Prije desetak godina Mia Petričević boravila je na Visu, gdje je upoznala redateljicu Hanu Jušić. Taj slučajan susret na kraju je rezultirao s čak šest međunarodnih priznanja za Mijinu izvedbu u filmu “Ne gledaj mi u pijat”. No iako je glumačke pothvate ostavila po strani, velike su šanse da ste se već našli i u prostoru s potpisom ove splitske arhitektice, osobito ako ste barem jednom posjetili zagrebački Boogie Lab ili nedavno otvoreni Soparnik.eu na Petrinjskoj
Izvan komercijalnih projekata, trenutačno priprema izložbu u Galeriji Kranjčar, koja nas je zaintrigirala već samim nazivom “60 sekundi Dalmatinke”, a koji se referira na njezino rodno okruženje, ali i širu simboliku dalmatinskog mentaliteta. Nova izložba, koja se otvara 24. travnja i traje do 5. svibnja, na interaktivan način razlaže slojeve društvenih pritisaka na ženski identitet. Kroz pet kružnih stanica Mia nas vodi kroz faze suočavanja s različitim oblicima pritisaka, pri čemu svaka stanica sadrži vizualne i zvučne elemente koji izazivaju nelagodu.
Dalmacija se pritom nameće kao okosnica priče, kao prostor iz kojeg Mia osobno dolazi i u kojem se, kako sama kaže, “iskrenost lako pretvara u nefiltrirane komentare kad su žene u pitanju”. Ipak, kako naglašava, tema izložbe nije isključivo lokalna, nego predstavlja gotovo pa univerzalno iskustvo.
Razgovarali smo s Mijom o inspiraciji iza izložbe, osobnim iskustvima koja su je oblikovala, ali i o njezinim arhitektonskim projektima te načinu na koji se ti različiti kreativni pristupi međusobno isprepliću.
Radite u različitim područjima – od scenografije do arhitekture i dizajna interijera. Kako se ti mediji međusobno nadopunjuju u Vašem radu i u kojem se najviše nalazite?
Teško mi je odlučiti se samo za jedno – možda je riječ o nečemu što tek traži svoje ime, nekoj vrsti scenarhitekture. Zanimaju me prostori koji nadilaze funkciju i u sebi nose dinamiku, napetost i priču. Svi moji projekti, bez obzira na formu, imaju isti cilj – povezivati ljude kroz promišljeno oblikovane, emocionalno snažne prostore. Za mene su to različiti načini razmišljanja o istom: prostoru i čovjeku u njemu. Iako prostor rijetko svjesno doživljavamo kao medij, on snažno utječe na nas – nesvjesno mu prilagođavamo svoje ponašanje, gotovo instinktivno. Ono što me zanima jest kako kroz prostor aktivirati osjetila i stvoriti osjećaj nečega nevidljivog – zašto se baš u nekom prostoru osjećamo na određeni način.
Scenografija je pritom najviše oblikovala moj način razmišljanja jer sam tu naučila promatrati prostor kao sekvencu – što osoba osjeća dok ulazi, kako se kreće, gdje zastaje i zašto. Danas, taj pristup prenosim u sve projekte. Razlika je često i u intenzitetu i u tome čiju priču pričam. U autorskim projektima pratim vlastiti scenarij i nastojim potaknuti posjetitelje da se kroz temu kreću, a ne samo da je promatraju. Iskustvo rada na filmu dodatno me usmjerilo prema toj razini empatije – ulasku u tuđu perspektivu. Upravo to pokušavam postići i u prostoru: omogućiti posjetitelju da u temu uđe dublje, iznutra. U projektu “60 sekundi Dalmatinke” taj sam princip prenijela kroz direktan susret – bez sigurne distance. Prostor uvlači posjetitelja u situaciju u kojoj više nije promatrač, nego aktivni sudionik.
“Godinama sam primjećivala koliko se određene rečenice ponavljaju i koliko su zapravo predvidive – samo dolaze iz različitih usta i u različitim kontekstima.”
Kako se pojavila ideja za izložbom ovakvog koncepta?
Godinama sam primjećivala koliko se određene rečenice ponavljaju i koliko su zapravo predvidive – samo dolaze iz različitih usta i u različitim kontekstima. U jednom trenutku shvatila sam da ih svi izgovaramo gotovo automatski, bez da ih uopće propitujemo. Ta normalizacija bila mi je zanimljivija od samih uvreda. Prijelomni trenutak bio je kad sam počela razmišljati što bi se dogodilo kad bi se te rečenice izdvojile iz svakodnevnog razgovora i stavile u prostor gdje ih više ne možeš ublažiti humorom ili ignorirati. Tada je postalo jasno da izložba mora biti iskustvo, a ne nešto što gledaš sa strane i komentiraš.
Izložba je koncipirana u šest tematskih cjelina odnosno stanica u kojoj se barem polovica žena može pronaći. Kako ste ih identificirali, kako ste se odlučili baš za stanice?
Stanice nisu nastale unaprijed kao koncept, nego su se doslovno same počele formirati kroz razvoj projekta. Kako sam zapisivala te komentare, vidjela sam da se stalno vrte oko istih stvari – izgled, životne odluke, emocije, način na koji se žena prezentira i kako je društvo na kraju procjenjuje. Kad sam ih počela slagati, bilo je logično da se grupiraju u cjeline, ali mi je bilo važno da to ne bude linearna priča nego nešto u što ulaziš i iz čega zapravo nema jednostavnog izlaza.
“Kako sam zapisivala komentare, vidjela sam da se vrte oko istih stvari – izgled, životne odluke, emocije, način na koji se žena prezentira i kako je društvo na kraju procjenjuje.”
Zato su stanice kružne – jer ti obrasci nisu nešto što prođeš i završiš, nego se stalno vraćaju i mijenjaju forme. I jako lako se u njima izmjenjuju uloge, iz onoga tko sluša u onoga tko govori. Prvih pet krugova zapravo funkcionira kao zatvoren sustav u kojem se stalno izmjenjuju uloge – vrlo lako prelazimo iz pozicije onoga tko je izložen komentaru u onoga koji ga izgovara. Upravo je ta izmjenjivost ključna jer pokazuje da problem nije u pojedincu, nego u obrascu koji smo kolektivno normalizirali. Završni krug ne nudi rješenje, nego suočavanje: trenutak u kojem si prisiljen priznati vlastitu poziciju unutar tog sustava. Ne radi se o krivnji, nego o odgovornosti – o tome da postanemo svjesni koliko lako sudjelujemo u procjenjivanju tuđih života, često bez stvarnog razloga ili potrebe.
Kako se Dalmacija pronašla kao okosnica cijele priče?
Dalmacija mi je okosnica jer iz nje polazim osobno, kao iz prostora u kojem živim i koji me oblikovao. U njoj prepoznajem mentalitet u kojem se “iskrenost” vrlo lako pretvara u direktne, nefiltrirane komentare, posebno kad su žene u pitanju – bilo da je riječ o izgledu, ponašanju ili životnim odlukama. Ipak, važno mi je naglasiti da taj obrazac nije isključivo lokalni: ćakule, ogovaranje i vrednovanje ljudi kroz status, novac ili ponašanje prisutni su posvuda, samo u različitim nijansama – negdje otvorenije, a negdje prikrivenije i “uglađenije”. U tom smislu, Dalmacija je i moj intiman kontekst i svojevrsna metafora. Govorim iznutra, iz iskustva, i smatram da autor ima pravo propitivati prostor kojem pripada upravo zato što ga poznaje iz blizine.
Ono što se često naziva južnjačkom iskrenošću vrijedno je kad proizlazi iz bliskosti i brige za drugoga. Međutim, problem nastaje kad postane opravdanje za manjak empatije. Granica je za mene jasna: iskrenost ne smije poništiti dostojanstvo druge osobe. U trenutku kad komentar prelazi u određivanje nečije vrijednosti, to više nije iskrenost, nego uvreda. Upravo ta razlika ono je što izložba pokušava ponovno otvoriti i osvijestiti.
Čini se da vješto balansirate između komercijalnih projekata i osobnih, umjetničkih radova poput ove izložbe, ali i rada sa scenografijom. Kako pristupate tom prijelazu između ta dva svijeta?
Najveća razlika jest u stupnju slobode i vrsti okvira unutar kojih radim. Kod komercijalnih projekata uvijek postoje zadani parametri – klijent, budžet, funkcija – ali i unutar toga nastojim pronaći prostor za ideju. Ne fokusiram se na estetiku, nego na rad koji je konceptualno i prostorno dosljedan. Autorski projekti, poput ove izložbe, s druge strane su prostor potpune slobode, gdje mogu ići do kraja bez kompromisa. Ipak, ne vidim ih kao suprotstavljene – komercijalni projekti me uče disciplini i preciznosti, dok me autorski podsjećaju na razlog zbog kojeg uopće radim to što radim. Da nema ovih komercijalnih, možda bi “60 sekundi Dalmatinke” i dalje bilo samo u mojoj glavi.
Radili ste kao arhitektica i dizajnerica interijera na zagrebačkom projektu Boogie Lab… Kako izbjeći klišej i “instagramičnost”?
Iskreno, meni je to prilično jednostavno jer me takav pristup u startu ne zanima. Ne razmišljam o tome kako će prostor izgledati na slici, nego kako funkcionira i kako se u njemu ljudi osjećaju. Klišej i “instagramičnost” pojave se kad se dizajn radi radi dojma, bez stvarne logike iza odluka. Mi smo se na Boogie Labu držali koncepta i pokušali da svaka stvar ima razlog – od organizacije prostora do materijala, rasvjete, mirisa, svega. Važno je i znati stati. Ne mora sve biti naglašeno ni “zanimljivo” na prvu. Kad makneš višak i ostaviš ono što ima smisla, prostor automatski djeluje uvjerljivije i dugotrajnije.
U projektima poput Soparnik.eu, u kojem je tradicija važan element, kako pristupate prevođenju identiteta brenda u prostor?
Soparnik mi je jedan od dražih projekata jer je tu sve krenulo jako osobno. Prva lokacija bila je u mjestu iz kojeg sam rođena, znam taj proizvod cijeli život i jedno mi je od najdražih jela. Uz to, projekt vode i moji prijatelji, tako da je ta povezanost bila stvarno jaka i prirodna. Zbog toga je i dizajn tamo direktno vezan za kontekst mjesta – nije nametnut, nego proizlazi iz okoline i tradicije. Kasnije se projekt razvijao kroz druge lokacije. Kružni štand u Jokeru vrlo je zanimljiv jer smo isti identitet morali prevesti u potpuno drukčiji format – više brži, urbaniji i sažetiji. Petrinjska je, opet, treća priča – mali, poseban prostor gdje je fokus bio na tome da se pravi soparnik konačno predstavi u Zagrebu na način koji mu pripada.
Kod takvih projekata najvažnije mi je da se tradicija ne “glumi”, nego da je stvarna i da ima uporište. Kad to postoji, dizajn dolazi prirodno. Dodatan plus je kad već postoji kvalitetan vizualni identitet brenda – tada se sve lakše zaokruži i otvara puno više prostora za igru.
Što je za Vas dobro odrađen arhitektonski ili dizajnerski projekt?
Svaki projekt koji je živ. Da ljudi stvarno vole boraviti u njemu, da ga koriste bez razmišljanja i da im je jednostavno ugodno. To mi je nekako osnovna funkcija prostora – da se koristi, jer tek tada arhitektura stvarno postoji. Arhitektura nije statična, nego se kontinuirano mijenja. Prostori prolaze kroz različite faze, prilagođavaju se novim generacijama, nadograđuju se ili s vremenom nestaju. To je sastavni dio njihove prirode. Vrijednost vidim u tome da prostor može prihvatiti te promjene, a da pritom zadrži svoju osnovnu logiku. Kad novi korisnici unesu vlastite slojeve i interpretacije, a prostor to podnosi i ostaje funkcionalan, tada projekt dobiva svoju punu kvalitetu.
Veliko hvala ide Luciji i Mariju Stipetiću, Senki Kulenović, Goranu Barberiću, Bojanu Galiću, Mariji Gale, Anji Filipec, Krešimiru Marušiću, Ivoru Hadžiabdiću, Petri Segulin, Filipu Jelašu, Saši Antiću, Valentini Čajo, Svenu Knechtlu, Eli Meseldžić, Belmi Zvizdić, Miji Golubić, Stipi Sinovčiću, Admiru Šehoviću, Klari Mucci, Dinu Rogiću, Andreji Lovreković, kao i brojnim drugim divnim ljudima koji su na različite načine bili dio ovog procesa.
Foto: Sven Knechtl, Studio Bunker
