Već mi tjednima Matthew Rys pleše po mislima, a zapravo, pleše u sceni Netflixove serije “The Beast in Me”, sada već viralnoj. Ta snimka, kad njegov lik, nekretninski tajkun Nile Jarvis, izvodi zaigrane, dinamične, ali jezivo prijeteće pokrete uz klasik Talking Headsa “Psycho Killer”, postala je moj privatni loop
Ritam je zarazan, a pokreti lagani, no u tom plesu ne vidim zabavu – vidim prijetnju, upozorenje na ono što tek slijedi. To je onaj rijedak trenutak kad se glumac, za kojeg ste mislili da ga poznajete, prebaci u potpuno drugu ligu.
Matthew Rys, moja nova televizijska fascinacija
Priznajem, Matthew Rhys oduvijek mi je bio sjajan glumac, još od serije “Brothers & Sisters”. I savršeno mi je sjeo kao zlikovac; profesor Chuck Palmer u seriji “Girls”, a onda je uslijedio i Perry Mason, “The Americans”. Bio je super, ali nekako… očekivano. U sigurnim žanrovskim formatima, gdje je njegova suzdržana karizma bila predvidiva, ma koliko vrhunska bila. Sada, u ulozi Nilea Jarvisa, promatram ga očima punim čuđenja, ali i neobičnog, gotovo nelagodnog odobravanja. To je onaj isti osjećaj, pomalo uznemirujuć, koji sam imala kad sam prvi put vidjela Jasona Batemana u seriji “Ozark”. Bateman, vječni komičar i dobrica, postao je hladni, kalkulirajući financijski manipulator. I bio je fantastičan. Rhys je to uspio ponoviti, samo intenzivnijim, suptilnijim osjećajem toksičnog magnetizma.
No ova cijela priča s “Psycho Killerom” i Rhysom neobično se i elegantno uklopila u širi, gotovo sudbinski slijed događaja. Samo šest mjeseci prije nego što je Matthew Rhys izveo svoj manijakalni ples, Talking Heads su, napokon, objavili službeni glazbeni spot za svoj vječni hit. Režirao ga je Mike Mills, a Saoirse Ronan ima glavnu ulogu u videospotu. S tim novim vizualnim pečatom, “Psycho Killer” je ponovno postala centralni kulturološki motiv. A onda, paralelno s izlaskom serije, čitala sam memoare Anthonyja Hopkinsa, “Dobro smo ispali, mali”. Imati na jednoj strani ekranizaciju “The Beast in Me” s očitim referencama na Hopkinsa, bolje rečeno Hanibala Lectera, na drugoj strani Rhysov ples uz pjesmu koja je dobila novi život; bio je to zaokružen i nevjerojatno rezonantan kulturološki puni krug. To je bilo jedno jako dobro putovanje, koje je Rhysovoj izvedbi dalo dodatnu težinu i kontekst.
Ono što je gledanje serije “The Beast in Me” učinilo još složenijim i bogatijim je to što se poklopilo s čitanjem memoara Sir Anthonyja Hopkinsa, “Dobro smo ispali, mali”. Izdavač Znanje donio nam je intimni uvid u kompleksan život legendarnog velškog glumca, koji iskreno progovara o usponima, padovima, borbi s alkoholom i vlastitim demonima, čak i o stalnoj borbi protiv želje za samoćom.
Hanibal Lecter kao inspiracija
A baš je Hopkins, i njegova najpoznatija uloga, postala neizbježan dio Rhysove interpretacije Nilea Jarvisa. Rhys, inače velški Hopkinsov sunarodnjak, otvoreno je priznao da je za ulogu slatkorječivog i jezivog tajkuna, osumnjičenog za ubojstvo prve žene “krao, posudio”, i to od najboljeg. “The Silence of the Lambs” bila mu je ključna inspiracija.
I tu dolazimo do onog najjezivijeg. Svako Rhysovo samopouzdano, a opet blago disonantno ponašanje u seriji, svaki onaj pogled koji zrači jezivom intenzivnošću, podsjeća me na onu slavnu, neponovljivu scenu iz “Silence of the Lambs”, kad se Dr. Hannibal Lecter obratio FBI-jevki Clarice Starling i napravio onaj odvratan i savršen zvuk jezikom u ustima “f-f-f-f-f-f-f-f”. Nešto jezivije nikad nisam vidjela, niti čula. To je savršenstvo zla, destilirano u jedan pokret.
Rhysov Nile Jarvis verzija je tog zla za 21. stoljeće. On je bogat, eluzivan splet mogućnosti i kontradikcija, čiji se sociopatski cer pretvara u masku toksičnog šarma. Njegov ples uz Talking Heads nije trenutak zabave, to je demonstracija moći, arogantno i cinično oslobađanje zvijeri, signal nama koji ih gledamo da se on osjeća slobodno, moćno i iznad svih i svega. Poput Lectera, on uživa u manipulaciji, a njegovi lagani, zaigrani pokreti u plesu prikrivaju mračni, ubilački krvosljedni nagon prema spisateljici Aggie Wiggs (glumi je Claire Danes) on prepoznaje, i u kojem se zrcali.
“The Beast in Me” priča je o ubojstvu, nestanku; to je psihološki duel između dva ranjena lika smješten u atmosferu jedne prilično chic paranoje Long Islanda. Serija je, sasvim očito, inspirirana slučajem i dokumentarcem o Robertu Durstu, bogatom nasljedniku nekretnina, sumnjičenom za ubojstva, koji je uhvaćen tek nakon što se na mikrofon, nesvjestan, izlanuo. Rhysov Nile Jarvis njegova je fiktivna inkarnacija, ali lišena Durstovog karaktera. Rhys stvara nešto opasnije i bliže nama: šarmantnog, kalkulirajućeg sociopatu, koji se zastrašujućom lakoćom prebacuje između uvreda, fizičke agresije i zavodljive karizme.
Igra mačke i miša
Claire Danes, kao Aggie Wiggs, spisateljica, autorica opterećena tugom i žestinom, savršena je suprotnost. Moram priznati da mi je njezina “ekstremna emotivnost”, a zapravo vječno uplakano lice, drhtajuća brada i suzne oči, neizmjerno išla na živce i toliko sam puta okrenula očima kad bi se njezino takvo, lice na rubu plača pojavilo u kadru da sam glavobolju od upaljenih sinusa tumačila kao muskul fiber okoloočnih mišića. No njezino “slavno lice” idealno se “sudara” s Rhysovom mirnom, ledeno hladnom intenzivnošću. U njihovom odnosu nalazimo zapravo srž serije. Oboje su “damaged goods”, a Nile koristi Aggienu tugu i bijes kao katalizator za vlastitu igru mačke i miša.
Njihove scene su “teniski meč” glumačkih teškaša; intenzivne, besprijekorno napisane i dizajnirane kako bi nas uronile u svijet dvoje ljudi koji pronalaze nekoga tko ih istinski vidi, čak i u njihovoj mračnoj nutrini. Rhysov ples, na neki način, najava je tog dueta između psihopata i progonitelja. To je trenutak čiste, nepatvorene, a opet stilski savršene jezivosti.
“The Beast in Me” naslovom implicira da smo svi, pod pritiskom tuge i bijesa, sposobni za strašna, nezamisliva djela. Rhysov Nile Jarvis je ultimativan predator, a u tom plesu, on nas poziva na to da vidimo i prepoznamo upravo zvijer u nama.
Rhysova glumačka renesansa, iz špijuna u “The Americans” u, kako su ga u jednoj američkoj kritici upravo ove uloga nazvali, “Peter O’Toolea američke televizije”, kulminirala je u ovom seksi i zastrašujućem portretu. On je Logan Roy nekretninskog svijeta, ali s primjesama Hannibala Lectera. Njegovi pokreti uz Talking Heads su kulturološka poslastica, ali i bolno precizan komentar; on pleše, dok svijet oko njega propada.
Dakle, da, Matthew Rhys je, kao i Jason Bateman prije njega, “sjeo” savršeno u ulogu zlikovca iz susjedstva. No Rhys je otišao korak dalje. U tom plesu, u tom zvuku jezika, u toj priči o “Dobro smo ispali, mali” i strahu od “velike tajne” (čitajte Hopkinsove memoare!), pronalazimo zrcalo vlastitih fascinacija ponorom. Nile Jarvis nas ne plaši samo svojim zločinom; on nas privlači svojom arogancijom i karizmom. Zato mi se ta scena, i ta uloga, urezala u pamćenje; ne zbog plesa, nego zbog zvijeri koju nam je dopustio da prepoznamo, vidimo.
Foto: Netflix
