Rad 37-godišnjeg ilustratora i dizajnera Filipa Peraića pokazuje da život u jednoj od umjetničkih metropola nije preduvjet za postati prepoznatljivo ime na globalnoj dizajnerskoj sceni. Njegove ilustracije iz Zadra stigle su do njujorških billboarda i prestižnih Grammy Awardsa

What sunflowers were to Van Gogh, Harden’s leonine profile is to Peraić” , napisao je John Brownlee o Filipovom projektu “James Harden Illustrated”. Osim što je privukao pozornost svjetskih medija, i sâm američki košarkaški strijelac, “friški” igrač Cleveland Cavaliersa (kako je Filip simpatično ispravio moj lapsus), posjeduje njegove potpisane portrete. No iako je iz “grada košarke” te se bavio ovim sportom do juniorskih dana, nije odabrao Hardena zbog njegove vrhunske izvedbe u NBA ligi koju redovito prati, nego zbog upečatljive brade koja u Filipovim ilustracijama postaje sve ono neočekivano i bizarno – i ujedno velika prekretnica u njegovoj dizajnerskoj karijeri. “Taj projekt srušio je neke barijere koje sam do tada imao. Ponajviše sam sebi dokazao kako radeći iz studija u Zadru mogu privući globalni interes, da iz Zadra možeš imati intervju sa CNN-om ili završiti u The New York Timesu zahvaljujući kreativnom stvaralaštvu. To su važni momenti jer te programiraju na neke nove životne istine. Vidiš da su barijere pomične.”

HARDEN × 36

Sve je krenulo 2013. godine nakon magistriranja na studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Iako je tada već radio za klijente poput Forbesa, IBM-a ili Fly Emiratesa , htio je razviti drukčiji stil – a iz tog “kreativnog izazova” proizašao je osobni projekt s čak 36 različitih portreta na domeni Jameshardenillustrated.com. Njegova brada tako postaje truba Louisa Armstronga, kit, kornet sladoleda, košarkaška lopta ili Hokusaijev veliki val. Iako je riječ o istom profilu, promatrač uopće nema dojam ponavljanja jer je Filip uspio kreirati neočekivane interpretacije od kojih mnoge nemaju veze sa samom personom Hardena.

“Tada mi je bio cilj pokazati svoje sposobnosti i paletu stilova kojima mogu stvarati. Najdraži su mi bili portreti kojima bih i samog sebe iznenadio – gdje sam došao do nekih rješenja u kojima se toliko toga neočekivano poklopilo. U tome i jest poanta svega, guranje granica kreativnosti i vještina”, zaključuje, pri čemu naglašava da mu je cijeli projekt prije svega bio zabavan i oslobađajući. “Već dulje vrijeme ne radim na projektu, ali čak u posljednje vrijeme pomišljam na to da neopterećeno napravim comeback serijom portreta. Osjećam da bi mi opet dobro došao ispušni ventil”, priznaje nam. Iako je oduvijek bio crtač, i njegove prve ideje javljaju se tijekom skiciranja olovkom, Filip danas miješa razne tehnike – od analognih alata do skulpturalnih instalacija ili kolaža. “Sve ovisi o cilju, ideji i roku.” Međutim, prepoznati da se vizualna priča uistinu posložila, nešto je što još uvijek pokušava odgonetnuti: “Nastojim se odvojiti od persone kreatora, možda prijeći na drugi projekt pa se vratiti i sagledati ga očima art direktora kako bi mi neke stvari bile jasnije. Toliko je sitnih odluka koje treba donijeti u svakom dijelu stvaranja da je ponekad teško naći dobar balans. Kroz vrijeme se najbolje kristaliziraju odluke koje treba donijeti u vidu izvedbe i procjene kvalitete ideje. Nešto što je arhitekt Boris Magaš nazvao “vremenom zrenja”.”

“Good Thing” &  Leon Bridges

Međutim, nije trebalo proći puno vremena da se minuciozno seciranje Hardenova lica svidi agentima iz diskografske kuće Columbia Records , koji su upravo takav stil htjeli vidjeti na vizualnoj kampanji za tada nadolazeći album Leona Bridgesa – “Good thing”. Filip je dizajnirao deset portreta za svaku pjesmu – a taj artwork postao je podloga za kompletnu kampanju (od murala do mercha ). Čak se može reći da je to postao obiteljski projekt budući da je brat Lovre s njim radio lyrics videa te animirao ilustracije uz koje je Bridges nastupao na koncertima i talk showovima diljem SAD-a. “Uživao sam u tom projektu. Imao sam iznenađujuću kreativnu slobodu unutar zadanog moodboarda ”, prepričava Filip, koji je imao priliku upoznati samog glazbenika na predstavljanju albuma u New Yorku – da bi on kasnije primio nagradu Grammy upravo s njegovim crtežom na odjeći.

Atmosfera ilustracija, koja evocira retro vibe 1970-ih, također je predstavila drukčiji zvuk u Bridgesovoj glazbi, a kako nam Filip otkriva, osvojila je i Johna Mayera, koji mu je te 2018. komentirao ”Your artwork game is TOP!”

Klaustrofobija od monotonije

Diskografska kuća Columbia Records nije bila jedina inspirirana Hardenovim projektom, pa su tako i drugi klijenti tražili Filipa radi repliciranja jednog od prikazanih portretnih stilova ili su željeli, kako on kaže, da i njihov projekt ima heterogenost koja nekako funkcionira. Upravo nas je zato zanimalo kako općenito izbjeći zamku ukalupljenosti ako klijenti traže baš određeni tip proizvoda, dok se autor istovremeno želi odmaknuti od tog vizualnog kôda.

“Osjetim klaustrofobiju na pomisao da moja ekspresija mora uvijek izgledati slično. Svaka namjena traži svoj senzibilitet, a svaka ideja svoje vrijeme zrenja.”

“Pitanje vizualnog stila od velike je važnosti u mojoj struci, kao i važna odluka koju kreativac treba donijeti. Neki se ilustratori izražavaju koristeći jedan vizualni jezik, ponekad i kroz cijelu karijeru, koji postane prepoznatljiv”, ističe Filip “Opet, ja sam često fluidan, eklektičan, ali i dalje je primjetan konzistentan autorski glas. Mislim da tu leže razlog i dizajnersko formalno obrazovanje koje me naučilo da svaka namjena traži prikladan senzibilitet, kao i to što osjetim klaustrofobiju kad pomislim da moja ekspresija mora izgledati uvijek slično. Uzbudljivije mi je izražavati se na razne načine i želim raditi projekte u što više različitih industrija”, ističe Filip, napominjući da je izuzetno samokritičan te da od sebe uvijek ima visoka očekivanja.

Stoga ne čudi da Filipa danas najviše privlače projekti u kojima ima višestruku ulogu u vidu konzultiranja i direkcije. “Kad vidim da je tim ili osoba s druge strane kompetentna, da točno zna što želi, ali i da je otvorena za dvosmjernu komunikaciju i sugestije, obično to budu ugodne suradnje.” Naime, kako nam otkriva, imao je izrazito pozitivna iskustva s klijentima iz Hrvatske, ali bilo je i onih koji su mu stvorili pritisak i stres koji nije osjećao niti u približnoj mjeri radeći na nekim projektima s globalnim dosegom.

Politički (ne) korektno

Ilustracija je za Filipa snažan autorski glas nesavršenosti, osobna interpretacija autora, višeslojna poruka, neki novi skrojeni vizualni svijet koji nas ponekad više iznenadi od fotografije na koju smo se više navikli. To se zasigurno može vidjeti u njegovoj ilustraciji portreta mađarskog političara Viktora Orbána za cover magazina Politico , ili nagrađenom fotokolažu ruskog predsjednika Vladimira Putina za cover The Wall Street Journala – a koje nas odmah dovode do pitanja društveno osjetljivih tema te asocijacije na dizajnera Mirka Ilića, poznatog upravo po provokativnim političkim ilustracijama. “Sjećam se hladnog zimskog popodneva 2008. godine, kad sam nakon predavanja otišao na Mirkovu retrospektivu u Gliptoteci. To je za mene kao brucoša studija dizajna bila važna, očaravajuća izložba koja mi bila jedna od potvrda čime se želim baviti”, prisjeća se Filip.

“Mislim da je današnji vizualni jezik previše filtriran. Autentičnost ekspresije nije rezultat konzumacije tuđih sadržaja, nego duboki pogled prema sebi.”

Smatrajući da je odgovornost autora razumijevanje konotacija koje vlastiti dizajn ili ilustracija mogu komunicirati, objašnjava kako političke teme obično navigiraju uredništva, pri čemu su veći mediji i korporacije često vrlo oprezni i pokušavaju odmjereno komunicirati. “Bilo je raznih situacija, od mijenjanja smjerova na mojim dizajnima kolekcije odjeće brenda adidas radi potencijalnih krivih interpretacija do ublažavanja vizualnog komentara u publikacijama. Mislim da je danas vizualni jezik previše filtriran, ali i ne samo vizualan nego i svaki vid komunikacije.”

U vlastitom univerzumu

Iako je danas lako doći do publike – dobre stvari – kako napominje, uvijek je bilo teško kreirati. U digitalnoj sferi društvenih mreža koja je zasićena presličnim dizajnerskim sadržajem koji publika površno konzumira (ili kako kaže Filip: “Korištenje Instagrama konstantan je sprint u kojem izostaje analiza, razmišljanje”), biti originalan jest, po njegovom mišljenju, autentičnost ekspresije koja kroz kontinuitet postavlja vlastita pravila, a ne slijedi uobičajena. Ekspresija koja nije rezultat konzumacije tuđih sadržaja, nego duboki pogled prema sebi. S te strane, Filipu sasvim odgovara djelovati “izvan krugova struke” – u sredini koja je potpuno neopterećena scenom koja ga okružuje: “Kao da sam stvorio nekakav univerzum gdje sam više fokusiran na vlastiti rad, a ta lokacija ne ograničava moje projekte, koji mogu biti i globalni.”

Zato nema namjeru odseliti se iz Zadra, u kojem živi sa suprugom i sinom te uživa u aktivnom provođenju slobodnog vremena. “Život u manjem gradu ima manjkavosti, ali i prednosti u kojima uživam”, zaključuje. U tom obiteljskom tonu Filip nam ekskluzivno otkriva kako već dulje vrijeme radi na projektu knjige za djecu za izdavačku kuću iz New Yorka.

“Knjiga će biti u potpunosti moje djelo jer sam i autor i ilustrator i dizajner. Naslov knjige bit će “SYMBOLS – The Language of All”, a djeci će pričati o načinima komunikacije, zašto nam je vizualna komunikacija najprirodnija i zašto jednostavne slike poput simbola tako uspješno komuniciraju.” Ako sve bude išlo po planu, kako dodaje, knjiga će biti objavljena krajem godine u SAD-u – a kasnije u nekom trenutku, nadamo se, i u Hrvatskoj.

Foto: Filip Peraić, PR