Uvodi me u svoj stan, srdačno me dočekuje i pokazuje sobu u kojoj ću spavati sljedećih nekoliko dana dok boravim u njenom mjestu. Ispričava mi se za udubinu na vratima ormara, kaže, napravio ju je njen bivši muž kada je prvi put u gotovo 15 godina braka odbila spavati s njim. Prije nekoliko godina uspjela je skupiti snage i zatražiti rastavu braka i od tad nije imala novca da si, uz brigu o djeci, kupi novi ormar. No dobro je, kaže. Bolje joj je i s razbijenim vratima nego glavom. Nije ga prijavila, ni tada, niti svaki put prije kada je zbog mira u kući pokupila svoje dostojanstvo i napravila ono što je htio. Nije ga prijavila, jer se to ne događa u braku.
Sjedimo na njenom balkonu, koža joj svjetluca na zrakama sunca. Bila je ponoć koje se vividno sjeća, njene djevojčice imale su nešto više od 12 godina. Došao je doma pijan i prvi je put skupila snage da mu kaže ne. Uzeo ju je za kosu, povukao preko cijelog stana i bacio niz stepenice. Nakon toga otišao u sobu najbliže kćeri i njoj napravio isto. Zaključao je vrata i na minus deset ostavio ih vani u spavaćicama. Pretrčale su čitavo polje i sklonile se kod susjede. “Znaš kakav je, vidi što si sebi napravila”. Ujutro su došle i molile ga za oprost. Nikad se više nije usudila reći mu “ne”.
Napunila je 14 godina. Trenirala košarku cijeli svoj život i bila jedna od najboljih u svojoj klasi. Trener ju je redovito hvalio i govorio joj kako će od svih kolegica ona sigurno uspjeti igrati profesionalno. Bio joj je kao drugi otac, savjetovao, nasmijavao. Nakon jednog treninga ostala je zadnja u svlačionici. Trener je ušao kako bi s njom porazgovarao o skautu koji uskoro dolazi na sljedeću utakmicu. Zaključao je vrata za sobom. O onom što se dogodilo nikada nije htjela pričati. Podijelila je sa mnom nakon četvrte čaše žestokog pića na kauču partija kod prijatelja kojeg smo obje znale. Valjda je lakše kad podijeliš s nekim koga ne poznaješ. Odustala je u potpunosti od košarkaške karijere. Nije ga prijavila, jer joj nitko ne bi vjerovao.
Sjedimo u zadimljenom bircu, već smo na drugoj pivi i prisjećamo se divnih trenutaka koje smo proživjele u prošloj godini. “Znaš, zadnje ročište je sljedeći tjedan, toliko se veselim da sve bude gotovo pa makar ga i ne proglase krivim”, spominje mi ispod glasa. Tri godine, 2 mjeseca i 22 dana. Jednako toliko proživljenih trauma na skoro pet saslušanja koja nisu bila dovoljna da se proglasi krivim. Kod prijave je dala detaljan opis događanja na 16 stranica. Skupila je snage i prisjetila se svakog detalja, svake sekunde jezivosti kroz suze, jer nije željela da ju optuže da laže. Zvoni mi telefon. “Presuda nije donesena. Tražili su me da ponovno u detalje opišem sve što se dogodilo. Ne mogu to ponovno prolaziti, odustat ću od tužbe.”
Prijavila je. Okrenuli su joj leđa.
Sve ovo istinite su priče žena lavica kojima sam okružena. Nažalost, samo neke, jer priča ima još, a svaka od nas ima barem jedno iskustvo seksualnog uznemiravanja ili pokušaja koji se samo pukom srećom nije dogodio.
20.000, broj je svjedočanstava koje su krajem prošle godine preplavile Twitter pod hashtagom #nisamprijavila. Pokrenula ga je srpska aktivistkinja Dejana Dexi Stošić i zakotrljala lavinu.
Neke od njih prvi su put skupile snage i javno progovorile o onome što im se dogodilo. Dale su odgovor na najčešće postavljano pitanje: “Zašto nisi prijavila?”. U šumi odgovora najčešće se pojavljuje strah. Strah od odbacivanja, strah od toga da ti nitko neće vjerovati, strah od toga da ti on ili netko njemu blizak nešto ne napravi.
Nažalost, svi ti strahovi nisu tu bez razloga. Ako pogledamo komentare ispod članaka velikog broja femicida u Hrvatskoj i na Balkanu, naići ćemo gotovo uvijek na osudu žrtve i toga da je sama tražila.
‘Komšiluk’, nažalost, ne vjeruje ni mrtvoj ženi, a kamoli živoj.
Najbolje to pokazuje zadnji primjer gdje je pjevačica Jelena Karleuša prijavila nasilje od strane supruga sa svjedocima. Vijest koju su mnogi dočekali na nož ponovno je pokazala mizoginiju kroz sve slojeve društva, a jednaka je od strane muškaraca i žena. “Nisam za nasilje, ali..”, neki su od ponavljajućih komentara, čime se pokazuje koliko je nasilje u našem društvu normalizirano i opravdano, jer je žrtva svojim ponašanjem isprovocirala da zasluži šamar, šaku ili nešto treće.
Odraz razmišljanja našeg društva, nažalost je odraz onoga kako institucije postupaju prema slučajevima gdje žrtva niti godinama nakon ne može dobiti pravdu. Dok je čeka, konstantno proživljava scenarij iznova i nema mogućnost otpustiti traumu.
Oni komšilukski komentari često budu isti oni koje dobiju pri prijavi nasilja ili čak na sudu. Jer lakše je pripisati optužbu laži, nego kazniti nasilnika. Iako za to imaš dokaze i 16 stranica svjedočanstva.
Zakoni koji su dobri na papiru, imaju lošu provedbu, a sporost sustava i poznanstva koja utječu na pristranost često odlučuju o ishodu situacije. Pravni sustav nije jednak za sve, a najslabije karike teško, sporo ili nikad dobivaju pravdu.
Ali ne može tako zauvijek. Naši glasovi su glasni i postajat će glasniji.
20.000 nije bilo uzalud.
20.000 tek je početak borbe.
Za Miju u školi, Anu u pošti i Jelenu Karleušu. Svaku ženu, neovisno o njenom statusu.
