(Carl Court/Getty Images)

Nakon što su kineske vlasti bez upozorenja srušile radni studio ovog poznatog umjetnika, Ai Weiwei ponovno je u fokusu javnosti. Što ovog vizionara, političkog aktivista, fotografa, nagrađivanog arhitekta i opsesivnog tviteraša čini toliko opasnim za Kinu da je neko vrijeme bio pritvoren i primoran živjeti u Europi?

“Kreativnost predstavlja snagu za odbijanje prošlosti, mijenjanje statusa quo, i traženje novih potencijala. Jednostavno rečeno, kad se na stranu stavi imaginacija pojedinca – možda ono najvažnije – kreativnost je snaga djelovanja”, izjavio je Ai Weiwei, koji svojim radom u slovo potvrđuje izrečeno. Ovaj kineski svestrani umjetnik, disident i borac za ljudska prava svjetsku slavu stekao je svojim konceptualnim radovima, ali i snažnom i nepokolebljivom kritikom situacije u kojoj se nalazi kinesko društvo. Ovaj 54-godišnji umjetnik već je puno puta došao u sukob s vlastima, a verbalne prijetnje i pokušaje ušutkavanja osjetio je na vlastitoj koži.

Guliver/Getty Images

UMJETNOST I POLITIKA

Kao sin jednog od najvažnijih pjesnika moderne Kine, koji je zbog navodnih “antikomunističkih akcija” dobio zabranu pisanja te je bio protjeran u provinciju na 20 godina, Ai je od ranog djetinjstva bio upoznat s brutalnostima kineske državne moći, čiji pristup “nepokorenima” proživljava i danas. Svako njegovo djelo vrišti o potrebama za promjenom u društvu, a upravo Weiwei priznaje da su reakcije vlasti bile te koje su sva njegova protestna djela dovela u globalni fokus javnosti. Jedan od njegovih najpoznatijih umjetničkih radova je zasigurno 100 milijuna porculanskih sjemenki suncokreta prosutih u Turbine Hallu galerije Tate Moderna 2011. godine i nije prošao neopaženo, u svakom smislu. Svako zrno sjemena bilo je unikatno – ručno ih je tijekom dvije godine izradilo 1.600 majstora u tvornici u Jingdezhenu, nekoć slavnoj po produkciji carskog porculana. Plodove svoga rada sâm Ai Weiwei nije uspio vidjeti svojim očima – tijekom trajanja te izložbe, kineske vlasti uhitile su Aija Weiweija i držale ga zatočenog bez optužbe i objašnjenja 81 dan, čime je stekao globalnu slavu, i to više kao politički aktivist nego kao famozan umjetnik, koji četiri godine nije bio u mogućnosti doći na vlastite izložbe po cijelome svijetu jer su mu oduzeli i putovnicu. Međutim, Weiwei je nastavio djelovati i politički i umjetnički te svojim radom sustavno upozorava na kršenja ljudskih prava. Njegovo najsnažnije djelo, “Straight”, koje ga je stajalo premlaćivanja i odlaska u bolnicu zbog krvarenja u mozgu te demoliranja njegova studija u Šangaju, predstavlja popis 5.192 djece koja su poginula u potresu i ostala zaboravljena u Sichuanu 2008. godine. Ovo djelo je metaforička reakcija na kineske vlasti koje su pokušale zatajiti broj poginulih, kao i činjenicu da su zgrade škola bile u kritičnom stanju zbog koruptivnih odluka. Djelo predstavlja i 150 tona željeznih šipki koje su izvučene iz ruševina škola nakon potresa, koje su Ai i njegovi asistenti mjesecima “ispravljali” (otkud i ime) vraćajući ih u prvobitni oblik.

Instalacija u Sydneyu ‘Law of the Journey’, Guliver/Getty Images

HARMONIČNA CENZURA

Kasnije je bojkotirao Olimpijadu u Kini i upozoravao na proturječnost domoljubne retorike i nepoštovanja ljudskih prava od strane kineskih vlasti, a koliko je kreativan dokazuje i to da je na internetu kreirao globalni protest naziva He Xie (Riječni rak), kojim je za 10 tisuća ljudi poslužio aktivističku večeru. Naime, ova kineska riječ zvuči i poput riječi “harmonizacija”, što je eufemizam za cenzuru, a Weiwei je na Twitteru poslao poziv za večeru na kojoj je poslužio 10 tisuća rakova u znak protesta protiv online cenzure. Na večeri, nažalost, zbog pritvaranja nije mogao biti prisutan.

Berlinska instalacija koja se sastoji od prsluka za spašavanje migranata koji su do Europe dolazili gumenim čamcima, Guliver/Getty Images

PROTIV OBRAZACA

Iako su ova djela značajna i svakako će biti upisana u kanone umjetnosti, Weiwei je svoje djelovanje započeo još 70-ih godina prošloga stoljeća, o čemu svjedoči i dokumentarni film naslova “Never sorry” redateljice Alison Klayman, koja je vjerodostojno prikazala njegovu svakodnevicu i pregled umjetničkog rada. Film kreće s točke kada je započela umjetnička karijera ovog prepoznatog kineskog disidenta, kojeg nazivaju i kulturnim fenomenom – 1978. godine, kada je Ai Weiwei na Filmskoj akademiji u Pekingu zajedno s dvojicom svojih studentskih kolega (koji su danas podjednako međunarodno priznati) osnovao “Stars group”. Njihova misao vodilja i glavni cilj od samih početaka jest stvaranje umjetnosti koja striktno odbija uvažavanje strogih kodeksa izraza i sadržaja nametnutih od partijskog vrha.

BIJEG OD PRITISKA

Kako je već tada osjećao pritisak od strane kineskih vlasti, 1981. godine odlazi u SAD, gdje dolazi u kontakt s Andyjem Warholom i Allenom Ginsbergom te se potpuno posvećuje konceptualnoj umjetnosti. U Peking se vraća tek 1993. godine kada mu se razbolio otac. Svoj doprinos kineskoj liberalnoj umjetničkoj sceni objavio je nedugo kasnije: knjige “The Black Cover Book”, “The Grey Cover Book” i “The White Cover Book”, koje sadrže tekstove i intervjue sa suvremenim kineskim umjetnicima i koje su u međuvremenu u Kini dobile status kulta.

“Crystal Ball”, Mark Kolbe/Getty Images

Danas se može pohvaliti, osim globalnom popularnošću, suradnjom s najvećim živućim kinematografom Christopherom Doyleom i slavnim dansko-islandskim umjetnikom Olafurom Eliassonom, a nakon što su mu vlasti vratile putovnicu 2015. godine, Weiwei je prisustvovao otvaranju izložbe njemu u čast u Royal Academy of Arts u Londonu, koja je prikazivala retrospektivu njegovih radova od 1993. godine te otišao živjeti i djelovati u – Berlinu. Riječ je o podrumu nekadašnje pivovare koju je prenamijenio u studio, a koji pomalo podsjeća na zatvorske ćelije kakvog podzemnog samostana. U Berlinu je danas poznat poput holivudskog glumca i ne može niti prošetati bez da ga netko ne zamoli za zajedničku fotografiju, a nedavno je u sklopu svog najrecentnijeg rada diljem New Yorka kreirao svoj dosad najveći projekt na javnoj površini. Riječ je o instalaciji naziva “Good Fences Make Good Neighbors”, u sklopu koje je od listopada prošle do veljače ove godine na raznim lokacijama u Manhattanu, Queensu i Brooklynu postavio stotinjak ograda i instalacija, koje su svojevrsna referenca na porast zatvaranja granica, rast nacionalizma te općeniti stav prema migrantima, izbjeglicama, žrtvama rata i globalizacije. Iako ne znamo točno koji je njegov sljedeći korak, ne sumnjamo u to da će nastaviti dokumentirati brutalnost nepoštovanja ljudskih prava, truditi se slaviti slobodu govora i dekonstruirati svakodnevicu na svoj unikatan umjetničko-aktivistički način.