Oduševilo me „Sedmo nebo“, sjajna komedija o drami, sladostrašću i agoniji kakvu samo ljubavne zavrzlame mogu priuštiti. O da, mnogi će se prepoznati u ovoj priči, iako to nikada ne treba priznati!
Riječ je o prvom dugometražnom filmu scenaristice i redateljice Jasne Nanut, nakon šest kratkometražnih od kojih su čak dva osvojila nagradu Oktavijan. Jasna je izuzetno cool mačka i svim njenim uspjesima se već sad radujem. Do tada, pazite na svoje tajne i pridružite nam se u ovom razgovoru.
Radila si svašta. Konobarila, pekla pizze, bila tajnica u agenciji za upoznavanje partnera, novinarka, TV voditeljica… Pečeš li i danas super pizzu i zoveš li u goste?
Zovem u goste, ali gostima nikad ne pečem pizzu jer tu sam kao postolar koji nosi najgore cipele. Sjećam se da sam radila super pizze, ali kad god bi ju pokušala napraviti doma, tijesto ne bi ispalo dobro – ili bi bilo pretvrdo, ili presuho pa izgubim volju. Tu i tamo kupim gotovo tijesto u bio dućanima, uvjet je da je tanko, na njega stavim sastojke i to onda ispadne dobro. U ranim dvadesetima nije me zanimalo kuhanje, nije mi bilo važno što jedem, počela sam kuhati kada sam postala mama. Puno trikova sam naučila na Masterchefu od Gretića, Jankovića, Marčića. Skromno ću reći da danas dobro kuham određena jela i da jednom mjesečno svladam novo jelo. Kćer i ja smo obožavateljice azijske kuhinje i često zajedno kuhamo pjevajući poput Swedish Chefa iz Muppeta. Kao i njemu, sve nam leti po kuhinji, često zeznemo, ali se ne predajmo. Zadnje kaj smo svladale je coconut curry juha s povrćem i kozicama, pačja prsa s kojima se ponosim, i tako…
Film je ipak bio tvoj put, iako si i s tog puta skretala.
Upisala sam filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u ranim 20-ima, ali sam shvaćala da mi fali životnog iskustva koje je neophodno za bavljenje filmom. Sve je u istraživanju i pripremi, snalaženju u različitim situacijama, s najrazličitijim ljudima. I naš razgovor je na neki način studija karaktera. Ti i ja se znamo, ali se ne poznajemo, a čula sam već izoštrila na detalje prema kojima ću skužiti i o tebi više. Nikad se ne zna kada i gdje ću naći inspiraciju za priču, za lika.
Moram se koncentrirati da ostavim dobar dojam. Što ako razočaram ili još gore, budem dosadna?
(smijeh) Ne opterećuj se. Hoću reći, sve što skužim u stvarnosti, na neki način jednog dana prenesem na film ili u scenarij. Scenarij je živi organizam, svakodnevno se mijenja sa mnom. Što god danas uzmem od tebe, sve da to jednog dana bude na platnu, nećeš prepoznati. Ne zato što ne bi imala objektivnu sliku sebe, nego zato što bi se to nešto tvoje toliko modificiralo kroz mene, kroz moje iskustvo, da postane neprepoznatljivo.
Izuzetno je da mlada osoba prepoznaje nedostatak osobnog iskustva i mudrosti za stvaranje tako velike stvari kao što je film. Takav stupanj samosvijesti, samokritičnosti i odgovornosti se ne susreće često ni kod zrelih ličnosti.
Ovom svijetu treba više samokritičnosti. To nas čini odgovornijim ljudima, i prema sebi, i prema poslu i prema drugima.
Jesu li novinarstvo i televizija bili slučajna prilika koju si zgrabila, ili si i taj dio za sebe izrežirala s ciljem stjecanja iskustva?
Svjesno sam bila blizu filma, televizije. Emisija „Glamour cafe“ pružila mi je iznimnu priliku da obiđem filmske festivale, razgovaram s tada najuspješnijim filmašima na svijetu koje sam mogla pitati sve što me zanimalo. Jim Jarmusch, Woody Allen, Anthony Minghella, Quentin Tarantino, Sofia Coppola…
Kako su te se dojmili ti uspješni ljudi, svjetske zvijezde?
Uvjerila sam se da, što je čovjek zadovoljniji sobom, s karijerom i životom, to odašilje pozitivniju i srdačniju energiju. Utoliko je i simpatičniji.
A mi Hrvati, kakvi smo? Kroz emisiju „Trenutak istine“ ogolila si tajni život sunarodnjaka?
Jako sam se iznenadila s Hrvatima, nisam očekivala toliko skrivenog prljavog veša. Ljudima je bilo zabavno, shvatili su sve to kao igru, pa sam igru i ja prihvatila. Svidjelo mi se kod natjecatelja to što su tako javno stali iza sebe i svojih postupaka, hrabrost je to.
A i novčane su nagrade poticale egzibicionizam. Tvoja televizijska karijera je bila iznimna, a usudit ću se reći da nedostaje tako profinjenih, inteligentnih i načitanih TV lica.
Kao jedna bivša TV voditeljica drugoj, u vjeri da znaš o čemu pričam, moram priznati kako mi je sve to bila usputna stanica. Nisam sve to priželjkivala, niti sam se dugo tamo vidjela, sve to mi nije bilo prirodno. Cijelo me vrijeme zanimao svijet iza kulisa, zato sam u „Sedmo nebo“ kao kulisu postavila upravo televizijski svijet. On je beskrajno zanimljiv i smiješan, taj kontrast blještavila izvana i realnosti iznutra.
Vodila si MasterChef u trenutku najveće slave tog showa, pa i televizije uopće, kad si odlučila vratiti se na faks?
Morala sam čekati da se oslobodi mjesto kako bi me primili nazad na Akademiju i to se dogodilo nakon prve sezone MasterChefa. Cijenila sam priliku da se vratim i željela sam se posvetiti fakultetu 100% što znači da nisam više mogla raditi posao koji zahtijeva da sam mjesecima po cijele dane na snimanjima.
S povratkom na faks se mogu poistovjetiti. Velika je razlika u studiranju kad si klinac i kad si zrelija osoba. Toliko je bolje i lakše učiti u nešto pametnijim godinama. Jesi bila najstarija na godini?
Daaaa! Zreliji cijeniš znanje, istreniran si, fokusiraniji, drugačije gledaš i cijeniš profesore. Kad si klinac markiraš, švercaš se, sve ti je naporno. Bilo me jako strah kako će me prihvatiti mlađi kolege, ali su me prihvatili kao sebi ravnu iako jesam bila najstarija. S većinom danas radim.
Koliko se kolega bavi filmom? Koliko vas je snimilo film?
S prve klase nitko, a s ove druge… čekaj da razmislim… Kolega Filip Mojzeš je pred prvim filmom, ima odličan scenarij.
Leže li razlozi toga u nedostatku sredstava, sreći ili nečem trećem?
Ljudi se rasprše, život odvede u drugom smjeru. Film je dugotrajan proces, čovjek zapravo ne zna u što se upušta dok to ne iskusi. Moj se film mjeri s vremenom od sedam godina. Uz gigantsku ljubav i strast, čovjek zaista mora biti uporan i ustrajan da bi uopće došao do toga. Pritom, snimiti film je iznimno teško i stresno za svako ljudsko biće. Toliko je vanjskih faktora na koje ne možeš utjecati, utrkuješ se s vremenom. Čini se kao da cijeli svemir radi protiv tebe, onemogućuje da snimiš ono što i kako zamislila. Primjerice, kada bih željela vrhunski izrežirati ovaj naš razgovor koji će trajati otprilike sat vremena, bilo bi idealno da za snimanje imam pet sati, a hrvatski uvjeti dozvoljavaju dva, najviše tri. Ako sam ambiciozna, ako želim snimiti naš razgovor vrhunski, moram prebaciti u petu brzinu, biti maksimalno fokusirana i toliko vješta da iz nas dvije glumice izvučem srž, ali i iz svih ostalih segmenata poput kamere, rasvjete ili scenografije. Što se tiče sredstava, svakodnevica lomi, egzistenciju moramo osigurati. Tko nema sigurnost, teško će se baviti filmom. Od zraka se ne živi.
Zašto i kako ti ustraješ?
Znam se ponekad i sama uloviti u tom razmišljanju, posebno kada sam frustrirana neredom osobnog života. Zašto sam toliko luda za svojim poslom? Film me stalno baca gore-dolje, odnosno baci me u euforiju kada nešto ispadne dobro ili se nečeg dobrog domislim, a gdjekad baci u krajnji očaj kada nešto ne ispadne dobro ili ode u krivom smjeru. Upravo se zbog tih krajnosti cijelo vrijeme osjećam 100% živa.
Kako snimiti dobar film?
Ne postoji knjiga koja će te tome naučiti. Potrebna je praksa. Svaki novi film je nova prilika i izazov da budem bolja.
Film je onda tvoja droga, tvoje mjesto u kojem lakše organiziraš red?
Da, zapravo da. Lakše mi je strukturirati film, nego svoju kupaonu ili ormar. Kad god napravim nešto super u montaži ili sa scenarijem, nema šanse da taj dan dobro skuham. Jelo ću sigurno zeznuti jer sam se cijela dala na setu.
Koje su razlike kratkometražnog i dugometražnog? Kratkih si snimila šest.
Kratki se snima tri do pet dana i svaki put kada dođe kraj snimanja kratkog filma, bude mi jako žao, htjela bih da traje duže. Teško se suziti u deset, petnaest minuta, imam potrebu proširiti se u vremenu i prostoru. „Sedmo nebo“ smo snimali 28 radnih dana, sudjelovalo je preko 150 ljudi.
Koliko je onda još trajala montaža i tko je čovjek s kojim si zajedno uobličila taj sjajan film?
Montirali smo godinu dana. Montaža je zanimljiv proces u kojem od materijala možeš dobiti nove stvari koje nisi ni vidio dok si pisao scenarij, otvaraju se nova prostranstva. Tomislav Stojanović je montažer, kolega s Akademije.
Sviđa mi se što film traje 88 minuta. Zašto režiseri često razvlače priču na tri i više sati, čemu to? Zašto testirati izdržljivost publike? Ljudi zaspu u kinu, zaspu i u kazalištu. Čak se od tako dugačkog filma umore i oni izdržljivi filmofili.
Ovisi od priče, režiser se možda zaljubi u svoj materijal, ne znam. Mogu ti reći da sam kao gledatelj i ja isto za to da film traje sat i pol. Zato u 88 minuta mog filma nitko neće zaspati! Imam na tu temu zabilježen citat. Zapisujem ih kada čitam knjige: „Ljudi koji ne znaju sažimati, nemaju dostojanstva“. Kim Young-ha.
Zato haiku i jest posebna umjetnost. Je li pisanje scenarija u opisu redateljskog posla? Pišu li svi režiseri svoje scenarije ili postoji i praksa, kao u Hollywoodu, da režiser dobije scenarij po kojem će snimati?
Kod nas uglavnom režiseri pišu svoj scenarij. Holivudska je filmska industrija studijska. Studiji odlučuju koje će filmove financirati, a naša je kinematografija autorska pa već i sama inicijalna ideja projekata kreće od autora.
Domaći režiseri bi zapravo trebali biti multitalentirani.
De facto. Sjećam se kako je jedan kritičar za Tarantina rekao da je „režiser za pet, scenarist za četiri, a glumac za tri“.
Moguće onda da neki domaći režiseri nisu ujedno i dobri scenaristi? Možda zato domaći filmovi rijetko imaju moć da uvuku u priču, da dirnu neku tanku žicu u nutrini gledatelja.
Što se tiče gledatelja, postoji nekoliko uvjeta koje film mora zadovoljiti. Nulti je uvjerljivost, ta moć da te film uvuče u priču koja mora biti intrigantna. To je sljedeći uvjet, da te film drži u napetosti, da ne znaš što će biti dalje i da te zanima to što će biti.
Lansirajmo se u „Sedmo nebo“. Kakvi su dojmovi starijih i što kaže mlada publika?
Fantastični, tako sam sretna! Ljudi se u kinima kolektivno smiju, i u Hrvatskoj i vani, čak plješću, zahvaljuju nam što smo ih zabavili baveći se zapravo ozbiljnom temom koja ih mnoge opterećuje. Prepoznavanje je utješno, vlastiti problem postane ti manje težak. Film je pogledalo i dosta djece tinejdžera mojih prijatelja i lijepo im je sjeo. Zanimljivo im je i smiješno vidjeti probleme u kojim se njihovi roditelji nalaze, da i nas opterećuju ljubavni problemi samo na sasvim drugačiji način nego njih. Mladi ne shvaćaju kako su nama ulozi i odgovornost veliki. Odraslima je puno teže donijeti neke odluke jer su posljedice puno teže.
Istražuješ li ili razotkrivaš kompleksnu realnost ljubavnih odnosa u braku i okolo njega?
Jako se puno ljudi oko mene našlo, ili se nalazi na istoj klackalici kao glavni lik Nino. U takvoj situaciji, što god odlučiš, netko pati. Zapravo svi pate. Situacija je to bez pobjede. Ono što je meni zanimljivo i što je bila pokretačka snaga filma jest ona iskonska želja žena da prokuže muškarce. Što oni misle, što pričaju jedni drugima o ljubavnim problemima, što si savjetuju, zašto se često ponašaju na način koji je nama neshvatljiv? Mi žene smo puno vještije u tome, puno detaljnije analiziramo ljubavne odnose, prave smo profesionalke po tom pitanju.
Nije se lako nositi s osjećajima, s krivicom; ne željeti nikoga povrijediti, a opet donijeti neke odluke.
Kada pogledamo Ninovu vagu, s jedne je strane želja da započne novi život sa ženom koju voli i koja želi s njim imati dijete, a s druge strane ima ženu koju također voli, s kojom je proveo dvadeset godina, s kojom već ima dvoje djece i svima će slomiti srca ako ode. Sad ti odluči!?
Zeznuta situacija. A zanima me i taj klišej – supruga poslovna žena, intelektualka, sofisticirana, odmjerena, pomalo stroga i lijepa, dok je ljubavnica plesačica, neopterećena, lepršava, koketna i iznimno seksepilna. Kako to da nikad nije obrnuto, da je plesačica supruga, a poslovna žena ljubavnica?
Sad si me ulovila. Ono što je u komediji smiješno poigravanje je stereotipima. No, željela sam da obje budu privlačne i zanimljive, da time njegova dilema bude veća. S druge strane, Ninu sam vidjela kao muškarca opterećenog s dvije žene, poslom, kućom, kreditima i viškom kila. Krešu Mikića sam imala na umu od početka, on je mentalni glumac, iznimno nadaren za žanr komedije. Osjeća što je to zapravo smiješno u sceni, ima sve nijanse humora u izvedbi, ali i razne druge detalje i prijedloge da ti pamet stane.
Nakon četrdesete, glumice se često smatraju zanemarene i diskriminirane naspram muških kolega. Čini li ti se da je veća ponuda uloga pisanih za mlade glumice, nego za zrele, a da isto ne vrijedi za glumce? Doduše, ne smeta im taj primat mladosti dok u dvadesetima grade karijeru, no kasnije se na to tuže. Hoće li tvoje buduće junakinje biti sve generacija?
Iz glave mi najčešće izlaze likovi mojih godina jer se bavim svijetom koji me okružuje iz vlastite perspektive. Kako starim, stare i likovi mojih filmova.
Domaće glumice onda ne moraju brinuti. A kako gledaš na teror mladolikosti i sve užase na koje su neke glumice spremne grčevito se boreći za nemoguće? Glumeći tako mladolikost, posrnu na uvjerljivosti i dobrom ukusu. Bi li ti odabrala za glavnu glumicu nekog tko je lice učinio neprirodnim i zaleđenim?
Ljudi se teško nose s promjenama, posebno kada poznato lice počne izgledati drugačije. Pretpostavljam da mnogi odu krivom doktoru. Kada se zahvati vide na licu, u glumi to može proći samo ako baš to uloga zahtijeva, inače je smetnja. Zahvat ne bi smio biti vidljiv. Zamisli ulogu obične žene u četrdesetim godinama, u čiji se psihološki profil ne uklapa opterećenost izgledom do te mjere da će ga popravljati tako da će se to vidjeti ili postati pretjerano? Tako se biraju glumci, oni se moraju moći uklopiti u karakter lika ili to nije uloga za njih.
Bi li napravila ustupak kada bi to bila na primjer slavna oskarovka?
Nisam tu za ustupke.
Za uvjerljivost je iznimno bitan i jezik. U „Sedmom nebu“ se govori na realan, svakodnevan način i to je baš osvježenje i ugoda uhu.
Drago mi je da se to primjećuje. Svi poslovi koje sam radila imaju jezik kao zajednički nazivnik. Dugo sam bila scenarist na televiziji, naučila sam kako se njime igrati, kako prepoznati uvjerljiv govor. U stvarnosti ne razgovaramo gramatički ispravno, nego krnje i nema potrebe da u filmu zvučimo kao na Dnevniku ili kazališnim daskama. Proces stvaranja filma svodi se i na matematiku riječi, kako u scenariju, tako i u izvedbi. Gdjekad glumci nisu sretni s brojnim repeticijama zbog izgovora, ali mi na kraju zahvaljuju jer su si uvjerljivi i to je super.
Možda razgovor završimo s modom. Koliku ulogu u „Sedmom nebu“ ima i tko su osobe u čiji stil i rad polažeš povjerenje?
Kostim mora biti uvjerljiv, kao i gluma. Svaki lik mora nositi kostime i pripadajuće dodatke koje bi netko s tim poslom, tom plaćom, tim karakterom zaista nosio. To je iznimno važno. Izuzetno sam ponosna i zadovoljna na rad Ivane Omazić na filmu. Radila je styling glavnih likova i to se jako vidi. Ksenija u filmu nosi većinom njene kreacije, odabrala je i kostime za Krešu, dobrim dijelom za Tamaru i Butijera.
A koje kreacije ti najradije nosiš? Imaš li neku svoju omiljenu „uniformu“?
Ja sam u duši kaubojka, volim taj stil – traper, kockaste košulje, kaubojke… No, mučim se s kupnjom, nemam za nju živaca. Sad se nose traperice visokog struka dužine do gležnja i kraće, meni je to grozno, taj mama cut. Pa mi je stil zapravo izmiješan, ovisi što nađem. Moram doznati otkud nabavljaju kostime u seriji Yellowstone, to je to što tražim.
A općenito u životu, što tražiš, koji je cilj?
Mir, kao i Nino. Moj ideal je da živim u miru, čistom zraku i bavim se filmom i samo filmom.
Foto: Mladen Šarić, privatna arhiva
Styling Saša Joka
Make up Matija Vukić
Frizura BBK
Naočale Boris Banović Eyewear
