I nakon nešto više od pet godina od uspjeha franšize “50 Shades of Grey”, koncept BDSM-a i dalje je tabu i smatra se rijetkim fenomenom. No serija “Bonding” jedan je od primjera koji pokušava propitati prisutnost ovog fetiša u mainstreamu. Hoće li ga društvo ikad prihvatiti i kako funkcionira zdrav “kinky sex”?

Unatoč tome što je dobio zamah još 40-ih godina prošloga stoljeća, popularizacijom pin-up djevojaka i fetišističkih časopisa, postoji više razloga zbog kojih se o ovom tipu seksualne igre, a neki bi rekli i seksualnog poremećaja, ne govori previše. Čak je prije do nešto malo više od 20 godina, ova seksualna praksa bila na popisu poremećaja, što nam potvrđuje Sebastijan Nicoletti, dr.med., specijalizant psihijatrije.

‘’Nekada se smatralo da je BDSM povezan sa zlostavljanjem u djetinjstvu, no zadnja istraživanja ne pokazuju da je to baš tako. Prema novim medicinskim smjernicama i klasifikacijama sadomazohizam i slične BDSM kategorije skinute su s liste poremećaja i oboljenja, a Danska je to među prvima učinila još 1995. godine. Danas shvaćamo da konsenzualno zadovoljavanje BDSM fantazija može imati terapijski učinak’’.

Iako se pretpostavlja da BDSM vole i prakticiraju samo neki tamo jednorozi u kožnjacima, studija tvrtke Durex 2015. godine otkrila je da je čak 37 posto ljudi u Velikoj Britaniji isprobalo neki oblik BDSM-a, od vezanja do povezivanja očiju. To potvrđuje kako postoji puno osoba koje su znatiželjne i koje traže, uz sigurne okolnosti, zagolicati vlastitu maštu u ovome smjeru. Jedna od takvih osoba je Lara, koja za sebe kaže da je sramežljiva i povučenija osoba, čiji je početak interesa započeo – ljubavnim romanima. “Naletjela sam jedan dan slučajno na takvu vrstu štiva i tu se probudio moj interes. Ubrzo sam shvatila kako me ta tema sve više zanima i tako sam se sve više informirala i čitala.” Od inicijalne želje i procesa u kojem je ustanovila da joj odgovara biti “sub” (subordinacija), pa do prvih koraka, prošlo je pet godina. 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by BONDiNG (@bondingnetflix)

“Smatram da je za takav odnos potrebno potpuno povjerenje partnera. Tada slobodna cura, mislim da se ne može svakome koga upoznaš odmah uletjeti s tom temom i pričom o bičevima.” Kad je upoznala svog sadašnjeg supruga, kroz flert je ustanovila da u principu i njega isto zanima BDSM, a uz opušteno druženje s prijateljima, ustanovila je da dosta parova prakticira neki oblik “kinkova”.

“Dublje od zafrkancije ne ulazimo u to. No ionako je najopušteniji razgovor onaj s partnerom i istomišljenicima na nekim sigurnim forumima gdje se može puno toga saznati od osoba koje su dugo godina na toj sceni. Ipak, sigurna sam da naša okolina nije spremna za nekakvo prihvaćanje te da bi se, vidjevši nekoga na ulici na podvocu netko zgražao, a drugi ismijavao.”

Iako je Lara sigurno u pravu, Paula Brečak, sociologinja i autorica bloga The Wolf Nomad, koja često objavljuje važne teme poput slut-shaminga, seksualnog nasilja i seksualnog obrazovanja, objašnjava da sociologija definira BDSM kao erotsku zamjenu moći, po uzoru na društvo – stoga naizgled čudi kako onda određene prakse, koje to razotkrivaju, bivaju omražene.

“Moć se u našem društvu često erotizira i može biti vrlo seksualna. BDSM to prepoznaje, usvaja i primjenjuje uz ekstenzivnu komunikaciju, pregovore i dogovore. Ta razmjena moći može uzeti fizički, ali i samo psihički oblik. Dakle, dominacija i submisivnost mogu se provoditi i samo kroz stav, ambijent, način komunikacije te odnose među ljudima. Smatram da na taj način BDSM djeluje i kao kritika normativnih patrijarhalnih odnosa moći u društvu koje prihvaćamo zdravo za gotovo, o njima često ne razgovaramo niti ih propitkujemo. Suprotno tome, BDSM zdravo za gotovo uzima egalitarizam, tj. jednakost, a svaki odnos i razmjena moći mora biti dogovorena te odobrena od svih uključenih, a provodi se samo unutar scene, koja se uvijek može prekinuti.”

S obzirom na to da je seks, kao i seksualnost, već u startu tabu u našem društvu, Paula kaže kako ne čudi da su i takve seksualne prakse društveno stigmatizirane. “Pogotovo ako se tu radi o nekim praksama koje propitkuju rodne uloge te koje, kad se pravilno provode, djeluju kao kritika patrijarhata i statusa quo. No kako se seksualnost sve više destigmatizira, tako i ovakve prakse postaju sve manji tabu.” 

bonding series
Netflixova serija “Bonding” jedna je od rijetkih koja progovara o BDSM communityju tako da se trudi razbiti predrasude koje ima društvo

Takva detabuizacija na našim prostorima nije još toliko prisutna, no naš sugovornik nam je otkrio kako je scena u Hrvatskoj, iako tiha, itekako tu. Marko, koji je za razliku od Lare BDSM upoznao spontano tijekom seksa, kaže nam da se od te večeri “odškrinuo kavez nekakve zvijeri” koja je u njemu čučala te da od tada nije prestao istraživati tu sferu. “Tad sam ustanovio da mi je imati ogrlicu i povodac najnapetija priča i pronašao sam se u ulozi puppyja. Bio sam jako zelen i BDSM je enormno širok spektar, pogotovo kad se proširi fetišima. Imao sam volju za isprobavanjem i proaktivno sam tražio iskustva. Iako imam sreću što živim u Zagrebu, a ne negdje na selu ili u manjem gradu, svejedno nije bilo lako domoći se tih želja. Oprema nije problem, to se sve naruči online. Problem je bio pronaći ljude.” Kako nam kaže, u Zagrebu je scena najveća, no i dalje malena.

“Dok u nekim zemljama postoji BDSM zajednica kao pojam, toga kod nas nema. Najviša razina na koju to može doći je eventualno manja grupica ljudi, i to više uspijeva straight BDSM grupama. U gay populaciji je to više kao Divlji zapad, gdje je svatko za sebe i ima poznanstva za koja zna da se može javiti za ponovnu igru. Postojao je BDSM i fetiš event u Zagrebu koji se održavao u Močvari šest godina zaredom – Bestiarum. Jednom sam otišao tamo iako sam bio jako skeptičan. Bio je to najbolji izlazak koji sam doživio. Nažalost, ispostavilo se da se nakon te godine više nije ponavljao te da sam bio prvi i jedini put na eventu.” 

Iako sve upućuje na važnost da se ova seksualna praksa liši mitova, kao što je ono važno da je riječ o prikrivenom nasilju kojem se okreću sociopati, čini se da “BDSM” oznaka, poput one na Tinderu, otkriva sve stereotipe za koje ih ljudi vežu. Paula je čak morala izbrisati oznaku na svom profilu jer je dobivala čudne reakcije. “Iz mojeg iskustva, ljudi tome znaju pristupati dosta olako. Vide BDSM na nečijem dejting profilu i pomisle: “Oh, super, mogu nekog’ tući i daviti”. Možda su vidjeli BDSM u pop kulturi ili pornografiji, u kojima je uglavnom predstavljan na jedan vrlo iskrivljen način, kao da se događa spontano, a komunikacija izostaje. Recimo šamaranje ili davljenje tijekom seksa bez prethodnog razgovora s osobom o tome možda jest način da netko zainteresiran “isproba BDSM”, ali to je već u startu izuzetno pogrešan pristup. Mislim, seks se u pop kulturi i pornografiji općenito predstavlja pogrešno, općenito se ignorira predigra, razgovor, sigurnost, aftercare, tako da ne čudi što se ti aspekti zapostavljaju i u prikazu BDSM-a. No kad te stvari izostaju u BDSM-u, to može biti puno opasnije nego kad izostaju u mainstream vanilla seksu. Stoga moramo dodatno naglašavati da se ljudi obrazuju o BDSM-u i izvan traljavih filmova, serija i pornografije.” Osim navedenih stereotipa, Paula naglašava kako je jedan od glavnih taj da je BDSM nasilje, i to nad ženama.

“Mislim da je izuzetno problematično etičnu, iskomuniciranu, konsenzualnu erotsku razmjenu moći poistovjećivati s nasiljem. Nasilje je užasno veliki problem, a nasilje nad ženama pogotovo. To je nešto o čemu trebamo pričati i na čemu trebamo ekstenzivno raditi kroz edukaciju, prevenciju i penalizaciju počinitelja. No reći ljudima da ne mogu uživati i istraživati vlastitu seksualnost na konsenzualan način na koji oni to žele, da ne mogu primati i pružati brigu na način na koji to njima odgovara, izuzetno je represivan i nanovo patrijarhalan. Važno je reći da je ova praksa nešto što je i ženama bitno i potrebno, naravno, u konsenzualnom kontekstu u kojemu se osobe shvaćaju kao jednake te odnosu pristupaju iz pozicije poštovanja i brige.” 

Gorespomenuti film “50 Shades of Grey”, koji je doveo do toga da se o BDSM-u više priča, ali i o nasilju prikrivenom kroz seksualnu praksu, masovno je kapitalizirao na “lijepljenju logotipa na svaki bič u sex shopu”, kako nam je rekao Marko. No ova franšiza nije usamljena u toj tematici, pa se pitamo može li i kako promijeniti taj diskurs? Paula komentira da se “BDSM svakako počeo pojavljivati u mainstreamu, kao i razni drugi oblici nenormativnih seksualnosti i seksualnih praksa – queer odnosi, transrodnost, poliamorija… Sve više i više prihvaćamo različitosti u pogledu seksualnosti, pa se oni sve više pojavljuju u mainstreamu te ih još više prihvaćamo upravo zato što se pojavljuju, i tako ukrug. Iako, još uvijek kad se takve prakse pojave u pop kulturi, često se i dalje prikazuju kao nešto “izvan uobičajenog”, tj. i najobičniji vibratori se u pop filmovima i serijama još uvijek često prikazuju uz neku razinu šoka i podsmijeha. No kako sve više integriramo seksualnost u svakodnevne razgovore i pop kulturu, kao i u edukaciju, tako će spomen seksa, vibratora, bičeva, ljuljački za seks i sličnoga izazivati sve manje čuđenja.” Kaže nam da, iako to sve zvuči odlično, treba pripaziti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by BONDiNG (@bondingnetflix)

“Treba imati na umu da su to fiktivni filmovi i serije, da često ne prikazuju realnu situaciju ili kako bi ispravni, zdravi i etični BDSM odnosi trebali izgledati. Smatram da je “50 Shades of Grey” posebno problematičan film i knjiga – nema razgovora, nema dogovora, nema brige za sigurnost koja se može iskazati kroz sigurnu riječ, nema brige za psihičko stanje partnerice… To nije ispravan BDSM, nego nasilje.” Tako, vrlo logično i jednostavno, ova seksualna praksa ne smije nikad biti razlog, odnosno izlika za iskaljivanje frustracija, i to zapravo nikako ne ulazi u kategoriju BDSM-a. BDSM je, kako nam je to Paula lijepo rekla, oblik igre koji dolazi iz poštovanja i ljubavi. “Međuljudski odnosi općenito ne bi trebali biti mjesto za iskaljivanje frustracija, bilo da se radi o romantičnoj vezi, vanilla seksu, BDSM-u ili o razgovoru sa zaposlenikom na nekom šalteru. Mislim da je dobro životno pravilo ne liječiti svoje frustracije na drugima, nego raditi na njima samostalno ili uz neku profesionalnu pomoć. Iako je to važno u svim oblicima odnosa, rekla bih da je u BDSM-u još važnije budući da možemo reći kako je BDSM neki rizičniji oblik igre upravo zato što, ako se ne prakticira ispravno, može biti psihički i fizički opasan. Etičan, zdrav i ispravan BDSM odnos znači da su svi koji su uključeni iskreni ponajprije sa sobom samima oko toga što žele i kako, a zatim i s partnerom ili partnericom. Sve te potrebe, želje i ideje trebaju biti jasno iskomunicirane i poštovane. Ljudi takvom odnosu moraju pristupati uz puno brige i nježnosti, i prema sebi i prema drugima koji su uključeni. BDSM bi, zapravo, trebao dolaziti upravo iz brige i ljubavi.” I tu se nema što nadodati, pogotovo ne neko suvišno “ali”.

 

 

Fotke: Netflix “Bonding” Still