referenduma na koje se baca proračunski novac, a u proračunu nikako da se nađe novca za goruće probleme.

Iseljavaju se jer za goste kluba u Slovenskoj vrijede jedna pravila, a za ostali puk druga. Iseljavaju se jer mnogo ljudi u našoj zemlji odavno nema mogućnosti pojesti nešto „da se ne baci“, a kruh odavna režu na tanje kriške.

Iseljavaju se jer se, iako visokoškolovani, u velikom broju slučajeva ne mogu zaposliti bez odgovarajuće iskaznice, a većina ih, poput mene, od iskaznica ima samo onu članstva u knjižnici.

Iseljavaju se jer im je teško dostupna odgovarajuća skrb za djecu dok rade, zdravstvena skrb, skrb za starije dok više ne mogu živjeti sami. Iseljavaju se ih stalno uvjeravaju kako je Hrvatska fenomenalno mjesto za život, kako žive bolje, ali to još ne znaju, a cijene na policama samoposluživanja ne govore tome u prilog. Samo od lipnja neke su osnovne namirnice poput ulja, kruha i mliječnih proizvoda znatno poskupjele. Čitava drama oko cijena goriva, pa vladine uredbe o fiksiranju cijene, čini se, još nije završila. U drugom činu čeka nas poskupljenje električne energije, a u trećem činu pak poskupljenje plina. 

U toj drami tragični smo junaci mi koji smo ostali i koji se s onima koji su otišli čuju preko različitih digitalnih aplikacija. Ne treba im zamjerati što su otišli. No, teško da će ijedna vlast učiniti išta da se vrate. Ima pokušaja u obliku ponude o 200 000 kn nagrade za one koji se vrate. Na takvu „bozu“ ne treba trošiti riječi. 

Ima možda u svemu tome i jedna dobra stvar. Prije ove vijesti o popisu izašla je i vijest da će Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje provjeriti evidenciju korisnika, pa da oni koji više ne žive u Hrvatskoj više neće moći koristiti usluge zdravstvene zaštite preko HZZO-a. Barata se brojkom od oko 300 000 korisnika. To se dobrano poklapa i s brojem stanovnika manje. Možda onda konačno bude mjesta kod pedijatara, liječnika obiteljske medicine, ginekologa i zubara. Svatko tko je pokušao prebaciti svoj medicinski karton drugom liječniku, prebaciti dijete od pedijatra liječniku obiteljske medicine, zna koliko će pragova obijati dok ne pronađe onoga tko prima nove pacijente.  Možda je ovaj popis stanovništva prilika da se stvari ipak urede bolje za sve koji su ostali, pa možda neke nove generacije neće ni odlaziti.