Organ Vida, važan međunarodni festival fotografije koji se bijenalno održava u Zagrebu, kreće sa svojim dvanaestim izdanjem naziva “no tears left to cry”
Apatija, tjeskoba, imaginacija i kolektivna nesigurnost okosnica su ovogodišnjih umjetničkih radova koje ćemo imati priliku pogledati na Organu Vida od 29. lipnja, pa sve 28. kolovoza (uz, naravno, . Organ Vida u fokus stavlja društvene dimenzije osjećanja te prezentira umjetničke radove koji se bave prevladavajućim negativnim osjećajima, s ciljem promatranja različitih manifestacija osjećanja u suvremenom društvu. Tako ćemo ove godine moći posjetiti izložbe, interaktivnu instalaciju te izložbeni performans, ali i party, na kojem će norveški duo Smerz izvesti svoj album “Believer”, na kojem namjerno miješaju proturječne emocije – od tuge do sreće, tjeskobe i smirenosti – te nam daju jedinstven i posredan pogled na svijet.
![Smerz](https://grazia.hr/wp-content/uploads/2022/06/Smerz_Believer-Credit-Benjamin-Barron-and-Bror-August-web-scaled-1-1024x819.jpeg)
Ova tema ne može biti aktualnija nego što jest, i idealan je trenutak za baviti se njome u jeku sve izraženije neizvjesnosti i nesigurnosti, kolektivnim osjećajima koji su nas posljednjih godina nekako uspjeli i zbližiti, i za koje se sada pretpostavlja da smo ih kanalizirali i da jednostavno – nastavljamo dalje. Kako stoji i u najavi Organa Vida, nedostatak kontrole nad vlastitim životom izaziva neprestanu uznemirenost, zbunjenost ili odsutnost – stanje koje teoretičarka afekta Sianne Ngai naziva afektivnom dezorijentacijom – nejasan intenzitet koji percipiramo osjetilno i uzaludno pokušavamo precizirati, verbalizirati, smjestiti u poznate okvire ili povezati s prijašnjim iskustvima, strukturirati.
![Fette Sans, The bitter ends of (the technologies of tenderness) 02](https://grazia.hr/wp-content/uploads/2022/06/Fette-Sans-The-bitter-ends-of-the-technologies-of-tenderness-02-576x1024.jpg)
Zato izmišljamo alate i diskurse o organiziranju kao što su gejmifikacija, samobrendiranje ili mikromenadžment kroz koje upravljamo različitim sferama svakodnevnog života: slobodnim vremenom, bijesom, koncentracijom, zbog čega nostalgično idealiziramo prividno jednostavnija, autentičnija vremena, iskušavamo nove oblike duhovnosti kao što su astrologija ili tarot ili pak bježimo u metaverzum. I sami smo se na portalu bavili temama poput tjeskobe, i alatima što učiniti.
Zašto sve to nisu osobni dojmovi, već kolektivni osjećaji te kako im je bilo kustosirati sve ove spektre kolektivnih impresija, otkrile su nam kustosice Barbara Gregov i Lea Vene te kustos Lovro Japundžić, koji su na jedno mjesto s ostatkom tima okupili suvremene umjetnice i umjetnike koji u svom radu tematiziraju konvencionalno shvaćanje fotografije tako što istražuju kako različiti mediji i tehnologije proširuju i obogaćuju domenu fotografskog.
![Lovro Japundžić, Lea Vene i Barbara Gregov](https://grazia.hr/wp-content/uploads/2022/06/Lovro-Lea-i-Barbara-684x1024.jpg)
Zašto je tema “no tears left to cry” nevjerojatno aktualna?
Barbara: O temi ovogodišnjeg izdanja Organa Vida krenuli/e smo razmišljati nakon dugog perioda pandemije. Osim što je poljuljala kolektivnu vjeru u stabilnost niza društvenih struktura, pandemija je aktualizirala, da ne kažem čak i detabuizirala pitanja emocija i mentalnog zdravlja. Odjednom je postalo puno prihvatljivije govoriti o osjećajima te se pokazalo da se mnogi/e ljudi ustvari osjećaju slično, što nam je bilo jako zanimljivo. Premda većina radova koje ćemo prezentirati u sklopu Organa Vida polazi od subjektivne perspektive umjetnika/ce, festival kao cjelina naglasak stavlja na društvenu dimenziju osjećanja.
Uz svima poznate osjećaje, mapiraju se i novi, uronjeni u metaverzum. Možete li pojasniti zašto su određeni osjećaji “svježe pristigli” našem društvu, i koja je svrha naglašavanja da je riječ o nekom novom ruhu impresija?
Lovro: Ove godine značajan dio festivalskog programa bavi se utjecajem digitalne kulture koja je transformirala naše odnose s drugima i ujedno stvorila neke nove i neuhvatljive spektre osjećanja. To su osjećaji koji nisu postojali niti imali ime prije pojave digitalnih medija. Virtualni obrasci ponašanja kao što su seenanje, ghostanje, stalkanje, lajkanje, svajpanje i sl. postali su rituali naše svakodnevice. Svojim akcijama na raznim online platformama komuniciramo, gradimo romantične odnose, tražimo pažnju ali i doziramo koliko smo sebe u određenom trenutku spremni dati. Anonimnost i distanca omogućuju nam da budemo nezainteresirani i nedostupni što u određenoj mjeri može djelovati i okrutno. Mislim da smo svi ovoga svjesni i u svom online nastupu već imamo integrirani obrambeni mehanizam. Interakcije i razmjena emo(c)ija na online platformama može biti hirovita ali kao i u stvarnom životu duboko promišljena ili krivo protumačena.
![Margaret Haines, The Stars Down To Earth](https://grazia.hr/wp-content/uploads/2022/06/Margaret-Haines-The-Stars-Down-To-Earth-1024x577.jpg)
Kako biste je opisali nekome tko je potpuno nezainteresiran za “temu od koje se možda treba distancirati i okrenuti se lijepim, pozitivnim stvarima”? Je li određena kvaka 22, s obzirom na to da je komodifikacija jedan od problema zašto smo u ovoj situaciji?
Barbara: Ovogodišnje izdanje Organa Vida namjerno polazi od negativnih osjećaja – tjeskobe, apatije, frustracije i sl: – za koje smo smatrali/e da obilježavaju društvo u kojem živimo. Odabrali/e smo umjetničke radove koji se na različite načine suočavaju s tjeskobnom stvarnošću, a ne radove koji žmire na nelagodu. Mnogi zastupljeni radovi donose optimistične perspektive, no one su rezultat kritičkog promišljanja, a ne zanemarivanja problema.
Komodifikacija je problem koji nadilazi umjetničko polje i nije nešto što je „rješivo“ u kapitalizmu. Dokle god smo tu gdje jesmo, mislim da joj ima smisla na različite načine doskakivati, domišljati nove strategije koje će je barem privremeno zaustaviti. U sklopu Organa Vida smo se često bavili/e napetostima između svakodnevnog, popularnog i suvremene umjetnosti, odnosno u okviru svog djelovanja nastojali/e smo validirati popularno kao nešto što je neizostavan dio naših svakodnevica, a istovremeno smo htjeli/e proširiti ideju o tome što uopće može biti tema „ozbiljnog“ umjetničkog rada. Inače, naslov ovogodišnjeg izdanja festivala ujedno je i naslov pjesme pop pjevačice Ariane Grande.
![Katarzyna Perlak, Broken Hearts Hotel](https://grazia.hr/wp-content/uploads/2022/06/Katarzyna-Perlak-Broken-Hearts-Hotel-1024x683.jpg)
Otkud ste uopće krenuli kad se čini da je razina “pomiješanih osjećaja” dosegla nove stepenice posljednjih godina? Kako kustosirati nešto što nam je svima poznato, a opet se drukčije nosimo s, primjerice, nesigurnim poslom ili osjećajem propuštene prilike za nešto?
Lovro: Krenuli smo od vlastitih interesa i kustoskih aspiracija koje istražuju estetski potencijal promjenjive svakodnevice. Odlučili smo da nećemo naskočiti na velike teme kao što su primjerice ekološka devastacija ili tjeskoba kapitalizma već da o njima progovaramo kroz intimnije radove koji istovremeno nude širu perspektivu na suvremeno društvo. Definiranje ovogodišnje teme bio je dug proces budući da zaista je nešto što nam je svima poznato a opet neuhvatljivo te smješteno u jedan egzaktan medij kao što je fotografija. Bili smo iznenađeni intrigantnim umjetničkim odgovorima koji vrtlog emocija interpretiraju na različite načine. Neki umjetnici prihvaćaju kaos i besciljnost života dok drugi lebde u utopijskim fantazijama.
Kako ste se vi osjećali u svim tim košmarima osjećaja? Koliko dugo kustosirate i je li vam ovo bio projekt koji vas je poprilično izazvao ili se to samo čini nama koji takav posao nikada nismo radili?
Lovro: Osobno mi je ovo iskustvo bilo gorko-slatko budući da sam u dosta radova prepoznao i samog sebe, svjestan laži ili možda iluzije normalnosti života koja se u pandemijsko vrijeme u potpunosti rasplinula. To ne mora nužno biti loša stvar budući da je rezultiralo sitnim pomacima u shvaćanju umjetničkog sistema. Na nedavnoj otvorenoj 15. Dokumenti u Kasselu kustoski koncept ruangrupe nastaje kao pokušaj kolektivnog učenja i razmjene u kojoj umjetnički radovi služe kao okidači razgovora, a ne fetišizirani objekti. Kustoskim poslom Lea, Barbara i ja se bavimo gotovo deset godina kroz rad u različitim nezavisnim organizacijama. Rad na većem projektu kao što je festival nosi i veću razinu odgovornosti jer komunicira sa širom publikom i našu poruku čini glasnijom.
![Thomas Cap De Ville _ INTERLOPE](https://grazia.hr/wp-content/uploads/2022/06/Thomas-Cap-De-Ville-_-INTERLOPE.-03-1024x734.jpg)
Kad se spominju nevjerojatno važne teme koje su okosnica ovogodišnjeg festivala, kako vam je raditi u kulturno-umjetničkom sektoru? Stignete li uopće biti kritični prema sustavu koji postoji, ili se uspijevate samo “žaliti” bliskim ljudima?
Lea: Uvjeti na kulturnoj sceni su veoma neizvjesni i svake godine iznova prilagođavamo programe novim financijskim okvirima. Naš rad u velikoj mjeri je prekaran jer multitaskamo između nekoliko projekata, a kustoski honorari ne omogućuju da živimo isključivo od njih. Rekla bih da više nismo u fazi žaljenja već pomirenja s takvom situacijom jer za sada na lokalnoj razini ne vidimo prostor za konkretnije promjene. Naši projekti se kritikom sustava ne bave direktno ali mislim da otvaramo prostor za teme/prakse za koje mislimo da nedostaju na kulturnom i umjetničkom polju.
Mislite li da se romantizira vaš rad upravo u ovakvim uvjetima – nesigurnosti, tjeskobe, nesreće? U školskim knjigama nije bilo umjetnika ili umjetnice koji nisu patili, a voli se reći i da se najbolja djela rade onda kada je autor/ica žalosna.
Barbara: Kada govorimo o poslu kustosa/ice, čini mi se da prije postoji svojevrsna zabluda nego romantiziranje. Kod nas, barem u neprofitnom sektoru, posao kustosa/ice se uglavnom preklapa s nizom drugih funkcija i zadataka, najviše administrativnih i produkcijskih. Dakle, osim koncipiranja izložbi, odabira umjetnika/ica, osmišljavanja postava i sl. kuriranje uglavnom podrazumijeva i niz puno manje „glamuroznih“ zadataka. Ideja da patnja nužno ili isključivo proizvodi dobru umjetnost je poprilično anakronična; umjetnost je prije svega rad i rekla bih uspjeh umjetnika/ce koji puno više ovisi o kompleksnom sklopu kontekstualnih čimbenika nego o talentu ili inspiraciji pojedinca/ke. Kao što smo već istaknuli/e, nas su manje zanimale „velike“ emocije kao što su patnja ili žalost – one su uglavnom kratkotrajne, intenzivne i lako prepoznatljive. Fokusirali/e smo se radije na one „teže uhvatljive“ – raspoloženja i sentimente – koje je teško verbalizirati, a koje je baš zato kroz vizualnu umjetnost možda bilo lakše artikulirati.
![Julie Faverau Trio](https://grazia.hr/wp-content/uploads/2022/06/Julie-Faverau-Trio-1.jpg)
S obzirom na to da ste na ovoj temi dugo radili, što biste rekli – kako nam dolazak na Organ vida može pomoći da si osvijestimo da je tjeskoba kolektivan osjećaj, a ne naš osobni koji treba zatomiti?
Lea: Mnoge osobne priče koje će nam predstaviti umjetnici su iskustva s kojima se lako možemo poistovjetiti i razumjeti ih kao kolektivne – utjecaj pandemije na svakodnevicu, intimne i prijateljske odnose zatim potraga za mentalnim balansom i katarzom ili nošenje s disfunkcionalnim ljubavnim odnosima. Radovi ne komuniciraju isključivo osjećaj tjeskobe već niz rubnih osjećanja – euforije, odsutnosti, ekstaze ili bezizlaznosti. Teoretičarka Sara Ahmed dobro je podcrtala da iako emocije proživljavamo u različitim intenzitetima, učimo, razmjenjujemo i osjećamo ih kolektivno.
Detalje fantastičnog programa Organa Vida potražite ovdje, vidimo se!
Foto: PR, foto 925