“Čekaj malo, djeca nemaju isto prezime kao i ti?!”. Točno, ja imam svoje prezime, a oni imaju prezime svog oca, mog izvanbračnog partnera s kojim sam u sretnoj i ispunjenoj ljubavnoj vezi. “Aha, niste u braku…” Kako je moguće da je DANAS to još uvijek predmet čuđenja? Namjerno sam naglasila riječ “danas” samo zato da se mogu vratiti par godina u prošlost, točnije 23 godine unazad
Moja srednja škola, drugi razred, šuška se da smo dobili novu nastavnicu iz njemačkog. Ne samo da je bila mlada i iznimno cool, od načina odijevanja do glazbe koju je slušala, nego i – pazite sad – ima dečka s kojim ima djecu! Nije u braku. Sva je bila nekako rebelfoidna, sve smo je gledale kao uzor i htjele jednog dana biti poput nje. Fast forwardopet na danas, eto i mene u takvoj situaciji! Većina mojih prijatelja ipak je pokleknula i rekla sudbonosno “da”, ali ja sam dobila točno ono što sam poželjela (zato pazite što želite:) – dvoje divne djece i divnog muškarca, minus brak. No, ono što mi je nakon 23 godine neshvatljivo je to da i danas nailazim na čuđenje kad netko sazna da nismo u braku i da je moguće imati djecu i bez toga da svećeniku ili matičaru, znači potpunom strancu, obećajemo vječnu vjernost i beskrajnu ljubav prema osobi koja stoji ispred nas. Nismo li trebali napredovati kao društvo, prihvatiti raznolikosti kao nešto normalno? Zašto se parovi koji ne žele pokleknuti društvenim normama i vjenčati se “jer bi to trebalo” danas još uvijek doživljavaju kao nešto pogrešno?
Emotivna i ekonomska zajednica bez potpisa
Izvanbračna zajednica – ako uzmemo strogu definiciju – ekonomska je i emotivna zajednica dvoje ljudi koji nisu u braku već su u suživotu dulje od tri godine ili manje ako je u takvoj zajednici rođeno dijete. S obzirom na to da su oduvijek postojali parovi koji su živjeli zajedno izvan braka ili su dobivali djecu prije ulaska u brak, možemo zaključiti da takva zajednica postoji otprilike koliko i brak. To nam navodi i profesorica s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Splitu, Gorana Bandalović: “Zajednički život muškarca i žene izvan braka nije novost budući da je prije 70-ih godina prošloga stoljeća izvanbračna zajednica (kohabitacija) bila statistički i društveno nevidljiva izvan lokalne zajednice. Najprije se javila u skandinavskim zemljama, zatim u Sjevernoj Americi, a nakon toga se proširila i na druge europske zemlje.” Profesori Lucić, Duić i Muhvić s Pravnog fakulteta u Osijeku navode Hrvatsku kao treću zemlju u Europi koja je priznala i pravno regulirala izvanbračne zajednice, odmah nakon Švedske i Slovenije, a ono što pozitivno iznenađuje jest činjenica da je u hrvatskom nacionalnom zakonodavstvu to učinjeno vrlo rano, već 1978. godine.
Izvanbračna zajednica i djeca
Bez obzira na to što smo rano pravno priznali postojanje takvih zajednica, prema podacima EUROSTATa u Hrvatskoj je broj udanih žena i oženjenih muškaraca daleko veći nego onih u izvanbračnim zajednicama. To potkrepljuju i podaci o malom broju djece rođene izvan formalnog braka gdje je Hrvatska na samom začelju Europe. U 2019. godini iza nas su bili samo Cipar i Grčka. Ipak, u usporedbi s prijašnjim godinama, vidljiv je mali pomak.
Godine 2019. čak 21,5 % djece rođeno je izvan braka, što je puno više nego 2000. godine kad je taj postotak iznosio 9 %. No, ako Hrvatsku usporedimo s Francuskom u kojoj je 2019. godine čak 61 % djece rođeno izvan braka, ili s Islandom i njegovih 70 %, tih 21,5 % čini se “kao mala beba”
Također, blagi pomaci vidljivi su i na povećanju broja kohabitacija, što navodi i Bandalović: “Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u Hrvatskoj je u izvanbračnim zajednicama živjelo ukupno 64 272 žena i muškaraca, što sugerira zaključak da je tek svako 30. partnerstvo bilo u obliku izvanbračne zajednice. No, prema posljednjem Popisu stanovništva iz 2011., taj se broj povećao na 97 772 osobe.” Ostaje nam da vidimo podatke iz najnovijeg popisa stanovništva. U prilog povećanju kohabitacija ide i sljedeća činjenica koju ističe Bandalović: “Takvi parovi nisu više suočeni s društvenim odbacivanjem, pa kohabitacija, kao i izvanbračno rađanje postaju sve češći, a samim time i prihvaćeni kao jedan od sasvim “normalnih” izbora partnera te se o ovim pojavama ne razmišlja više kao o devijantnim ponašanjima. Čak se u istraživanjima ističe važnost kohabitiranja u kontekstu dobrog načina testiranja veze i otkrivanja dovoljne kompatibilnosti partnera, ali i testiranja svoje osobne doraslosti trajnijoj vezi, odnosno dugoročnoj kohabitaciji ili pak braku.”
Što to onda koči Hrvate? Je li brak i dalje sigurnija luka?
“U Hrvatskoj, u kojoj su još uvijek jako izražene tradicionalne vrijednosti, iako se broj izvanbračnih zajednica postupno povećava, još uvijek nailazimo na negativna razmišljanja dijela populacije za koje takva zajednica nije i neće skoro biti prihvaćena, posebice ako su u njoj rođena djeca. S obzirom na to da smo društvo u kojem je Katolička crkva poprilično važna i cijenjena institucija, koja ističe važnost bračne institucije i rađanja djece u istoj, ne čudi velik broj građana koji se protivi izvanbračnim formama partnerstva. Iako će većina mladih u jednoj fazi svoga života neminovno biti u kohabitaciji, prema istraživanjima, još uvijek većina mladih na području Europske unije očekuje da će jednog dana sklopiti brak s nekim tko može zadovoljiti njihove emocionalne i duhovne potrebe. Treba naglasiti da je kohabitacija češća među ljudima koji su općenito liberalnijih stajališta, manje religiozni i više podržavaju liberalne stavove o rodnim ulogama, odnosno netradicionalne bračne uloge. Stavovi roditelja o kohabitaciji također utječu na stavove njihove djece, pa prema tome roditelji koji izražavaju liberalne stavove možda češće imaju djecu koja će u budućnosti kohabitirati, dok roditelji koji izražavaju tradicionalna uvjerenja imaju djecu koja će birati brak bez prethodne kohabitacije”, smatra profesorica Bandalović.
Izvanbračna zajednica = brak?
Drugi veliki problem je nepovjerenje u naš pravni sustav. Iako se konstantno ističe kako je u našem zakonodavstvu izvanbračna zajednica izjednačena s brakom, to nije baš potpuno točno. Da, veliku većinu prava koje imaju supružnici u braku imaju i izvanbračni partneri – stjecati zajedničku imovinu koja ima status bračne stečevine, nasljeđivanje nakon smrti, plaćanje alimentacije zajedničkom djetetu nakon razvrgnuća zajednice, pravo na uzdržavanje itd. Ako se vratimo na početak teksta, čak ni različito prezime ne radi probleme pri ostvarivanju prava (uostalom, kolike žene ne žele uzeti muževo prezime čak ni pri ulasku u brak). Problem nastaje u situacijama gdje se, za ostvarivanje nekog određenog prava, mora dokazati postojanje izvanbračne zajednice. Ne postoji jedinstveni kriterij za dokazivanje da izvanbračna zajednica postoji. Da, to je protek tri godine, ali čega? U nekim slučajevima sudovi su navodili kako čak ni život na istoj adresi nije potreban da bi takva zajednica postojala. Potrebna je ekonomska i emotivna međuovisnost, što god to bilo.
Ponekad je dovoljno dati izjavu kod javnog bilježnika da živite u takvoj zajednici (kao kod medicinski potpomognute oplodnje). Želim prevesti svoje dijete preko granice bez prisutnosti njegova oca? Opet je dovoljna njegova suglasnost ovjerena kod javnog bilježnika (neke države to traže, a neke ne). To je ta pravna nesigurnost, vječni problem našeg društva. Imamo zakone, ALI. Imamo prava, ALI. Nekako smo opet nezaštićeni. Pravo na prekid trudnoće, registrirane istospolne zajednice, izvanbračne zajednice… Sve je to zakonima regulirano, ali se svakodnevno susrećemo s nebrojenim slučajevima gdje su pojedinci nezaštićeni jer se propis ili ne primjenjuje ili se drukčije (pogrešno) tumači. Šteta što nam je država idealna samo na papiru. Šteta što nam je društvo liberalno samo u teoriji.
Najnebitnija sporedna stvar na svijetu?
Iz osobnog iskustva govoreći, okružena sam s dosta parova koji žive u izvanbračnim zajednicama, s djecom ili bez, i većinom nisu ulazili u brak iz nekih benignih razloga kao što je “lijeni smo organizirati vjenčanje”. Moram priznati kako je rijetko tko od njih baš PROTIV BRAKA (možda samo moj partner). Većina ih ima ležeran stav, nitko nije pretjerano religiozan, nitko ne drži previše do tradicije, papir k’o papir. Reklo bi se možda da im je sklapanje braka najNEbitnija sporedna stvar na svijetu, a puno važnija im je kvaliteta odnosa s partnerom s kojim dijele život. Uz to, većinu ih užasava pomisao na velika salonska vjenčanja s hrpom starinskih običaja koji moraju biti prisutni jer – “Što će selo reći?!”. Ja prva tvrdim da su nas djeca i zajednički kredit za stan vezali čvršće nego bilo koji matičar ili svećenik. No često se pitam je li doista potrebno formalizirati zajednicu dvoje ljudi kako se ne bi osjetili diskriminiranima? Trebam li prsten i papir na kojem piše “vjenčana” da bi moja obiteljska zajednica bila jednako vrijedna? Ponekad je to uistinu frustrirajuće. I možda će mi netko na to reći zašto se s tim opterećujem. Samo želim da mogu reći kad me netko pita zašto nismo u braku – zašto bismo trebali biti, pa isto je. Jer mi čak i zakon kaže da je isto. Ako je isto, zašto je onda nekima čudno? Jer stvarno je isto. Volim se buditi kraj svog dečka jednako kao netko kraj svog muža, volim “zagušiti” svoju djecu ljubavlju jednako kao i bilo tko drugi. Volim napisati pod svoj Instagram post gdje smo mi na nekoj planini #familygoals. Jer mi to jesmo. Jedna mala, sretna obitelj. I, gle čuda, ne treba nam papir za to!
Tekst: Zrinka Kelčec
