Jasen Boko, , nedavno je objavio svoju posljednju u nizu putopisnih knjiga – “Latinskom Amerikom uzvodno”, u kojoj je zabilježena njegova potraga za Che Guevarom od Patagonije do Kube. Pogađate, bio je to sjajan povod za razgovor s ovim nagrađivanim autorom

Kad je riječ o fascinaciji određenim pojedincima koji kroče svijetom u nekom vremenskom okviru, mišljenja sam da se većina nas dijeli na dva tabora. U jedan pripadaju oni oduševljeni “ozbiljnim dijelom života”, kako ga vješto naziva moj sugovornik, odnosno svim formalnim stavkama prekriženima s liste građanske “dužnosti”, titulama, diplomama i karijernim dostignućima. Drugi tabor, pak, čine oni fascinirani stavovima, željama, očekivanjima, nijansama karaktera i načinom na koji taj pojedinac bira provesti vrijeme koje mu je dano na korištenje na ovom našem planetu. U slučaju Jasena Boke, vjerujem, oba bi navedena tabora dijelila jednako visoki stupanj fascinacije. 

Čovjek kojeg mnogi nazivaju našim najboljim putopiscem definitivno je prekrižio mnoge stavke s “ozbiljne”, ali i one malo manje ozbiljne liste postignuća. S diplomom dramaturgije i svjetske književnosti u džepu, Jasen Boko bio je samostalni umjetnik, urednik, novinar, dramaturg, ravnatelj Drame splitskog HNK-a, kazališni producent… Za svoje je pisanje dobio niz nagrada, uključujući Kiklopa za najbolju knjigu publicistike za knjigu “Tragovima Odiseja” te nagradu Marin Držić za dramu “O kupusu i bogovima”, njegovi su dramski tekstovi igrani u kazalištima diljem regije, objavio je 13 knjiga, od kojih je šest putopisnih, a održao je i na stotine predavanja o svojim putovanjima i knjigama. Ipak, za sebe će reći kako je po zanimanju, “barem onom u duši”, nomad. Nomad kojeg putovanja, “čak i danas, nakon 40 godina skitnje”, mijenjaju i obogaćuju. Jasen Boko, kako sâm kaže, možda nema svoje stanove, kuće i vozne parkove, no ono što ima jest nepregledno znanje i iznimno poštivanje drukčijeg koje je stekao negdje između rudnika zlata u Australiji, autostopiranja po Burmi i Iranu, putovanja Putem svile, tvornica ribe na norveškom sjeveru, onih malina u Québecu, studija u New Yorku, penjanja po Himalaji, kupanja u Titicaci, traganja za Dioklecijanom u Turskoj… Dugačkom se popisu odnedavno pridružilo i 50 tisuća prijeđenih kilometara Južnom Amerikom, ovoga puta stopama Ernesta Guevare, poznatog revolucionara koji s Jasenom dijeli ljubav prema putovanjima, ali i želju za nekim drukčijim, pravednijim svijetom. 

Rekli ste da niste nimalo dvojili čijim to stopama morate krenuti Latinskom Amerikom…

Che Guevara se logično uklapa u moja putovanja koja prate tragove zanimljivih, ali i kontroverznih osoba koje su obilježile svjetsku povijest. Naime, kad sam već odlučio malo promijeniti kontinent (Aziju, Latinskom Amerikom) nisu mi na pamet padali oni koji su taj kontinent opljačkali i uništili poput Kolumba, koji je otvorio put genocidu i pljački, ili nepismenog španjolskog svinjara Francisca Pizarra koji je uništio Inke, najmoćnije Carstvo tog razdoblja. Che je jednostavno bio logičan izbor, pogotovo zato što je volio putovati i što su ga upravo ta putovanja navela da promijeni život, a onda i svijet.

Kako izgleda život stanovnika Latinske Amerike danas, izvan poneke vijesti koja dođe do nas?

Mi uopće nemamo priliku čitati vijesti iz Latinske Amerike, osim kad se događaju baš ekstremne situacije, pučevi, pokolji, velike tragedije. Riječ je o kontinentu o kojem zapravo ništa ne znamo, kontinentu najdubljih socijalnih razlika u kojem žive milijarderi, ali i gladni, obespravljeni i krajnje siromašni ljudi, koji su, očekivano u velikoj većini. Zato vlada velika politička nesigurnost, ali i kriminal. Podsjećam, među prvih 40 gradova u svijetu s najvećom stopom ubojstava po glavi stanovnika samo su dva izvan Latinske Amerike! Eto, većina razgovora s lokalnim ljudima vrti se upravo oko tih tema.

Razlikuje li se Vaš doživljaj Che Guevare nakon putovanja od onog koji ste imali prije ovog puta? 

Bitno se razlikuje, svakako. Kao i njega, i mene je promijenio put njegovim kontinentom, spoznaja što se tim ljudima događa i koliko su tragični razmjeri kolonijalizma i imperijalizma koje stanovnici žive već više od pet stoljeća, od dolaska prvih Europljana na njihove obale. Situacija na terenu i temeljito čitanje izuzetno zanimljive literature o izvlačenju bogatstva kontinenta prvo u Španjolsku pa onda u SAD dovelo me do toga da potpuno razumijem pobunu Che Guevare i svu njegovu revolucionarnu aktivnost. Bez obzira na to što se ne slažem s nekim njegovim metodama stvaranja boljeg, pravednijeg svijeta, postao sam netko tko je na njegovoj strani. Podsjećam na riječi brazilskog liječnika i aktivista u borbi protiv gladi Josué de Castra, dobitnika Nobelove nagrade za mir: “Iako sam dobitnik Nobelove nagrade za mir, mislim, nažalost, da osim nasilja nema drugog rješenja za Latinsku Ameriku!”

Spomenuli ste kako je jedan od razloga Vašeg putovanja u Južnu Ameriku bila i pomisao o pravednijem svijetu. Jeste li na ovom putovanju uspjeli naići na kakvu alternativu beskrupuloznom kapitalizmu?

Nije mi za “otkriće” alternative predatorskom kapitalizmu trebalo ovo putovanje, niti Latinska Amerika danas ima ijednu državu u kojoj bi takva alternativa bila na vlasti. Alternativa postoji i zapravo leži tamo gdje sam ja još sredinom 80-ih otkrio društveno uređenje za koje sam, zbog neiskustva, mislio da je kapitalizam. Radi se o zemljama Skandinavije koje se brinu za svoje građane, osiguravaju im besplatno školstvo, zdravstvo, osnovna ljudska i socijalna prava, stvarajući model pravednije raspodjele bogatstva. Na taj se način profit ne pretače isključivo u džepove malog broja najbogatijih, što je iskustvo koje živi velik dio kapitalističkog svijeta, uključujući i Hrvatsku.

Postoji li danas uopće šansa za svijet koji ne kroji isključivo profit, ima li nade za mir kao posljedicu univerzalnog prosvjetljenja, kako je to bio svojedobno rekao Nikola Tesla?

Minimalne su mogućnosti za stvaranje pravednijeg svijeta jer je danas onaj manjinski, moćni dio svijeta vođen isključivo mahnitom, autodestruktivnom borbom za golemi profit i vrlo je malo vlada koje se tome mogu oduprijeti. Podjela na krajnje bogate i krajnje siromašne, taj duboki jaz između kojega stoji neka ojađena pseudo-srednja klasa, jednostavno u tako manipuliranom svijetu ne može prestati. Jer, nestane li siromašnih, spremnih raditi za mizerne nadnice, gdje će oni besramno bogati ostvarivati svoj golemi profit, nestat će i njihove enormne zarade. Uvijek će postojati neki Bangladeš, Gana, Brazil ili Hrvatska gdje su ljudi uništenog digniteta natjerani raditi za “kikiriki” kako bi na tom iskorištavanju bogati mogli biti još bogatiji.

Kako se borba za pravedniji svijet razlikuje u zemljama koje ste posjetili od one na domaćem tlu, ako potonja uopće postoji? 

Kod nas ne postoji borba za pravedniji svijet, izmanipulirani smo i poslušni jer nam kažu: “Uspješni smo, imamo Hrvatsku, BDP raste, plaće rastu, penzije rastu, dobro vam je, samo vi to još ne znate…” A u sve to uvjeravaju nas oni koji skrivaju svoje bogatstvo čak i na imovinskim karticama. Ono malo ljudi u Hrvatskoj koji se otvoreno bune, prokazuju takve pojave i javno se bore protiv njih, na izborima dobivaju 1-2 % glasova. Valjda to znači da je preostalih 98 % građana u Hrvatskoj sretno u zemlji koja još uvijek prolazi kroz tranzicijski grabež, a koji će uskoro morati prestati jer neće biti više ničeg za ugrabiti.

Znači, svijet generalno ne ide baš u dobrom smjeru?

Sigurno ne ide u dobrom. Profit donosi dobro izuzetno malom broju ljudi koji se računaju ne u postocima, nego u promilima. Kolateralne žrtve smo svi mi ostali, a i sama Zemlja, koja ovakvo stanje, u ekološkom smislu, više ne može podnijeti. Nešto će se morati mijenjati, a s obzirom na ulaganje u vojsku i naoružanje koje služi u održavanju režima, čak i onih demokratskih, svaka pobuna naroda do koje jednom mora doći čini se da nema perspektivu. Ipak, tako je mislio i kubanski diktator Batista kad su se na njegove obale iskrcali Castrovi gerilci, među kojima i Che Guevara. Od njih 82, koliko ih je stalo na brod Granma, nakon dva dana i prvog sukoba s vojskom preostalo ih je svega dvadesetak. E ta je grupica u sljedeće dvije godine, partizanskom borbom i uključivanjem potlačenog stanovništva, uništila moćnu vojsku diktatora debelo sponzoriranog od SAD-a. Pa vi razmislite…

Što Vas to “tjera” na putovanja posljednjih desetljeća, što Vam ona osiguravaju?

Putovanja šire perspektive i pomažu da shvatimo da nismo ni jedini ni najbolji na ovom svijetu. Odlazak u nepoznato, različito, drukčije od nas, čime nas kao potencijalnom opasnošću oduvijek plaše, natjera nas da shvatimo da su različitosti dobre i da ih treba podržavati i njegovati, da nema dobrih i loših naroda ili vjera i da svatko na ovom svijetu ima pravo na zadovoljavanje osnovnih ljudskih prava i potreba. 

Imate li oduvijek veliku želju i volju za putovanjima, ili su se one rodile negdje usput, imale su neki okidač?

Želju i volju imam oduvijek i nikad mi nije trebao posebni okidač, niti sam tražio isprike zašto ne mogu putovati. To je moja primarna potreba, moj prioritet i sve sam podredio tome. Umjesto vlastitog stana i materijalne sigurnosti, imam putovanja i ne bih taj osjećaj mijenjao ni za što.

Jesu li putovanja, osobito ona alternativnija, na kakva sami krećete, svojevrsni bunt protiv potrošačkog načina života u čijem smo se kovitlacu danas našli?

Ne bih rekao da se putovanjima izravno borim protiv potrošačkog društva, ali sigurno su mi pomogla shvatiti u kakvom manipuliranom društvu živimo. Zato odbijam, koliko god mogu, biti dio potrošačkog društva koje nas uči da manijakalno kupujemo gomilu stvari koje zapravo ne trebamo. Kad pogledate reklame, a bez njih ne možete proživjeti ni minutu ovog suvremenog društva, sve one, nudeći lijekove protiv zatvora, šećerne napitke, nove mobitele, uloške… navodno nude sreću, zadovoljstvo, užitak, osmijeh, ma jedan savršen život. A u tom savršenom životu od te goleme sreće, ono što najbrže raste jest količina antidepresiva koju konzumiramo.

Profesor ste književnosti i dramaturg. Imaju li Vaša zanimanja “prste” u tome da svoja putovanja često povezujete sa značajnim, pa čak i kontroverznim povijesnim ličnostima? 

Ima, naravno. Obrazovanje je izuzetno korisna stvar koja mi pomaže da se moja putovanja ne pretvore u banalno razgledanje spomenika i gastronomsku konzumaciju. Ponekad se osjećam kao putnik sa zadatkom i tu ulogu volim.

Što Vas je potaknulo na pisanje putopisa?

Putopisi su bili logičan nastavak putovanja. Poželio sam glasno reći što to meni znači i što sam doživio, pa sam od prvih većih putovanja, još sredinom 80-ih, pisao reportaže u brojnim medijima. A onda su prije desetak godina počele nastajati i knjige koje su objedinile sve moje interese: putovanje, književnost, ljude, nepoznate svjetove… I moram priznati da u pisanju uživam jednako kao i u putovanju, pogotovo kad upoznajem ljude koje to moje pisanje raduje i motivira za odlazak u neizvjesnost dalekog putovanja u nepoznate zemlje.

Kako u Vašem slučaju izgleda proces pisanja putopisa u odnosu na ostale knjige i dramske tekstove? 

Pripremam se ranije, pišem bilješke na putu, a proces temeljitog istraživanja literature i pisanja kreće nakon povratka. Tako se nekako posložilo i taj mi način najviše odgovara.

Usprkos tome što su putovanja upisana u Vaš DNK, rekli ste kako posao od 9 do 17 sati ne znači nužno manjak avanture i dosadu. U čemu pronalazite užitak kad “stojite na mjestu”?

Postoje poslovi – i mislim da bi ljudi trebali biti u mogućnosti takve birati iako to najčešće nije slučaj – koji mogu ispuniti čovjeka jer su zanimljivi. Takvi ne znače dosadu i gubitak vremena i ne rade se isključivo zbog plaće. Imao sam valjda sreću što sam se uspio kroz cijeli svoj život izboriti za takve poslove, a kad ih nije bilo, bio sam samostalni umjetnik, bez stalnog zaposlenja. Ipak, kako sam mogao birati poslove (a vjerojatno su obrazovanje i dvije fakultetske diplome pomogle u tome), nikad nisam radio posao od 9-17. To, naravno, ne znači da nema dana kad ne radim i puno više od toga, ali barem imam stanovitu slobodu koja donosi zadovoljstvo. Tako da i kad “stojim na mjestu”, radim zanimljive, kreativne stvari.

Bili ste urednik, novinar, samostalni umjetnik, dramaturg, ravnatelj Drame splitskog HNK-a, kazališni producent… U kojoj od ovih djelatnosti nekako najviše uživate, i je li Vam neka od njih bila posebno izazovna?

Svaka od njih mi je izazovna i zanimljiva, da nisu, ne bih ih radio. Svaka je za mene imala puno više prednosti nego mana. A možda ja jednostavno čašu uvijek vidim kao dopola punu, a ne polupraznu?

Jeste li u nekoj od zemalja koju ste posjetili poželjeli i ostati? Možete li uopće zamisliti život negdje drugdje?

Ja sam sasvim zadovoljan Splitom kao svojom bazom, možda i zato što je kontroverzan, a to volim. Živim u prekrasnoj zemlji, punoj raznolikosti, ali tako vam to ide, ne možete imati sve. Morali smo dobiti i nešto negativno, a to su ljudi koji nas vode i koji razmišljaju isključivo o sebi i svom interesu. Moram naglasiti: ne mislim ni na jednu posebnu stranku, zapravo su svi isti. Imam “mirovinski plan”: šest mjeseci na Šolti, otoku koji još uvijek nije devastiran turizmom, bavit ću se pisanjem i maslinama. Zimskih šest mjeseci predviđeno je za putovanje, odmaranje i pisanje na mojoj omiljenoj pustoj plaži u indijskoj Goi, čije vam ime neću otkriti jer ne bi više ostala pusta.

Što je za Vas uspjeh?

Meni je uspjeh život koji vodim, a u kojem mi nitko ne visi nad glavom i ne postavlja ograničenja i o kojem, u pravilu, sam odlučujem. Uspjeh mi je to što pišem o onome što volim i što postoje čitatelji koje to zanima i koji moje knjige kupuju i vole. Uspjeh mi je i to što nađem vremena za odlazak na Ganges, u Kolumbiju, Uzbekistan, Mongoliju pa i Afganistan, ili bilo koju drugu zemlju u koju poželim ići. I uspjeh mi je to što za to mogu naći novac jer mi ne smeta što sam podstanar i ne trošim na “zemaljska dobra”. Jedino čega sam vlasnik jest 15 godina star automobil. Naravno, briga za tri kćeri ne dopušta mi neograničenu slobodu i život koji bi se vodio samo mojim potrebama, ali i to ima dosta prednosti. Eto, sebe smatram slobodnim. Volio bih saznati postoji li nešto što bi bio veći uspjeh od toga jer ja to ne poznajem.