Kad smo 2019. godine čuli singl “Godišnji”, gotovo smo se trenutačno našli u nekom novom, osamdesetima nadahnutom synth pop zvuku na našoj sceni. Godinama kasnije, Anja Papa i Luka Vidović i dalje djeluju kao Pocket palma, duo koji je postao sinonim za nostalgiju i fluidnost. Njihovo je eksperimentiranje počelo 2012. kroz projekt Side Project, ali izlaskom albuma “Pocket palma”, a potom i “Atomi” pozicionirali su se među najzanimljivija imena tadašnje scene, s prepoznatljivim identitetom, nježno nostalgičnim prizvukom i estetikom koju i danas dosljedno njeguju.
Tri godine nakon posljednjeg albuma “III”, Anja i Luka predstavljaju “Dan”, koji se opisuje kao njihovo dosad najintimnije poglavlje. Da će atmosferičnost ostati nit vodilja, pokazali su singlovi “Lungomare” i “Boli me” s prvog dijela albuma koji ponovno balansira između popa, syntha, elektronike i drugih žanrovskih etiketa, zbog čega je ove glazbenike teško svrstati u jednu kategoriju.
S Anjom i Lukom razgovarali smo o njihovoj 14 godina dugoj suradnji, nostalgiji kao pokretaču glazbene priče i tome kamo ih sve vodi novi album.
Od posljednjeg albuma prošle su tri godine. Gdje ste bili kreativno i privatno u tom razdoblju i u kojem ste trenutku osjetili da je vrijeme za novo poglavlje pocket palme?
I privatno i kreativno smo bili posvuda, radili smo na jako puno drugih projekata s drugim izvođačima, i zapravo moment kad smo odlučili krenuti raditi na novom albumu i nije bio najveća prekretnica. Tad smo već znali u kojem smjeru želimo ići, no ubrzo smo stali s tim procesom jer smo se ponovo fokusirali na druge projekte. Ono što nas je totalno preokrenulo je zapravo bila pjesma ‘’Boli me’’, s tom trakom se nekako dogodilo prosvjetljenje i tad smo prvi put bili sigurni da je to što radimo za ovo izdanje ispravno i da je to smjer u kojem želimo ići. Ta pjesma je prva koja nam je dala sigurnost i samopouzdanje da dovršimo album baš kakav smo priželjkivali. Također, taj cijeli proces pisanja i skladanja ‘’Boli me’’ nas je dodatno inspirirao, tako da smo već kroz mjesec dana imali jako puno materijala, dovoljno da odlučimo da ćemo izbaciti duplo izdanje.
Album se opisuje kao vaš najosobniji dosad, iako je emotivnost oduvijek bila važan dio vašeg izraza. Kako biste usporedili ranije albume s ovim novim u tom emocionalnom smislu?
Naši tekstovi su uvijek bili poprilično osobni i emotivni, no mislim da se u emocionalnom smislu više trenutno fokusiramo na sonički dio albuma. Žanrovski, ovo je glazba koju smo slušali kao tinejdžeri, pa je ovo cijelo izdanje nekako ispunilo puni krug. Kad smo se tek upoznali i počeli raditi zajedno, jednostavno nismo imali ni kapacitet ni znanje za izradu ovakve glazbe, zato nam je i drago da smo sad, nakon gotovo 14 godina poznanstva i karijere, uspjeli van pretočiti točno baš ono što smo oduvijek htjeli. Razmišljamo o tome na način da ako bismo imali priliku pokazati ovaj album šesnaestogodišnjoj Anji i šesnaestogodišnjem Luki, da bi oni bili ekstremno oduševljeni.
Uz pocket palmu često se veže nostalgija. Zanimljivo je da upravo ove godine nostalgija ponovno doživljava vrhunac – sjetimo se opsesije 2016. godinom na samom početku ove. Jeste li i sami po prirodi nostalgičari i kako gledate na tu kolektivnu čežnju za prošlim vremenima?
Upravo to je nit vodilja cijelog albuma! U tim godinama smo zajedno visjeli po tumblru, budnim okom pratili indie i alternativne izvođače, išli na puno koncerata i festivala. Kasnih 2000. i ranih 2010. svjetska alternativna scena je bila u ogromnoj eksploziji. Ta vremena nam jako nedostaju. Iako je pocket palma kao entitet oduvijek vezana za nostalgiju, prije je to bila nostalgija za vremenima koje nismo proživjeli, ali smo ih proživljavali kroz naše roditelje koji su nam uvijek pričali o glazbi i umjetnosti osamdesetih.
“Uz sve što se događa u svijetu, biti nostalgičan za prošlim vremenima nikad nije na odmet.”
Nostalgija je prisutna i sad, ali na potpuno drugačiji način. Sad smo nostalgični za nečim što već jesmo proživjeli. Nedavno smo dosta promišljali o samoj riječi ‘nostalgija’ i tom osjećaju, pitajući se je li to pozitivan ili negativan osjećaj. Došli smo do zaključka da je ekstremno pozitivan, ako si ga napraviš takvim. Uz sve što se trenutno događa u svijetu, biti malo nostalgičan za prošlim vremenima nikad nije na odmet.
Za čim i sami čeznete, a što vam pak, unatoč stvarnosti, političkoj situaciji u svijetu, inflaciji i drugim boljkama, donosi dozu optimizma?
Mislimo da najviše čeznemo za djetinjstvom i nedostatkom pravih odraslih problema koje djetinjstvo ima. No, treba ostati realan i samosvjestan – to nikad nećemo dobiti nazad, i zato nastavljamo dalje. Ono što donosi optimizam je prije svega glazba. Naša glazba, glazba naših prijatelja, glazba naših omiljenih izvođača… Sve što dolazi s glazbom – druženja, zabavna opsjednutost bendovima, odlasci na koncerte, i ono što je nama najdraže – dijeljenje glazbe koju radimo s prijateljima i obitelji – sve to izaziva nevjerojatno pozitivne osjećaje koji nas guraju dalje unatoč svim problemima koji se trenutno događaju kod nas i u svijetu. Glazba, kao i svaka druga umjetnost, je vrlo moćan alat borbe protiv svega toga, ne samo na osobnoj razini, već i na globalnoj razini. Umjetnici su upravo ti koji kroz povijest podržavaju i guraju ispravne stvari. Imamo glas i platformu i svi kolektivno možemo dotaknuti ljude na neki način, zato mislimo da je ekstremno bitno da umjetnici iznose svoje političke stavove i ne šute, jer šutnja je kukavičluk. Neznanje i neinformiranost je kukavičluk. Zajedno smo jači, i što nas je više to lakše možemo doći do nekih promjena.
U jednom starijem intervjuu za Graziju rekli ste da želite postajati sve bolji i tehnički precizniji glazbenici. Kako danas gledate na umjetnu inteligenciju u glazbi? Koristite li je kao kreativni alat ili je izbjegavate?
Ovo nam je jako bolna tema jer mislim da ljudi generalno nisu svjesni koliko umjetna inteligencija šteti ne samo umjetnicima, već i drugim ljudima. Osim što nas kolektivno zatupljuje, godine i godine rada jednog glazbenika i usavršavanje tog zanata sad se masovno podcjenjuju jer možeš napraviti pjesmu u 3 minute jednim promptom. Pjesmu na kojoj bi radili tekstopisci, producenti, audio inženjeri, mix i mastering inženjeri. Generativni AI svakako neće biti smrt umjetnosti kakvu znamo, ali otežat će umjetnicima da žive i zarađuju od nje. Dobar primjer toga je glazba koju trenutno možete čuti u jako puno supermarketa u Hrvatskoj. Postoje firme koje na tjednoj bazi izbace preko 30 AI pjesama i prodaju ih trgovinama. Nazivaju to ‘’legalnom alternativom postojećim sustavima zaštite autorskih prava’’. Bizarno.
“Gotovo 40 posto sve glazbe uploadane na streaming servise svaki dan je napravljeno pomoću umjetne inteligencije.”
To je trgovinama jeftinije, ali cijela glazbena industrija pati zbog toga jer naš teško zarađeni novac, koji u startu već nije velika cifra, ne ide u džep glazbenicima i autorima. Odličan business model za neke, poprilično poguban za autore i izvođače. Gotovo 40% sve glazbe uploadane na streaming servise svaki dan je napravljeno pomoću umjetne inteligencije. Pričamo ovdje o jako ludim brojevima, 50 do 60 tisuća AI pjesama svaki dan. Svaki dan. Ponekad se onda zapitaš zašto uopće ovo radiš. Međutim, ono što je pozitivno je to da se i od ljubitelja glazbe i od čelnih tijela glazbene industrije diljem svijeta osjeća veliki otpor prema AI glazbi, nadamo se da će se to na neki način u skorije vrijeme malo bolje regulirati kako ne bismo kao čovječanstvo izgubili svaki oblik umjetnosti.
Kad ste počeli stvarati glazbu imali ste, ako se ne varamo, tek 17 godina. Danas, u tridesetima, kako gledate na svoje početke? I koliko ste još uvijek slični tim mladim glazbenicima iz Side Projecta?
Imamo osjećaj da se nismo nimalo promijenili, a u isto vrijeme da smo se jako promijenili. Duh koji smo imali sa 17 godina je i dalje tu, njegujemo našu unutarnju djecu, ali smo odrasli, postali savjesni i samosvjesni, naučili smo puno toga, što privatno, što poslovno. Svakako smo odrasliji, jer to moramo biti, ali ne dopuštamo da nam šarm i zabava iz mlađih dana pobjegnu.
Koliko se estetika pocket palme promijenila na ovom albumu?
Ne bismo čak rekli da se naša estetika generalno promijenila s ovim albumom, samo smo ju malo prilagodili svom novom zvuku. Naslovnicu albuma i sve vizuale povezane sa samim izdanjem, radili smo u suradnji s našim najdražim redateljem, fotografom i vizualnim umjetnikom, Benjaminom Strikeom. Kreirali smo te lako prepoznatljive, minimalističke crno-bijele vizuale u obliku glazbenih spotova i lyric videa. Najponosniji smo na cijeli singl “Boli Me” koji ima i spot koji je pravo malo filmsko remek djelo – od priče, preko boja, emocija – to je to što smo mogli samo sanjati da ćemo imati dok smo bili šesnaestogodišnjaci.
Kad smo već kod reinvencije, koliko vam je važno kroz glazbu stalno donositi nešto novo, a koliko ostati vjerni zvuku po kojem vas je publika prepoznala?
Mislim da je najbitnije zapravo pronaći balans između te dvije stvari. Ne možemo ostati isti, mijenjamo se svaki dan, otkrivamo novu glazbu, iznova se vraćamo staroj glazbi, utjecaji i inspiracija dolaze sa svih strana, svake sekunde. Nas dvoje smo poprilično radišni i pretpostavljamo da iz toga proizlazi i promjena. Možda je ovo banalno, ali dosadno je cijelo vrijeme raditi istu stvar. Također, nemoguće je, ako radiš na sebi privatno i ako radiš na svom zanatu, da ostaneš isti i kontinuirano radiš istu glazbu. Oboje volimo žanrovski raditi sve vrste glazbe i jako nam je zabavno koketirati sa svime što nam se sviđa, zato se kontinuirano i mijenjamo. Tu dolazimo do balansa. Kako promijeniti zvuk, a opet ostati ono po čemu smo prepoznatljivi? Nostalgija je tu ponovo bitna riječ. Žanrovski se možemo mijenjati, ali core pocket palme tu uvijek ostaje isti. Ljubav, nostalgija i propitkivanje vlastitih osjećaja će uvijek biti naša nit vodilja, bez obzira na to kojim žanrom se trenutno bavimo.
Što možemo očekivati od drugog dijela albuma i kakvi su planovi nakon njegova izlaska?
Drugi dio će biti malo mračniji od prvog, i jako se svima veselimo pokazati što smo napravili. Nakon toga, nadamo se da ćemo uspjeti koncertno ispromovirati ova dva izdanja najbolje što možemo i u što više gradova je moguće – nadamo se turneji.
Foto: PR
