Zdenka Kovačiček obilježila je prošle godine slavljeničkim koncertom u zagrebačkom KD Vatroslava Lisinskog čak 60. godišnjicu impresivne karijere na hrvatskoj, ali i inozemnoj glazbenoj sceni. Otkrila nam je i u čemu još uživa kada ne pjeva rock i jazz
“Žena za sva vremena” i “hrvatska Janis Joplin” samo su neki od epiteta koji krase ovu jedinstvenu jazz i rock pjevačicu – Zdenku Kovačiček. U siječnju je proslavila 74. rođendan, interes za njezinu glazbu ne jenjava, dok nju i dalje ispunjavaju ljubav i strast prema jazz glazbi. Odabrati prava pitanja na temelju takve karijere, koja je počela puno prije nego što sam se ja uopće rodila, bio je priličan izazov. Naravno, idealno mjesto za takav intervju uživo bio je jazz klub, a naći jedan jazz klub u centru naše metropole je, nažalost, također bio izazov, gotovo pa nemoguća misija. No jedan smo našle i krenule u vremeplov ispunjen velikim postignućima i imenima iz svijeta jazza.
Možemo reći da je 2017. bila Vaša godina. Dogodilo se puno lijepih stvari, recimo, odabir pjesme “Elektra” iz 1976. za ovogodišnju reviju Karla Lagerfelda u Parizu je samo jedna od njih.
Počinjem vjerovati u kozmička čuda, neku kozmičku energiju i ravnotežu. Možda se sve to meni sad vraća, to što sam ja ulagala svoju dušu, svoju ljubav u glazbu. Ja nikad nisam pitala koliko plaćaju. To je meni bilo na zadnjem mjestu. Izbor “Elektre” se dogodio. Ja nisam tu ništa poduzimala niti njima slala, ali internet je jako moćan medij. Moj album iz 1978., na kojem je “Elektra”, pronašao je na proputovanju jedan austrijski diskograf (PMG) koji se specijalizirao za vinile. Taj moj vinil iz ´78 bio je ispred svog vremena – tu pjevam i jazz i fusion, i malo oštriji jazz i blues. Sabrali smo sve singlice i stavili na taj LP, ali nedostajala nam je kompozicija, pa je Igor Savin dodao tu “Elektru”. I tako je vjerojatno agentica Karla Lagerfelda došla do te snimke. Njihova glazbena podloga za revije 2018. je isključivo elektronska jer je to moda koja je bezvremenska, koja prati mladu generaciju. To je fantastično. Kad sam vidjela tu reviju – on je za mene Bog.
Volite li inače Lagerfelda, odnosno Chanel?
Lagerfelda poštujem i cijenim, ali možda sam ja previše otkačena i kontroverzna pa mi je bliži Galliano i Jean Paul Gaultier. Gaultier radi sceničnu modu, radi za show, tu glamuroznu modu sa šljokicama, a ja volim šljokice.
Možete li se zamisliti u Chanel kostimiću?
Pa nekako ne. Volim povezati i svoj imidž, svoj styling s odabirom svog repertoara. Jazz trpi te neke slobodne kreacije, ali opet do neke granice s obzirom na moje godine.
Kako održavate kondiciju?
Volim igrati bridž, to je odličan mentalni trening. Važan je i odmor. Zapravo, ne održavam toliko fizičku formu, koliko psihičku jer kad nastupam, svaki mi nastup uzme puno energije. Tu nalazim poveznicu s Janis Joplin – imam tu potrebu da izbacim iz sebe sve te emocije, frustracije, neke poruke. Ja to radim na najenergičniji mogući način.
Vas su i prozvali “hrvatskom Janis Joplin”, ali ipak nikad niste živjeli po načelu “Živi brzo, umri mlad, budi lijep leš”?
Zato što je kod nas ta cijela glazbena scena počela vrlo skromno. Mi smo otvarali sebi vidike slušajući stranu glazbu, snimajući eksperimente kao što je bila “Elektra”. Mene je to zadovoljavalo. Bila sam sretna jer mogu otpjevati nešto što nitko drugi ne može, što je to prihvaćala publika, kao i tadašnji kritičari. Jedan od takvih nastupa bio je 1973. u Ljubljani na “Boom” festivalu, na kojemu sam izvela “Klik Tema Broj 1”. To je bila moja ideja, onako improvizacija po uzoru na peruansku pjevačicu Ymu Sumac. Negdje sam to čula i oduševila se. Ona je pjevala pet oktava, a ja sam u sebi pronašla četiri. Uzela sam glavnu temu te pjesme, nazvala je “Klik Tema Broj 1”, i to smo izveli s hrvatskim triom Nirvana. U meni se tada skupila neka silna energija koju sam morala izbaciti. Ta izvedba postala je antologijska. To je jedina izvedba koja se nikada nije ponovila jer ja to nikada više tako nisam mogla otpjevati. Sretna sam zbog toga jer pravi poznavatelji naše glazbene povijesti znaju za tu izvedbu.
S Nadom Žitnik ste kao Duo Hani nastupali od 1957. do 1964. Premda tada nije bilo ni interneta, ni društvenih mreža, uspjeli ste imati i europsku turneju u društvu važnih inozemnih glazbenika.
Jugoslavija je bila između Istoka i Zapada, to je bila velika stvar. Nama je bila dostupna ta zapadna glazba. Mi smo mogli i putovati. Duo Hani postigao je u Zagrebu veliku i čudesnu tinejdžersku karijeru, a još smo bile školarke, imale smo samo 13 godina. Naše su se pjesme vrtjele non-stop na radiju. Toni Marti snimao je prve televizijske emisije i u svakoj emisiji bio je Duo Hani (televizija se pojavila 1956., a Duo Hani 1957.). Čak smo snimale film u Beogradu, imale smo turneju po Poljskoj, pjevale smo i u pulskoj Areni, ispred 12.000 mornara – Duo Hani bio je pojam, fenomen, posebno ona pjesma “U pola dva”. Dobivale smo po 200 pisama dnevno. Tako nas je čuo i jedan menadžer iz Beča, odveo nas u Beč, gdje smo dogovorili turneju s Billom Haleyem, glazbenikom koji je izmislio plesni rock´n´roll, potom Peterom Krausom… Krenule smo u američke i njemačke klubove s The Ink Spots, Rayem Charlesom. To je bilo fenomenalno.
Duo Hani je na svojim singlicama imao i prepjevane tekstove Elvisa Presleya i drugih američkih pjevača?
Da. “Oh! Carol”, recimo, prepjevao je Arsen Dedić, čak je u srednjem dijelu, kad ima parlando, on i govorio. To je bilo vrijeme dok je bio student i djelovao pod pseudonimom Igor Krimov.
Zanimljivo je da s Arsenom Dedićem niste imali puno suradnji?
Uvijek sam ga molila da mi napiše neku pjesmu. On je fantastične stvari pisao, ali evo, nisam bila uporna. Rekao mi je da će me zvati kad će imati pjesmu za mene i ja sam čekala. I kad smo posljednji put nastupali “Pod starim krovovima”, bila su to “Jutra poezije”, on mi veli: “Imam pjesmu za tebe, samo pričekaj da mi se malo raščisti.” I eto, veliki Arsen nas je napustio, a ja nemam njegovu pjesmu.
Iznimno cijenite i Boška Petrovića, recite nam, tko je još imao veliki utjecaj na Vašu karijeru?
Veliki Boško je živio za jazz, stvorio hrvatski jazz, ja sam bila mlada kad sam upoznala Boška. Tek sam došla iz inozemstva, gdje sam shvatila da je moj afinitet jazz, soul i r’n’b. Puno sam naučila i na fantastičnoj turneji po Italiji s triom Vanje Lisaka kad je specijalni gost bio Peppino Principe, koji je dobio Oscara za harmoniku. U Milanu smo čak bili u klubu gdje je pjevala Ella Fitzgerald.
Vi isto znate svirati harmoniku?
Svirala sam harmoniku s pet godina, ali odrekla sam je se. Mučila sam se s tom harmonikom kod časnih sestara, a dok sam učila svirati, časna me tukla po prstima. Ozbiljno.
Zašto, puno ste griješili, ili?
Valjda, bila je frustrirana sirotica, mlada zgodna cura. Dobivala sam po prstima i mrzila sam i nju i harmoniku te nisam htjela vježbati. Ali dobro, zato se uvijek našlo neko društvo oko mene. Kak’ sam odrasla na Martinovki, u svom sam dvorištu imala svoju pozornicu, svoje kazalište, stalno sam nešto glumila, svirala i pjevala. S pet godina sam, uz glazbenu školu, u centru krenula i u Zagrebačko kazalište mladih. Bila sam jako aktivno dijete.
Roditelji su ipak htjeli da krenete drugim putem?
Roditelji su sretni kad vide da je dijete talentirano, ali kad ide u smjeru u kojem oni ne vide budućnost, bili su nesretni. Za početak, nisu znali ni gdje ću živjeti jer sam bila po cijelim svijetu. Kad sam se vratila iz inozemstva, upisala sam fakultet vanjske trgovine da ih smirim. Ipak, rekla sam si da to meni u životu neće trebati – prvo, nisam dobar matematičar. Naravno, napustila sam fakultet. I opet mi se nešto otvorilo, meni se uvijek nešto otvaralo što me vodilo, k’o da sam bila očarana, a bila sam očarana glazbom i kazalištem. Žao mi je jedino što je kazalište tražilo neku disciplinu, a ja sam uvijek tražila neke slobode. Vodilo me i vodilo zahvaljujući mojem talentu, upornosti i radišnosti. Ja sam Jarac po horoskopu, a Jarci su strašno radišni. Oni su pošteni, ja u životu ne bih mogla prevariti publiku.
Poznati ste i po tome da pomažete napuštenim životinjama.
Volim životinje i uvijek sam imala psa, te su mi jako potresne te priče o zlostavljanjima. Stoga posjećujem azile i pomažem koliko mogu. Jednostavno sam se sada životinjama više približila nego ljudima. Možda je razlog tome činjenica da sam se razočarala u ljudima.
Nadam se ne u svima?
Ma ne, naravno. Ali u ovom poslu događaju se razne stvari pa i teška razočaranja. Ili čovjek dođe u neku životnu fazu kad je osjetljiv, kada smatra da nije zaslužio neke ružne odnose. Ja mislim da sam uvijek bila jako fer, za mene su čak govorili da sam najviše fer kolegica.
Imate li sada psa?
Imam macu, nema psa. Imala sam kujicu iz “Noine Arke”, koja je bila čudesna. Ja vam to uopće ne mogu objasniti. Mi smo toliko bile vezane, osjetila sam posebnu povezanost kad je ona znala sjesti kraj mene i gledati me u oči bez da je trepnula. Imala sam i maltezera i japanskog china, jednu rijetku pasminu. Sada imam macu jer ne mogu više šetati psa, još sam k tome na drugome katu pa bi mi bilo jako naporno. Ali zato sam u “Indigo” azilu skrbnik jednog staforda čiji sam pogled vidjela na Fejsu i mene je taj pogled toliko fascinirao, on je toliko u očima izrazio brigu i stravu. Njega su spasili – bio je 10 godina na kratkom lancu u zatvorenom boksu. A taj pas je toliko drag, toliko nježan, toliko dobar i redovito ga posjećujem.
Ima li ime?
Zove se Iggy – po Iggyju Popu. A imamo tamo i jednu stafordicu koja se zove Janis.
Nakon rođenja Vaše kćeri Tine napravili ste pauzu od dvije i pol godine i onda ste opet krenuli na turneju?
Meni su ruske turneje bile veliko zadovoljstvo. Tamo je bilo publike. Ja sam uvijek tražila to da publici prenosim neku ideju ili neku poruku, tražila sam tu komunikaciju s publikom, tu interakciju, a ruskoj publici smo mi bili misionari… Oni nikad nisu čuli uživo tu glazbu koju smo mi njima donosili. Bili su iza željezne zavjese, ali su, naravno, tajnim kanalima dobivali i ploče te slušali možda strane radiopostaje, ili je netko od njihove rodbine bio vani pa im je o tome pričao, ali uživo sam ja njima donijela “Summertime”, jazz i rock. Bila sam u Rusiji velika zvijezda. Dok sam tamo obitavala, bilo mi je važno otkrivati i ljude i krajeve – bila sam na kineskoj granici, u Sibiru na -50, srela Eskime i družila se s njima… To je meni bilo upijanje života. Danas sam sretna osoba jer sam toliko toga prošla, vidjela. Više mi se ne putuje jer mi je to postalo malo naporno. No zato sad mogu u mislima sve to ponovno proći jer je moj život pohranjen u foto-albumima.
Kako je biti samohrana majka na turneji?
Prekrasno. Tina je obožavala ta putovanja, poslije malo manje jer je počela škola pa je morala ostati s babysittericama… ali dok je putovala s mamom, ona je govorila ruski, ona je trčkarala po sceni i dvorani, ona je bila važna. Mi smo imale naše vrijeme za sebe – cijeli dan slobodan, navečer koncert.
Živjeli ste u europskim gradovima, puno putovali… Kako to da ste se ipak odlučili vratiti u Zagreb?
Zato što sam ja veliki emotivac. Kad se moj brak raspao, htjela sam se vratiti tamo gdje ću biti najmirnija, tamo gdje ću se stabilizirati. Vani si uvijek stranac na neki način, osim ako te ne veže neka ljubav ili obitelj. Jedino rješenje bio je povratak u moju bazu, a to je bilo u Zagrebu. Važno je negdje imati bazu. I onda iz te baze odlaziš kud hoćeš. I poslije toga sam puno putovala.
Kad je moja Tina studirala u New Yorku, i ondje sam sretala džeziste. Jedna crnkinja, kod koje je ona stanovala, vodila me u jazz klubove kojih tamo ima na stotine. Ondje je lako upoznati se s džezistima i zapjevati jer svi znaju taj repertoar – samo kažu: “Oh you are a singer, OK”, daju mikrofon i odrede tonalitet.
U 2017. ste puno radili, čak ste bili najavljeni i na nekim događanjima, a da Vas nitko nije ni kontaktirao?
Da, puno radim. Prosinac je bio krcat. Evo, čak su me najavili tamo i gdje nisam ni znala da pjevam. I kako sad reagirati na to, naljutiti se ili ne? Nekad sam samo jako tužna. To je nepoštovanje, ali dobro, toga je bilo i bit će.
Koji su Vaši planovi za ovu godinu?
Voljela bih da nastavimo s mjuziklom “Ella i Marilyn”, neki fini kabaretski komad gdje mogu pjevat jazz. Imamo to u planu.
