Je li umjetnost kopiranja dostigla svoj vrhunac?

Kopiranje je svuda oko nas. Velike dizajnerske kuće kopiraju rad malih dizajnera, high street kuće kopiraju radove s modnih pista, a prosječna osoba kopira lookove s Instagrama, Pinteresta, njihovih prijatelja i kolega. Je li stvarno sve popularnije kopirati negoli slijediti svoj stil i koja je granica između inspiracije i krađe?

Danas, uz pojavu high street dućana, biti isto odjeven postala je potpuno normalna stvar. Štoviše, prošle godine to se pretvorilo čak i u pomalo kultni moment – Zara polka haljinica dobila je svoj vlastiti Instagram profil koji je brojao više od 20.000 sljedbenika. Ljudi se ponosno slikaju u haljini koju nosi na tisuće ljudi. No zamislite tek kad su u igri milijarde dolara. U dizajnerskom svijetu borba je surovija nego ikada dosad. Kao što smo pisali u prošlom broju, modne kuće padaju jedna po jedna te se više ne susprežu koristiti najprljavije oružje – kopiranje. 

Nezaštićenost autora na razini bespomoćnosti gotovo je jedinstvena za modni dizajn, pa bi zbog toga trebala dobiti puno veću pažnju potrošača. Kao što je rekla profesorica mr. um. Jasminka Končić s Tekstilno-tehnološkog fakulteta, docentica u Zavodu za dizajn tekstila i odjeće: “Danas kad se postmoderno društvo nalazi u procesu neprestane reciklaže ideja, izgleda i identiteta, vrlo je teško govoriti o pitanju originalnosti. Fenomenom krađe i/ili posuđivanja ideja na području vizualnih umjetnosti na zanimljiv se način bavila izložba “Ukradena ideja”, koja je 2006. godine bila postavljena u Galeriji Močvara. Izloženim radovima pokazalo se da se krađa manifestira na tri načina: kao slučajna i nesvjesna, namjerna (uz odobrenje autora) te jednostavno bezobrazna. U srži umjetnosti, pa tako i modnog dizajna, nalazi se činjenica da umjetnik deprogramira stvarnost kako bi ponovno programirao. Tako umjetničko pitanje produkcije nije više što napraviti novo, nego što učiniti s postojećim. To je svojevrsni oblik sempliranja i u postmodernoj je umjetnosti i dizajnu legitiman. Zbog svoje brze sezonske naravi, moda odijevanja reciklira i semplira samu sebe brže od ostalih disciplina te se može učiniti da je sklonija takoreći krađi”, kaže mr. um. Končić objašnjavajući zašto su dizajneri posebno ugrožena skupina. 

S njome se slaže i mag. ing. des. text. Duje Kodžoman s Tekstilno-tehnološkog fakulteta: Mislim da ne postoji egzaktna definicija originalnog modnog dizajna, ali originalnost i inovacije modnih proizvoda mogući su u tri aspekta: obliku, funkciji i stilu. Modna inovacija trebala bi podrazumijevati stvaranje posve novih modnih kategorija, što je iznimno zahtjevno iz perspektive povijesti odijevanja. Modna industrija profitira inspirirajući se različitim kreativnim sadržajem: glazbom, filmom, video-igricama, knjigama, arhitekturom i umjetnošću. Pri tome inspiracija u brojnim slučajevima ostaje toliko doslovna da postaje plagijat, a granicu između inspiracije i kopiranja teško je odrediti i definirati. Zanimljivi su razlozi kojima se kopiranje u modnoj industriji tretira različito od kopiranja u drugim kreativnim industrijama. Najčešći argument je taj da se Zakon o autorskim pravima ne odnosi na modu jer je odjeća “utilitarni predmet” koji služi za pokrivanje i zaštitu tijela, a autorska prava ne štite utilitarna djela. Drugi tvrde kako su modni trendovi brzi i recikliraju se prečesto da bi se osigurao koncept zaštite. Stoga ne čudi pretjerano da je plagijat kao oblik piratstva odavno prisutan u modi, a danas je sveprisutan”, kaže mag. ing. des. text. Kodžoman.

GDJE JE GRANICA?

Jedan od onih koji se najčešće pojavljuje na listi dizajnera uhvaćenih s iglom i koncem u tuđem dizajnu jest Virgil Abloh, kreativni direktor Louis Vuitton muške linije, koji je već više puta optužen za krađu. Posljednji skandal u nizu bio je onaj da je ukrao dizajn modno-grafičkog dua Colrs Baby & Gramm, što je Virgil prozvao “slučajnošću” te je izjavio da je to samo “žuta tkanina s natpisima” i tako povukao još jednom raspravu oko pitanja gdje je granica između inspiracije i kopiranja? 

Štoviše, Virgil je u jednom intervjuu “priznao” da se u kreiranju zna voditi i za pristupom “tri posto”, to jest da originalni dizajn može pretvoriti u novi s izmjenom od samo tri posto. Čini se da mladi dizajneri nemaju puno opcija osim osloniti se na medije i profile poput Instagram vojnika Diet Prade, čiji su glavni neprijatelji copycats (kopiranti), da će se svojski potruditi staviti fokus i na onoga od koga se “posudilo”, jer druge opcije nema. “Na pitanja postoji li danas uopće originalnost te gdje završava inspiracija, a počinje plagijat, iznimno je teško odgovoriti. Vjerujem da je stav o tim kategorijama posve subjektivan. Ono što je objektivno i činjenično jest to da se moda oslanja na kopiranje jer se kopiranjem stilovi brzo šire kroz sve razine društva. Postoje autori koji tvrde da kopiranje nije štetno za originale i da vrlo često može promovirati inovacije, te objašnjavaju kako kopiranje predstavlja važan element, a možda čak i nužan predikat brzog ciklusa inovacija industrije odjeće. Kad kažem da su inspiracija i plagijarizam subjektivne kategorije, pri tome mislim kako o mišljenju pojedinca ovisi je li se Balenciaga inspirirala IKEA-inom Frakta torbom, ili je riječ o plagijatu; je li Virgil Abloh ukrao dizajn dvojca Colrs & Gramm, ili se samo inspirirao “žutom tkaninom s natpisom”; jesu li brendovi Zara i Forever 21 stvarno plagijatori ako niti jedna od više od 70-ak optužbi za plagijat, koliko ih ova dva brenda imaju, niti jednom nije potvrđena na sudu”, kaže mag. ing. des. text. Duje Kodžoman.

PREPREKA BROJ JEDAN: ZEITGEIST 

Čini se da je glavna karakteristika i osobnost mode zapravo najveći neprijatelj modnih dizajnera. “U modi postoji nešto što definiramo kao zeitgeist. Radi se o duhu vremena koji moda odijevanja, možda bolje od ostalih disciplina, prepoznaje te je lako moguće da se estetike modnih kuća preklope. U tome ne vidim ništa sporno. Dapače, na taj način nastaju modni trendovi koje vode timovi stručnjaka, pazeći da se promjene događaju kontrolirano, postupno i promišljeno iz sezone u sezonu. S druge strane, ne smijemo previdjeti činjenicu da brza moda namijenjena širokim masama počiva upravo na krađi ideja. Cijeli sustav temelji se na brzoj preinaci originalne ideje plasirane na Tjednima mode te na izbacivanju njezine inačice na tržište u jeftinijoj varijanti”, kaže nam prof. mr. um. Jasminka Končić.

Ako Virgilov žuti look ne možemo nazvati kopiranjem, a izgleda gotovo identično, što možemo?

Jer njegov način razmišljanja, čini se, nije iznimka. Primjerice, Olivia Culpo i Arielle Charnas našle su se pod velikom paljbom jer su u potpunosti kopirale dizajne kuća Retrofête i Prada. Svoj potez objasnile su time da su htjele priuštiti dobar dizajn onima kojima nisu dostupni originali. Ili su možda ipak htjele samo zaraditi? 

Copycat vojsci nedavno se pridružila i Kim Kardashian, koja je naočigled modnih stručnjaka i amatera iskopirala za svoju dječju liniju odjeće modne kuće Vetements i Comme des Garçons, da bi nakon što je za to prozvana dizajnerima odala hommage nazvavši komade njihovim imenima i svu zaradu darovala u humanitarne svrhe. U službenoj izjavi rekla je da je isto odlučeno prije negoli je prozvana za kopiranje. Mhm, da, a Jacquemus Le Chiquito torba je najpraktičniji modni dodatak na svijetu. 

Isto tako, više puta kopirala je stilove celebrityja iz 90-ih, nazvavši to hommageom (primjerice, stil Naomi Cambpell iz 90-ih). Možete samo pretpostaviti što “Crna pantera” misli o tome.

KRAĐA BEZ SANKCIJA

Pa koji je onda put? “Krađu je pravno teško dokazati. Već i sama promjena vrste materijala, pomaci u konstrukciji ili razlike u šavu jedno rješenje razlikuju od drugoga”, rekla je prof. mr. um. Končić, s kojom se mag. ing. des. text. Kodžoman u potpunosti slaže: “Dizajner koji tvrdi da je njegov rad kopiran mora dokazati kako njegov dizajn ne pruža varijaciju u odnosu na prethodne dizajne te da je kopija “bitno identična” originalu. S obzirom na to da modni dizajn podrazumijeva referiranje na prethodne stilove, za gotovo svaki odjevni predmet moguće je zaključiti da je varijacija nekog prethodnog rješenja.”

Kako se s ovom problematikom nosi pravni sustav, upitali smo profesora doc. dr. sc. Davorina Pichlera s katedre Građansko-pravne znanosti Pravnog fakulteta u Osijeku. “Sustav autorskog prava, od svojih početaka, pokušava uspostaviti ravnotežu između potrebe za zaštitom imovinskih i moralnih interesa autora te potrebe da se zaštiti interes društva za kreativnim djelovanjem na znanstvenom i umjetničkom području temeljenim na korištenju ideja i radova autora koji su stvarali u prošlosti. Zbog toga, u većini pravnih sustava, postoji ograničeno trajanje autorskih imovinskih prava, dok su tzv. autorska moralna prava (npr. pravo na priznanje autorstva), u pravilu, neograničenog trajanja”, započeo je doc. dr. sc. Pichler, objašnjavajući nam problematiku autorskog prava, dualnost zaštite: autora i društva koji će uvijek žudjeti za napretkom na svim poljima kreativnosti. Pa tako primjerice američki pravosudni sustav smisao copyright zakona vidi u promoting progress of useful arts s obzirom na to da razvoj društva ovisi o razvoju i kombiniranju dosadašnjih znanja, od znanosti do glazbe, dizajna i mode. “Za priznanje autorskog djela traži se određena novost. Dok se za objekte na kojima se priznaje pravo industrijskog vlasništva (npr. patent) traži objektivna novost (utvrđena u upravnom postupku, pred državnim tijelom), za objekte autorskog prava dovoljna je subjektivna novost. Djelo je subjektivno novo ako autor nije oponašao drugo njemu poznato djelo. Izvornost je odraz osobnosti autora djela. Djelo može biti stvoreno potpuno neovisno o već postojećem djelu apsolutno originalno djelo. Već postojeće djelo može se na izvorni stvarateljski način preraditi (npr. prevesti, prilagoditi u drugu vrstu djela recimo, književni roman u filmski scenarij) pa to predstavlja izvedeno djelo. Od postojećih djela može se sastaviti novo djelo izvorno po izboru ili rasporedu građe”, objašnjava nam doc. dr. sc. Pichler, tako nas osvjestiviši o glavnom problemu kopiranja u dizajnerskom svijetu. Čak i onaj koji je kopiran može biti optužen za kopiranje. Primjerice, u slučaju Virgila Abloha, pravno gledajući, dizajn Colrs Baby & Gramm zapravo nije bila nikakva novina, i to zapravo jest žuta tkanina s natpisom. “Pitanje izvornosti djela jest činjenično pitanje, pa se rješava od slučaja do slučaja (u slučaju sudskog postupka, ovo pitanje utvrđivalo bi se vještačenjem po vještaku određene struke, npr. likovne, glazbene itd.). Djelo nastalo samo primjenom pravila struke (npr. tehničkih pravila ili navođenje restorana po abecednom redu u turističkom vodiču) nije ni relativno izvorno djelo. Izvornost djela je opći uvjet autorskopravne zaštite djela”, navodi doc. dr. sc. Davorin Pichler kako se to rješava u praksi. “Djela primijenjenih umjetnosti su autorska djela izražena dvodimenzionalnim ili trodimenzionalnim oblicima estetskog karaktera na predmetima praktične uporabe (namještaj, sagovi, odjeća, automobili, nakit i dr.). Djela primijenjenih umjetnosti (tzv. dekorativna umjetnost) su djela umjetničkog obrta te uzorci i modeli za industrijsku proizvodnju ako sadrže elemente primijenjene umjetnosti (djela industrijskog obličja (dizajna)). Djela industrijskog obličja ujedno su i umjetnička djela i industrijski proizvodi, pa im se može priznati autorskopravna zaštita ili zaštita industrijskog vlasništva, ili i jedna i druga. Između zaštite prema autorskom pravu i pravu industrijskog vlasništva postoje znatne razlike. Prva ima dulji rok trajanja, ali se teže utvrđuje (ne traži registraciju) za razliku od industrijske zaštite uzoraka i modela koji se registriraju. U slučaju sumnje radi li se o djelu primijenjene umjetnosti ili industrijskom proizvodu (koji nije autorsko djelo), potrebno je vještačenje”, kaže nam doc. dr. sc. Pichler.

COPY/PASTE GENERACIJA

Čini se da je generaciji u kojoj živimo, pogotovo od pojave društvenih mreža, ljudska individualnost postala nekakva neobična pojava. Većina modnih kuća čak se i vodi time da će prosječni korisnik htjeti kopirati look koji vidi na svom Instagram feedu. Što nije toliko daleko od istine kad vidimo nedavno viralno slavlje “kulture kopiranja”: Instagram profila napravljenog u čast Zarinoj haljini s točkicama koja je toliko oduševila tržište da je Zara obznanila kako će ponovno izbaciti haljinu, i to s revolucionarnom izmjenom bit će crna s bijelim točkama!

Pa, otkud je došao taj shift u našem stavu prema kopiranju? I što je toliko privlačno u tome da nosimo nešto što smo vidjeli na nekome drugome te zašto nam ne smeta kopiranje modnih kuća od mlađih dizajnera, ili kopiranje high street kompanija od brendova visoke mode? Otkad smo originalnost, kreativnost i stvaranje počeli shvaćati bezvrijednima do razine da ćemo bez problema kupiti kopiju, a i na kraju dana, skinuti bez plaćanja neki film ili pjesmu?

Kod prvog slučaja je možda stvar u tome da, kad kopiramo, imamo osjećaj “sigurnosti” da nećemo “pogriješiti” u odabiru komada odjeće. Iako, u današnje vrijeme kad je gotovo sve u modi i kad smo naučili da moderno može biti i nešto što se eksplicitno zove “ružne tenisice”, da ćemo nositi čarape na sandale i slične stvari koje su prije bile modni skandal, i dalje se bojimo eksperimentirati. Gotovo je sigurno da dio toga leži u činjenici kako zbog društvenih mreža imamo osjećaj da smo konstantno “promatrani” te da će nas neka modna pogreška stajati uvrede na nekim opskurnim internetskim stranicama ili Instagram profilima. 

Drugi razlog mogao bi biti da nemamo više niti vremena niti volje ulagati u shopping, nego želimo da nam netko sve pripremi kako ne bismo morali razmišljati još i o tome. U tu argumentaciju ulaze i dizajneri koji rade pod takvim rokovima i zahtjevima da vrlo vjerojatno ne stižu previše promišljati o onome što će ponuditi tržištu, nego će baciti oko na kakvu stariju kolekciju i pokušati pribjeći onoj staroj APP metodi, pa ako ne prođe, na lageru imati spremno službeno priopćenje o inspiraciji.

No najveći je problem za one koje se kopira. Zamislimo taj osjećaj krađe dizajna, bilo kod nekog velikog dizajnera koji iza sebe ima desetljeća iskustva i znanja, ili kod nekog mlađeg koji se tek probija. Količina vremena i znanja, pogrešaka, pokušaja i promašaja koji su uloženi u taj krajnji dizajn je golema i jednostavno je nepojmljivo da se netko smatra pozvanim i dobrodošlim ukrasti dizajn, nalijepiti na njega višu cijenu poput dizajnerskih kuća, ili nižu poput hight street kuća te prozvati isto inspiracijom. Ili još gore, ne reći ništa, poput Virgila Abloha.

Zato trebaju postojati pravila kopiranja, kad je zakon bespomoćan kao u slučaju modnog dizajna. Dizajneri, osim što ne bi trebali kopirati, trebali bi na taj način pristupiti onima koje kopiraju. Pozvati ih na suradnju, zaposliti njihovu kreativu i sposobnost stvaranja, jasno i glasno obznaniti da su bili izvor inspiracije nove kolekcije. 

U svakom slučaju, na kraju priče, možda je najbolje rezimirati onom Oscara Wildea: “Jedina gora stvar od toga da vas netko kopira jest da vas nitko ne kopira.”

 

PRAVILA KOPIRANJA

Kako kopirati s ukusom?

NE imitirajte look od glave do pete. Jedno je kupiti cipele/majicu/haljinu, a druga stvar je kopirati nečiji total look. To graniči s krađom identiteta. 

DA, pitajte za dopuštenje ako želite kupiti isti komad koji vaš(a) prijatelj(ica) obožava. Jednostavno je: “Jako mi se sviđa to na tebi, hoće li ti smetati ako kupim isti komad?”.

NE pravite se da nikad niste vidjeli prijatelja ili prijateljicu u tom komadu. To je jednostavno čudno i nepotrebno. I laž. 

DA, pripazite na to kad nosite te komade. Ako idete nekamo na isto mjesto s prijateljicom po kojoj ste kupili haljinu, prvo nju pitajte hoće li je nositi. Ona koja je prva kupila ima dibs!

NE uzrujavajte se ako je kupovina čista slučajnost. 

DA sjetite se da je, iako jako iritantan, klišej kako je kopiranje najiskrenija forma divljenja, uistinu istinit.

NE pretpostavljajte da imate pravo vlasništva nad nekim brendom ili stilom. 

OVAJ ČLANAK OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA NO. 246

mm
Nives Bokor

Glavna urednica