Ljetne noći Teatra EXIT ove godine donose i predstavu “Lucy” profesora Aleksandra Aceva. Radi se o iznimno zanimljivoj predstavi tj. performansu u kojemu je centralni motiv i tema ljudski tjelesni izraz i njegov razvoj. Aleksandar Acev je režiser performansa i sam ga izvodi na pozornici.
Aleksandar Acev izvodi ovaj performans, djelo na raskrižju anatomije, evolucije i kazališta te smo ga “ulovili” da nama i vama, čitateljima, pobliže objasni i približi performans; važnost tijela, pokreta i neverbalne komunikacije, ususret izvedbi u utorak, 25. srpnja, na jednoj od najljepših terasa, one Centra mladih Ribnjak.
Ljetne noći Teatra EXIT – Lucy Aleksandra Aceva
U Vašem performansu donosite priču o nastanku i razvoju ljudskog tjelesnog izraza kroz milijune godina, kako počinjete jednu takvu veliku i sveobuhvatnu priču?
Predstava je nastala kao narudžba od Max Reinhardt Seminara u Beču gdje sam do sada predavao. Zapravo su to isječci mojih predavanja studentima glume i režije u zadnjih dva desetljeća. Kao sto Vi u vašem pitanju i pretpostavljate najveći problem mi je bio napraviti selekciju materijala koji stane u 70 minuta predstave. Ostavio sam za izvedbu u Zagrebu ono esencijalno, počinjem priču s ljudskim hodom.
Koliko i zašto je važan ljudski hod? I što on ovdje u potpunosti jest?
Analiza ljudskog hoda kao tema i nije posebno prisutna u obrazovanju izvođača. Meni je posebno bitna jer hod je uvijek jedna vrsta prozora u ljudsku intimu. Vidjevši nečiji hod mi često svjesno, podsvjesno ili polusvjesno interpretiramo sto hodač ili hodačica smjera, kako se u tom trenutku osjeća ili koje zanimanje ima. Asocijacije su raznovrsne. Hod na dvije noge je posebno važan jer je uvjetovao oslobađanje ruku. Anatomija ruke se promijenila, one su dobile novu funkciju, postale su jedno savršenstvo, ali trebalo im je izuzetno mnogo vremena i dobrih izazova da dođu do te perfektne funkcionalnosti.
U performansu pokušavate kroz praktičnu demonstraciju odgovoriti na osnovna pitanja o genezi ljudske tjelesne ekspresije. Kako odgovarate na njih? Sto mislite jeste li uspjeli?
Ljudska tjelesna ekspresija je ogromni teritorij. U svoj fokus sam ovoga puta uzeo svakodnevni pokret kao temu. Kroz demonstraciju pokušavam usmjeriti pažnju na fizičke raznovrsnosti pri hodanju, sjedenju, uzimanju predmeta, gestikulaciji , ulozi pogleda ili disanja pri gibanju, na njihove paradokse i apsurde, na njihovu komiku i dramu. Skelet Lucy kao prvi dokaz ljudske bipedije je referenca, jedna vrsta orijentacije za procjenu koliko smo se zapravo odmakli od „originala“. Predstava-predavanje zapravo balansira na raskrižju između fiziologije, znanosti, teatra i svakodnevnog pokreta.
U performansu prenosite informacije o specifičnosti osobnog tjelesnog govora; koliko je taj govor bitan na sceni, a koliko u svakodnevnom životu? Imitira li onaj scenski onog iz života? Ako da, zašto?
Za normalne profesije, osloniti se na vlastiti instinkt i spontanost može biti dovoljno. Na sceni to također može biti dovoljno. Za ne scenske profesije može biti sasvim dovoljno osvijestiti vlastite navike i preciznije ih upotrebljavati u komunikaciji, na poslu ili u privatnom životu. To neki danas zovu “soft skills”. Na sceni su poželjne varijacije, diferenciranost, nijansiranje. U školama kazališta ili opere učenje pokreta ne bi trebao biti nekakav misterij, tjelesnost u tim profesijama je cisti zanat. Scenski govor tijela nije uvijek „imitacija života“, to je predosadno. Na sceni pokret može postati ekspresivan, simboličan, metaforičan, realističan, groteska, karikatura…
S obzirom na to da se profesionalno bavite govorom tijela, i to ne samo kao plesač, koreograf, umjetnik, već i kao profesionalac koji pomaže ljudima iz različitih sredina kako bi poboljšali svoje znanje govora tijela i kompetencije u svakodnevnom životu i poslu, zanima me uočavate li koliko ludi znaju ili ne znaju, su svjesni ili nisu važnosti govora tijela općenito u komunikaciji?
Mi svi, htjeli to ili ne htjeli smo suma svojih ponovljenih pokreta i navika pri gibanju. Trening to može osvijestiti i pomoći da se odaberu neke druge koordinate. Trening je mala ruka pomoći. Za trening su potrebne dvije ambiciozne strane, bez gladnog studenta ja kao trener ili coach sam bespomoćan. U predavanjima pokušavam otkriti gdje se student/ica nalazi, tražim „rupe“ u znanju ida bi pronašao vježbu ili savjet kako bi nešto poboljšao. Sama svijest o tome kako se krećemo i tjelesno komuniciramo uglavnom nije dovoljna, kroz rad na tijelu mi pokušavamo sebe dovesti do jedne nove nesvjesne kompetencije u komunikaciji s drugima ili publikom. Biti koncentriran na svijest o vlastitom kretanju je zamoran posao, mi trebamo taj skok u novostečeno znanje koje kao da je upisano u naše stanice. Zapravo kroz trening mi mijenjamo neuronalne puteve u našem mozgu. Drugim riječima naši novi tjelesni odabiri se upisuju u mozak i tamo pohranjuju kao jedan novi tjelesni vokabular.
Kako jedan takav proces izgleda, koliko osvješćivanje važnosti govora tijela čini razliku kod ljudi?
Proces je podosta staromodan. Ne uči se na teoretskim predavanjima, preko interneta ili knjiga, nego kroz praktične vježbe. Vježbe su “maslac i kruh” svakog treninga. Važan je apetit i znatiželja za onog koji želi nešto promijeniti, naučiti ili se dobro zabaviti. Kroz vježbe mi otkrivamo naše tjelesne stereotipe ili klišeje, katkad arhetipe, na kraju i prototipe. Vježbe bi trebale biti poput istraživačkih putovanja, mjesto za eksperimentiranje i otkrivanje. Nakon vježbi mi trebamo neku vrstu suvenira na iskustva proživljenog, kao razglednice s putovanja; ti suveniri su zapravo nova znanja o tome kako se krećemo. Tu nema formula ili recepata kao u kuharici. Ipak, kad radimo tijelom tu se radi o nečemu vrlo konkretnom. To nije mit pun tajni. Bitno je otkriti da su nasi pokreti istovremeno jedna dvosmjerna ulica, djeluju paralelno na odašiljatelja i primatelja. Kako nas doživljavaju drugi je danas vrlo važno.
Što sve ljudi mogu “reći” s tijelom i koliko je to značajno u komuniciranju, radnji koja je, usprkos sve većoj količini komunikacijskih kanala danas, sve lošija i rjeđa?
Riječ ima veliku moć u izražavanju ljudskih misli, osjećaja, ideja, sjećanja, opažanja itd. Zato sam se kao mimičar i sam odlučio govoriti o tijelu. Pokušavam na sve načine tijelu dati čast i dostojanstvo koje zaslužuje. Mislim da pokret tijela ima istu ulogu i važnost u komunikaciji kao i riječ. Ponekad je riječ zaista vrh ledenog brijega, a tijelo i glas čine ostali dio. Napetost tijela pri komunikaciji, disanje, energija, artikulacija zglobova, pogled, osjećaj za težinu, itd. su kao knjiga ili vrijedno pismo za čitanje, samo ga treba početi čitati.
Fotografije: Silvija Butković, Elvira Acev, Gaia Giancaspro
