Đurđa Stojiljković, poznatija kao Georgina, svjetski je poznati top-model. Bila je u poznatom Pirellijevom kalendaru, družila se s Jeanom Paulom Gaultierom, krasila više različitih naslovnica “Voguea” i hodala pistom na revijama najveći modnih kuća, od Christiana Diora i Hermèsa, do brendova kao što su Versace, Prad, DKNY i Dolce&Gabbana. Iako je završila Fakultet političkih znanosti, odnedavno je upisala studij psihologije, posvetila se nekim novim pozivima i pravcima i, sve u svemu, okrenula novu stranicu u životu
Iako su Vas “otkrili” kao gimnazijalku sa 16 godina, na beogradskom Fashion Weeku, istaknuli ste da ste se profesionalno počeli baviti modelingom s 21 godinom, na polovici studija. Jesu li za to odgađanje bili odgovorni Vaši roditelji, ili ste i sami smatrali da modna karijera može pričekati?
Donedavno sam mislila da sam isključivo ja zaslužna za tu dobru odluku, a onda sam se podsjetila Freudovog koncepta super-ega i shvatila da su mi sve ono što sama sebi branim – prvo zabranili mama i tata. Šalu na stranu, oduvijek sam bila dobra učenica te sam voljela školu i dobre rezultate, pa mi je bilo važno da tu napravim solidnu bazu prije nego što odem u taj novi turbulentni svijet. Iz ove perspektive, to je bila dobra odluka i često savjetujem mladim kolegicama da svoju energiju raspodijele na više strana… Postoji i ona druga strategija: All in! No, meni je tada odgovaralo da imam više opcija.
Čim ste došli u New York, Vaša karijera je naglo krenula uzlaznom putanjom. Prisjećajući se tog razdoblja, rekli ste da Vam je sve skupa bila izazovno i zabavno, s tim da su najveći izazovi u biti bili vrlo “banalne” prirode, primjerice, kako sve stići. Kada Vam je, da tako kažem, “sinulo” što se stvarno događa i koliko ste zakoračili u taj novi svijet te kako ste se pritom osjećali?
Mislim da još uvijek nije… Čak i uz ovu vremensku distancu, imam osjećaj da je to bio samo jedan uzbudljiv san. Razlog za to vjerojatno leži u nezrelosti koja je očekivana za te godine. Tek sam sada u stanju integrirati sva ta iskustva u određene cjeline, razumijem svoju motivaciju, strahove i odluke. Nema tu nekog posebnog osjećaja, kao i svako drugo sazrijevanje, i ovo se odigralo neprimjetno i tiho…
Zanimljivo je da ste rekli kako ste po prirodi “tremašica”. Kako ste to prevladali?
Vjerujte da nisam – trema i nesigurnosti su i dalje tu, samo sam naučila lakše živjeti s njima. Sljedeći korak je taj da ih uistinu prihvatim. Možda tada i nestanu, ali dug je to put.
Znam da ste rekli kako Vam je na početku najteže padala usamljenost. Kako ste to prebrodili i na koji način ste s vremenom naučili kvalitetno planirati slobodno vrijeme?
Ključna riječ u mojem slučaju jest planiranje. Mnoge svoje “demone”, uključujući i usamljenost, mogu savladati uz koncept bilježnice – evo kako to izgleda. Navečer, prije nego što zaspem, zapišem nekoliko stvari koje bih voljela napraviti sljedeći dan. Na kraju dana precrtam ono što sam uspjela napraviti, a ostalo prepišem za sutra. I tako ukrug. Odličan je osjećaj kada jedno po jedno počnem precrtavati kao obavljeno. Ne moraju to biti “velike” stvari, dobro je zapisati bilo što, makar djelovalo kao sitnica. Naš život je upravo to “bilo što”, te sitnice… Velike stvari se ionako ne mogu planirati – one se, barem u mom slučaju, nekako prikradu.
Iako mnogi pričaju o zavisti koja vlada među modelima, Vi redovito ističete da je ovo posao kao i svaki drugi, te, dapače, da ste se uvijek susretali s poticajnim i ohrabrujućim ljudima. Koga biste sve naveli kao osobe koje su Vam “olakšale” posao?
Ima toliko divnih ljudi u mom životu. Hvala vam na ovom pitanju jer im sada mogu zahvaliti i crno na bijelo! Dejan, Peđa, Jelka, Nataša, Mina, Boki i mnogi drugi. Ovo su ljudi iz vrha svijeta mode, ali i moji agenti, cimeri i prijatelji – moja druga obitelj tijekom godina provedenih u New Yorku. Neizmjerno sam im zahvalna na svim divnim trenucima koje smo proveli zajedno.
Redovito ste kao najnaporniji posao isticali zatvaranje Diorove revije u haljini koja je bila teža od Vas. U kojem ste tada stanju svijesti bili? Jeste li činjenicu da ste savršeno odradili i taj posao na neki način gledali kao na pomicanje osobnih granica?
Možda da, na neki način. Noć prije toga sam meditirala i razgovarala sama sa sobom u smislu podrške: Možeš ti to i ostale mantre 🙂 Vjerojatno to jesu bile moje granice tada.
Na što ste najponosniji u dosadašnjem modnom radu?
Na to što sam na svakom poslu dala svoj maksimum i trudila se opravdati povjerenje koje su mi suradnici ukazali.
Jeste li tijekom ovih godina naučili kakve modne trikove?
Čini mi se da je trik da ne shvaćamo stvari previše ozbiljno – bar kad je riječ o odjeći. Možda je dobra ilustracija za to trend s brendom Vetements, koji je bar na trenutak osvojio svijet. Sve je dozvoljeno, pogreške ne postoje, ako se vama sviđa, ako se vi zabavljate – onda je to pun pogodak!
Unatoč tome što mnoge inspirira i oduševljava, ne treba zaboraviti da je svijet mode golem i moćan sustavu kojem je ipak, u konačnici, itekako bitna stavka profit. Kako ste se Vi osobno naučili “obraniti” od tog aspekta konzumerizma?
Postupno… U početku sam itekako bila podložna vrijednostima potrošačkog društva, ali s godinama je došao i razum. 🙂 Šalu na stranu, zahvalna sam na svemu što imam, a pritom najmanje mislim na materijalne stvari i odjeću.
Veliku pozornost pridajete zdravlju – od prehrane do tjelovježbe, što puno mladih ne čini. Što je u Vašem slučaju bilo to što Vam je “otvorilo oči” i kako izgleda Vaš stil života danas?
Tako je. Ona latinska izreka U zdravom tijelu, zdrav duh našla je put i do mene. Nema tu puno mudrosti, mislim da svatko treba raditi ono što mu odgovara. Ja sam tome dodala i jedan dugoročni cilj, a to je da želim biti pokretna i vitalna do kraja života, kada god to bilo. Uistinu vjerujem da pokret simbolizira život na više načina. Uživam u hrani i piću, ali trudim se da to budu kvalitetne namirnice, ili bar zdravo pripremljene… Postala sam i osoba koja voli jutro i šetnje. U tom duhu, planiram s prijateljicama planinarske ture, počinjemo s obližnjim brdima i planinama oko Beograda, ali širimo radijus dok ne stignemo do par tisuća metara. Poželite mi sreću i upornost.
Završili ste Fakultet političkih znanosti, no u kasnim 20-ima odlučili ste se na drugi smjer u karijeri. Naime, počeli ste studirati psihologiju. Otkud interes za time?
Iznutra. Mogu reći da sam neizmjerno zahvalna na tome što sam otkrila svoj poziv. Nakon razgovora sa svojim mentorom, prije dvije godine, sjećam se, došla sam kući i kao neko dijete izjavila da konačno znam što želim biti kad odrastem. Neki ljudi su sretniji od mene, znaju to od rane mladosti. Meni je trebalo puno vremena da doista spoznam što želim od svoje karijere nakon mode.
Premda je kod nas cjeloživotno učenje i rad na sebi relativno u povojima, vani je to danas već prilično normalna stvar. Rekli ste da prvi put u životu točno znate što želite, pa Vam nijedan korak u tom smjeru nije težak, a i jako ste uzbuđeni zbog toga. Općenito, zagovarate to da ljudi slijede ono što vole i što ih ispunjava te da nauče prvo pomoći sebi. Smatrate li da ljudi danas, pogotovo na našem području, to sve više i sami uče, ili još uvijek ima puno posla? I postoji li uopće po tom pitanju razlika između ljudi u našoj regiji i u zapadnijim zemljama?
Sigurno postoje razlike u osnovnim vrijednostima našeg i zapadnog društva… Neka suprotstavljenost individualnih i kolektivnih vrijednosti. Ali štogod da su naše vrijednosti, važan je smisao svega što radimo. Današnje društvo može zadovoljiti gotovo svaku našu potrebu, ali većina nas ostaje frustrirana, nezadovoljna. Po cijenu da vam dosadim s ovim odgovorom, moram se pozvati na Viktora Frankla, psihoterapeuta koji je u svojoj filozofiji obradio ovo pitanje. Potraga za smislom je osnovni problem današnjeg čovjeka. To je izrazito individualna stvar. Ja volim vjerovati da sam svoj smisao pronašla upravo na ovom putu stjecanja novih znanja.
Apelirate na ljude da se uključe u različite projekte, a dosta ste dosad radili i na projektima u koje su uključena djeca. Koliko Vas takav rad ispunjava?
Community service se u razvijenijim zemljama smatra nekim standardom. Djeca to uče još u osnovnoj školi. Mislim da to ima smisla. Živimo u društvenom sustavu i interakcija je neizbježna – koliko će ona biti ugodna, na kraju krajeva, ovisi samo o nama. Naravno da me takav rad ispunjava. Sa strane može izgledati da onaj tko se bavi takvim radom puno daje – ali istina je da je u pitanju fer razmjena. Ja u svojim aktivnostima nalazim inspiraciju i potkrepljenje za dalje… S druge strane, ne treba stvoriti pritisak oko toga. Mnogi ljudi rade zahtjevne poslove i teško nalaze energiju za još nešto sa strane. Ja samo pokušavam reći da je sjajno ako nađete nešto što ćete raditi, a što će vam dodavati, umjesto oduzimati energiju…
Rekli ste da osjećate veliku odgovornost koja slijedi s Vašim budućim zanimanjem, te da u tom poslu ne priznajete “osrednjost”. U čemu se, konkretno, najviše vidite u budućnosti?
Istina je da često imam apsolutističke zahtjeve. Sve ili ništa. To mi često otežava i sâm rad i suradnju s drugima, ali duboko vjerujem da postoje neke profesije u kojima jednostavno ne možete postizati minimum. Realnost mi proturječi, ali ja se još uvijek nisam pomirila s tim. Mislim da rad s ljudima, na njihovim emocijama, sustavima vrijednosti, strahovima itd. zahtijeva to da budem najbolja verzija sebe. To nikad neće biti idealna verzija, ali će uvijek postojati visoki standardi u smisli radne etike, poštenja, iskrenosti i otvorenosti.
Zanimljivo je da ste već angažirani u AFA ženskoj mreži. Kako biste je, ukratko, opisali?
AFA je platforma za networking, suradnju i razmjenu ideja i znanja. Naša misija je povezivanje žena i pružanje podrške u njihovom osobnom i profesionalnom razvoju. Vjerujemo da su povezivanje i umrežavanje, kao i stalno učenje i usavršavanje, ključni za postizanje uspjeha kako u karijeri tako i u privatnom životu. Ovom prilikom pozivam sve čitateljice da prijavom na našoj stranici postanu članice AFA mreže te tako budu u toku s našim aktivnostima koje ćemo od listopada ove godine realizirati i na području Hrvatske.
U okviru AFA-e planirate pokrenuti mentorski program. Što Vas je potaknulo na to?
Kao mlada žena susretala sam se s brojnim profesionalnim izazovima koje sigurno ne bih znala sama prebroditi. To nije sramota priznati, čak suprotno. Mislim da je vrlina to što priznajem da nešto ne znam i što pitam nekog tko zna. Za mene je to bît mentorstva i u sklopu AFA mreže želim da kreiramo platformu koja će nam svima upravo to omogućiti. Još jedna važna stvar koju ovdje treba naglasiti jest to da mentorstvo nije samo za mlade ljude. U našoj organizaciji postoje članice, poput mene, koje su zainteresirane za promjenu karijere. Mentorski program bit će dizajniran tako da pruži podršku mladima, ali i onima koji su na raskrižju i spremni za profesionalnu transformaciju.
Nakon vrhunske manekenske karijere, očito je da ste spremni za nešto novo i sljedeći korak u životu. Jeste li uzbuđeni i spremni za ono što slijedi?
Apsolutno! Da ne lažem, i uzbuđena sam i uplašena, ali to su dvije strane medalje, jednostavno ne idu jedna bez druge.
