Nov i svjež zagrebački prostor rezerviran za umjetnost je galerija Trotoar u Mesničkoj ulici, o kojoj možete čitati i u aktualnom tiskanom izdanju časopisa Grazia koji je na kisocima.
U Trotoaru se trenutno može pogledati izložba Stranger Danger i tako sve do 13. siječnja 2024. Nakon dvije samostalne izložbe domaćih umjetnika, Trotoar je tako predstavio prvu iz ciklusa gostovanja, ugošćujući beogradsku galeriju suvremene umjetnosti Eugster II Belgrade i grupnu izložbu na kojoj se predstavljaju umjetnici Saša Tkačenko, Vuk Ćuk i Julija Zaharijević.
Naslovno djelo (Saša Tkačenko — Unknown, talk to unknown), postavljeno u izlogu galerije, neonskim svjetlom ispisuje riječi “stranger” i “danger” čime poziva na oprez i prije samog ulaska u prostor određuje ton izložbe. Rimovane imenice citat su iz promišljanja Vladimira Nabokova na temu nedaća individualizma, prevedene u kontekst današnjih društvenih izazova.
Autor djela, Saša Tkačenko, u svom se umjetničkom djelovanju bavi prostorima i njihovim transformacijama pod utjecajem drugih medija, propitujući interakciju arhitektonskih karakteristika sa skulpturom, videom i instalacijom. Tkačenkovi radovi tako stvaraju dinamične situacije čiji je integralni dio publika, a često promišljaju motive i narative iz popularne kulture i suvremenog života.
Nama sasvim dovoljno da vam kroz kratki intervju predstavimo ovog zanimljivog umjetnika.
Izložba u galeriji Trotoar je tvoje prvo veće predstavljanje zagrebačkoj publici. Kakvi su dojmovi dosad, kako si zadovoljan s reakcijama, izložbom i feedbackom?
Divna i prije svega jako profesionalna suradnja s timom gelerije Trotor na pripremi same izložbe su od starta obećavali da će ovo biti fenomenaln iskustvo, a kada na samom otvaranju galerija bude prepuna ljudi, usprkos kiši i lošem vremenu, onda je srce puno! Iskreno moram priznati da nisam očekivao toliki interes i ugodno sam iznenađen reakcijama i feedbackom. Ljudi divno reagiraju i mislim da smo napravili dobru star.
Tvoj rad „Stranger Danger“ gleda nas odmah iz izloga galerije. Što nam poručuje i što bi volio da prolaznici/posjetitelje pomisle kada ga ugledaju?
Način na koji je ovaj rad postavljen dosta govori o mojim intencijama. Neon nas “promatra” iz izloga i nemoguće ga je ignorirati, iako vam možda nije ni bila namjera da posjetite prostor galerije. Preklapanjem riječi STRANGER i DANGER eksplicitno otvaram pitanja straha i anksioznosti koji se trigerira kada se sretnemo s nepoznatim, ali otvaram i polje za osobnu introspekciju i potencijalne dilema kod promatrača. Rad je postavljen u izlogu s namjerom da se konzumira “u prolazu”, i možda na prvu, u žurbi, ne ostavlja snažan efekt koji se očekuje, ali je i tih nekoliko sekundi dovoljno da se neonski odsjaj ureže u podsvijest slučajnog prolaznika i da ovo pitanje osvijesti baš onda kada je potencijalni strah aktiviran.
U svojim radovima istražuješ ove, sve češće, pojave modernog društva; anksioznost, strah od nepoznatog, nesigurnost… Zašto se baviš baš tim temama, zašto te zanimaju?
Poriv je nekako uvijek osobne prirode, pa je i interes za ove teme proizašao iz osobnih nesigurnosti i strahova. Mislim da kroz svoju praksu prvenstveno pokušavam da se suočim sa samim sobom, a onda u vizualnoj komunikaciji otvaram polje gdje osobno prelazi u polje javnog i društvenog, i u tom prostoru se otvara potencijal za dijalog.
Kakav si privatno obzirom na tvoje teme umjetničkih istraživanja?
Uh to je jako teško pitanje 🙂 Mislim da svi mi podsvjesno stvaramo neku nerealnu sliku o sebi, u kojoj se nalaze samo lijepe i kvalitetne stvari, ali moramo biti svjesni da nitko pa ni mi sami nismo savršeni. Ne znam koliko sam uspješan u tome, ali se trudim da konstantno dovodim u pitanje tu savršenu sliku. Sada, nakon toliko godina, mogu slobodno da kažem da je i moje istraživanje u polju umjetnosti jedan od ključnih alata u tom neprestanom procesu demistifikacije.
Što te motivira, da ne kažem „tjera“ da se baviš umjetnošću općenito?
Sve ovo o čemu sam govorio, komunikacija, suočavanje sa sobom. To je jednostavno neraskidivi dio mene.
Baviti se umjetnošću je uvijek bilo teško i izazovno, egzistencijalno jako neizvjesno, ali to je odluka koju donosimo svjesno i koliko god djelovala iracionalna nakon svega što sam rekao, ona je i jedna od najboljih koju sam donio.
Kako spajaš umjetnost i zagrebački market Proljeće. Kojem si poslu/projektu koliko posvećen? I je li za tebe umjetnost posao uopće?
Proljeće, a od nedavno i naš novi projekt Bloom, smo moja supruga Ivana Gladović i ja, ona je osoba koja je glavni “krivac” mog dolaska u Zagreb. To su prostori u kojima pokušavamo predstaviti neke stvari koje volimo i konzumiramo, stvari iza kojih u potpunosti stojimo. Proljeće nije mjesto u koje samo dođeš po gin ili na kavu, kao što ni Bloom nije mjesto u kojem samo imaš dilemu koja krema za njegu lica ti treba. Umjetnost je tu konstantno prisutna, bilo direktno ili indirektno, a jako smo sretni i ponosni da jedan od zidova Blooma krasi rad „Bosnian Girl“ naše prijateljice, umjetnice Šejle Kamerić. Umjetnost je definitivno i posao, ali kada voliš ono što radiš i raduješ se svakom novom projektu usprkos svim poteškoćama na tom putu, onda to prestaje da bude samo posao. Mislim da se to onda prije može nazivati pozivom 🙂
Foto: Bosnić+Dorotić, Vedran Husremović, Barbara Šarić
