Mom shaming …iliti – okolino ne miješaj se!

Guliver/Thinkstock

Biti mama nije lako i jednostavno, ali kada tome pridodamo i mom shaming koji se manifestira u patronizirajućim rečenicama, osuđivačkim pogledima na cesti a i u digitalno doba, komentarima na društvenim mrežama, biti mama je postalo utoliko zahtjevnije jer osim djeteta, sada imamo potrebu zadovoljiti i okolinu koja nas sve više guši svojim očekivanjima

“Ma ja ću sigurno roditi prije termina”, bila je moja omiljena rečenica pred kraj trudnoće. Nekako sam imala taj osjećaj. E, moja buhtlica je već onda odlučio pokazati tko je tu šef i da s njim nema unaprijed predviđenih scenarija. Kasnio je gotovo dva tjedna, jedino još nismo pokušali s “Molim te, izađi, stvarno je dosta više”. Dok većina beba nakon dolaska na svijet izgleda kao Benjamin Button – smežurano i staro, V. je odmah imao obraščiće pune i glatke, predivne, baš za štipanje. Kad su mi ga stavili na prsa, sjećam se da sam pomislila dvije stvari. JA sam nečija mama. Ja sam nečija MA-MA. Ali hej! Pa sve će biti u redu, ipak sam pročitala sve knjige ikad na temu trudnoće i dolaska bebe na svijet. Spremna sam. Let’s do this.

Nisam bila spremna. Shvatila sam koliko nisam spremna u trenutku kad sam djetetu počela pjevati Mišu Kovača jer se od umora nisam mogla sjetiti nijedne dječje pjesmice. Hormoni su udarili kao Thorov čekić, a uz to beba baš i nije htjela previše spavati. I dan-danas, nakon pet mjeseci, svako jutro prije izlaska u šetnju izgovorim mu: “Bebo, sad ti i ja idemo u jednu avanturu.” Avantura nam je šifra za ići kupiti kruh i namirnice za ručak. To je uistinu avantura jer nikad ne znaš hoćeš li se vratiti u stan s uspavanom bebom u kolicima, ili s vrištećom vrećom krumpira na ramenu dok pokušavaš nekako manevrirati s kolicima u isto vrijeme. Koliko sam se samo puta poželjela sklupčati u ta ista kolica, samo da zaspim na pet minuta dok me netko lagano ljulja. Danas, kad razmišljam o prvim danima u bolnici, sigurna sam da sam bila pod adrenalinom cijelo vrijeme jer sam više puta pomislila da ovo i nije toliko teško. A istina je da stvarno jest teško. Teško je boriti se sam sa sobom, promjenama koje su ti se dogodile na tijelu i koje se događaju u tijelu. Teško je osjetiti teret da se odsad pa zauvijek trebaš brinuti za to maleno biće, za taj nepresušni izvor ljubavi koji je ujedno toliko bespomoćan i potpuno ovisan o tebi. No moram priznati da je mene osobno najteže pogodio odnos ljudi iz bliže i dalje okoline prema novopečenim majkama, takozvani mom shaming ili u slobodnom prijevodu posramljivanje majki. Nekako taj (future) mom shaming počne čak i prije trudnoće.

“Pa dobro, kad mislite imati djecu, već imate xy godina?!”

Rodila sam u 33., na pragu 34. godine. Iako smo već osam godina zajedno, za veliku većinu bili smo izgubljeni slučaj. Stari. Tko zna hoću li uopće moći ostati trudna, tko zna koliko zdravih jajašaca mi je ostalo, možda sam već ušla u menopauzu, a da ni ne znam… Ne izmišljam, svaku od ovih rečenica netko iz moje okoline je izgovorio. Potpuno bez srama, ti ljudi su zadirali u našu intimu. Istina je bila da smo oduvijek željeli dijete, ali ne kad su drugi mislili da trebamo imati dijete nego kad mi osjetimo da smo spremni. “Nikad nisi spreman!” još je jedna floskula koje nikad dosta. Biti spreman ima milijun značenja, baš kao i smisao života. Nismo svi isti, hvala višim silama da nismo. Mi smo znali da smo spremni kad smo osjetili da smo dovoljno uživali jedan u drugome sami, da smo dovoljno putovali, da smo si možda sredili živote do neke mjere da se osjećamo sigurnim. Naravno da nikad nisi potpuno spreman (sjetimo se Miše Kovača otprije u tekstu), ali ipak smatram da ipak postoje periodi u životu kad je tako nešto jednostavno lakše ostvarivo. V. je došao već drugi mjesec nakon što smo počeli raditi na bebi. Da, imali smo ludu sreću, svjesni smo toga. Mnogi moji prijatelji i poznanici nisu bili te sreće. Nekima su trebali mjeseci, nekima godine. Bilo im je preteško biti okruženi tuđom djecom pa su počeli izbjegavati druženja s prijateljima koji imaju djecu. Neki su pokušavali godinama, da bi na kraju žene jedva začele medicinski potpomognutom oplodnjom. Neki su odustali, posvojili pa nakon toga ostali trudni prirodnim putem. A neki još i dan-danas pokušavaju, nakon nebrojenih spontanih pobačaja i nisu spremni pomiriti se s tim da neće imati dijete. I zato, draga okolino, otkud vam pravo postaviti to pitanje? Otkud vam pravo zadirati u nešto toliko privatno, intimno, možda i bolno? Možda ni ne znate da tim bezazlenim pitanjem nekome slamate srce iznova i iznova. Možda ni ne znate da ta osoba mora progutati knedlu veličine Mjeseca da ne brizne u plač. Možda ni ne znate da je ta osoba oduvijek znala da najviše na svijetu želi biti majka i da bi, ako je imalo poznajete, u toj ulozi bila najbolja na svijetu. Ali ne može. Iz nekog razloga. Nije na vama da znate koji je to razlog.

“Dojiš li?”

Ovo je meni bilo najbolnije pitanje od kad sam postala majka. U svim ranije spominjanim knjigama na temu trudnoće i dolaska beba, svugdje je onako ovlaš pisalo – dojenje je umjetnost; koliko je važno, toliko je i teško. Nisam to shvaćala toliko ozbiljno – milijuni žena prije mene su prehranile svoju djecu dojenjem, koliko to stvarno može biti teško? No, kod mene i V.a je odmah sve krenulo krivo. On je imao skraćeni frenulum pa nije mogao jako zinuti. Mlijeko mi nikako nije dolazilo. Ako bi ga i uspjela pravilno namjestiti, odmah bi puštao bradavicu. Bila sam očajna, ali nisam gubila nadu jer sam beskrajno željela dojiti. Poslije tri dana mučenja bebe i sebe same, medicinsko osoblje je popustilo i dalo mu adaptirano mlijeko. Bio je velika beba, a samim time i gladna. Nisam ga mogla nahraniti. Nakon savršenog začeća, nakon savršene trudnoće, nakon savršenog poroda – ja ne mogu prehraniti svoje dijete. Čak i dok pišem ove riječi, pojave mi se suze u očima. Kakva sam ja to majka? Tjednima sam bila depresivna, trovala sam samu sebe, nisam se s time mogla pomiriti. Sva sreća da je moj partner jedna jako realna osoba i da nije bilo njega, vjerojatno bih potonula i dublje. Kada mi je rekao da je svijetla točka u hranjenju bočicu to da i on može hraniti svoje dijete. Da se i on može zbližiti s djetetom odmah. Da i on može probdjeti noć s bebom ako je potrebno. Srećom, on je najbolji otac na svijetu i jedva je dočekao posvetiti mu se u potpunosti. Polako sam počela prihvaćati situaciju koja je nastala, ali onda se opet umiješala okolina. Svuda oko mene pogledi žaljenja. Kad kažem svuda, doslovno mislim da su me nepoznati ljudi u dućanu, dizalu, pošti ispitivali dojim li. Osobe koje me ne poznaju, ne znaju ni kakva sam osoba, ni kakva sam majka. Obično bi počelo s komplimentom kako imam lijepu, veliku i zdravu bebu, a zatim bi slijedilo pitanje dojim li. Odmah bi se počela opravdavati. Opravdavati nepoznatim osobama zašto ga isključivo ne dojim. Ipak, mislim da mi je najteže pao komentar jedne poznanice. Nakon što sam po tko zna koji put ogolila dušu, kad sam joj pokušala objasniti zašto nismo uspjeli da ga ja isključivo dojim, otrovno je rekla: “Mislim da se uvijek može dojiti ako se potrudiš, ali dobro, nema veze.” U tom trenu vratila sam se na sam početak, proživjela opet sve one grozne osjećaje nesposobnosti i krivnje. Opet sam se osjećala kao najnesposobnija majka na svijetu. Sad, kad se osvrnem, ne mogu vjerovati da sam trošila energiju na te osjećaje. Umjesto da sam vrijeme trošila na pokušaje odgonetavanja zašto je meni tako teško dojiti i opravdavajući se okolini, trebala sam grliti i maziti svoju bebu.

Biti mama je teško. Biti mama je prekrasno. Biti mama mom djetetu je moja stvar. Ono što želim reći je to da imamo pravo biti sebične, ne pridavati važnost okolini. Možda se ta pitanja ne postavljaju iz zle namjere nego samo znatiželje, ali ipak nas se stavlja u poziciju gdje se moramo opravdavati, pogotovo ako odgovor nije potvrdan. Mom shaming je, nažalost, svugdje prisutan. Kladim se da sam i ja to učinila nekom drugom. Umjesto da sam stala i razmislila zašto netko nešto radi drukčije od onog kako bih možda to ja napravila, ja sam automatski pomislila da je u krivu. Možda je ta majka premorena i treba samo pet minuta za sebe pa upali bebi TV jer zna da će joj to kupiti tih pet minuta. Možda je ta majka radije vodila svoje dijete u prirodu na igranje koje se odužilo pa nije mogla pripremiti domaću kašicu pa je kupila gotovu. Možda je ta majka stvarno više od svega željela dojiti svoje dijete, ali jednostavno nije išlo. Svatko ima svoje razloge. Na kraju svega, volim svoje dijete najviše na svijetu, želim mu najljepši život koji može zamisliti, i jedino što mi je u životu bitno jest da je on sretan. Samo zato što nešto radim drukčije od drugih mama, ne znači da sam loša mama i da ne želim najbolje za svoje dijete. Možda je vrijeme da se mom shaming pretvori u mom supporting. Da podupiremo jedna drugu, možda čak i preuzmemo nešto jedne od drugih, nešto što nam se do tada činilo nezamislivo. Vjerujem da svaka radi ono što misli da je najbolje. Smatram da, ako trebamo savjet, tražit ćemo ga, ako želimo dijeliti intimne detalje, dijelit ćemo ih. Do tada, okolino, back off i ne guraj nos tamo gdje mu nije mjesto! Imate li vi iskustva s mom shamingom ili biste voljeli s nama podijeliti neku svoju priču s čime se susreću mame u današnjem društvu? Pišite nam na grazia@mediatop.hr!