Rachel Feinstein – renesansna suvremenica

Ovoj fantastičnoj umjetnici tepaju da evocira dašak renesanse i da izgleda poput kakve princeze svih muza, no ona je svoje mjesto rezervirano za živuće ikone ostvarila svojim virtuoznim i bajkovitim prikazima svijeta, a za Graziju nam je ispričala sve o svojoj izložbi “Secrets”, koja je uobličena u knjigu

Rachel Feinstein je svojevrsna celebrity umjetnica. Gotovo svaki intervju i recenzija njezina rada naglašava njezin zvjezdani status, koji je usporediv sa statusom kakvog pjevača ili glumca. U visokom društvu uspješno je “proplivala” kreirajući brojne instalacije i skulpture inspirirane mitom, religijom, smrtnošću, dekadencijom, pa i renesansom, za koju je “optužuju” da je unosi u svaku prostoriju u kojoj se nalazi zbog svoje energije, ali i bijele puti te crvene kose. Poprilično jednostavna djevojka, rođena u Arizoni i studentica slikarstva i kiparstva na Columbia University u New Yorku, udala se i postala muza Johna Currina, “zločestog” i jako popularnog slikara, koji je šokirao i oduševljavao javnost svojim erotiziranim slikama, inspirirane “Playboyem” ili pak “Cosmopolitanom”, i s kojim je zajednički kročila u sâmo nebo popularnih umjetnika, a upoznali su se tako da mu je netko spomenuo kako Rachel izgleda poput djevojaka koje on oslikava. Kao što njihovo upoznavanje djeluje bajkovito i snovito, tako su i karakteri njezinih izložbi u brojnim muzejima diljem svijeta. Kompleksnost želje i požude, povijesni europski luksuz, Victoria’s Secret modeli, majčinstvo, feminitet – sve je to satkano u njezina impresivna djela. Prošloga mjeseca “British Friends of the Art Museums of Israel” posvetio je upravo njoj i njezinom radu, u sklopu dugogodišnjeg renomiranog “Women in Art Lunch” događanja, koji su dotad obilježili rad Sue Webster, Cornelije Parker, Marine Abramović… Njezina je bajkovita imaginacija bila i probrani dio izložbe “No Longer/Not Yet” modne kućerine Gucci, koji se održao u Minsheng Art muzeju u Šangaju. S obzirom na to da je s Guccijem kolaborirala nekoliko puta i za njegove ideje kreirala impozantne skulpture i instalacije za modne revije, a on za nju odjeću, može se reći da je i osim umjetničke, i modna ikona, ili barem “it” djevojka. Njezina posljednja izložba “Secrets”, koja je poharala brojne muzeje i početkom godine bila u Beverly Hillsu, nedavno je ukoričena i u prekrasnu knjigu, a evo što nam je ispričala o ideji za izložbu, ali i o njezinom dosadašnjem radu. 

Vaša izložba “Secrets”, koja je nedavno postala i knjiga, inspirirana je brojnim elementima, od 18. stoljeća do Victoria’s Secret modela. Kombinira romantiku i pornografiju, bajke i stvarnost, a boje su ujedno i groteskne i umirujuće. Koja je ideja stajala iza tih radova? Odrastala sam u Miamiju, bizarnom mjestu pomalo bezakonog društva. Otac mi je bio liječnik i radio u centru za kožne bolesti, i unatoč tome što ondje nikad nismo planirali ostati, jednostavno jesmo. Kroz prozor sam mogla vidjeti dupine i prirodno jezero u kojem je aligator jednom pojeo psa. Upravo takvo djetinjstvo te na neki način formira i do 18. godine te stvari izbacujem ili svjesno ili nesvjesno. Otac mi je židovske vjere, a majka katolkinja, i to je pobudilo moju znatiželju dvojnost religije i psihologije. Također, moj interes za bajke je stalan. Neki smatraju da su rokoko i bajke nedovoljno stimulativne ili nedovoljno intelektualne, ali ja ih smatram fascinantnima jer predstavljaju nešto novo. Možda je to nešto na razini Warhola, ali, kad radiš nešto potpuno novo, mnogi to smatraju prozorom suvremene umjetnosti, no što govoriš time? Ako, s druge strane, koristiš nešto što je ovdje stoljećima kao svoj jezik, i malo to promijeniš, redefiniraš, meni je to zanimljivije. No duže traje stvaranje toga. Bajke su mi prekrasna referencija na sve što volim, odnos dobra i zla, tmine i svjetlosti, muškarca i žene. Volim tu poremećenu stvarnost koju bajke isporučuju, tu transformaciju iz nevine osobe. Fascinira me ideja da se možeš promijeniti, izgubiti osjećaj za prekrasne elemente života i postati vrlo hladna, uštogljena osoba. 

Kako uopće zamišljate svoje skulpture? Jesu li veće ili manje od onoga kako ste ih zamislili? Razmišljate li o prostoru u kojem će se nalaziti? Uvijek razmišljam o tome gdje će skulpture biti postavljene. Moja trenutačna rezidencija u Chatsworth Houseu, svojevrsnom Gucci prostoru, dizajniranom za to da pomogne ljudima istražiti lokacije diljem svijeta koje su inspirirale ovu modnu kuću i za koje sam kreirala nekoliko instalacija i skulptura, bila je jedna prekrasna prilika koja mi je omogućila site-specific kreacije. Uvijek sam bila fascinirana poviješću umjetnosti, visokom kulturom, ostajala bih u Chatsworthu i družila se s vojvodom i vojvotkinjom, s njima doručkovala i osjećala se kao da sam dobila ključeve raja. Cijeli proces bio je iznimno organski i fluidan. Svi su mi davali djeliće sebe unatoč tome što sam imala potpunu slobodu. Ušla bih u prostoriju sa svijećom koja je stvorila dojam da smo okruženi duhovima, da se odjednom nalazim u 19. stoljeću. U potpunosti sam osjetila taj prostor, uzela u ruke iznimno stare slike, porculanske figure, nakit… Bilo je tužno, prekrasno i nevjerojatno. Sve je to nadahnulo moje inicijalne ideje. 

Koji je najteži dio procesa Vašeg stvaranja? Ja sam kiparica, vidim svijet trodimenzionalno. Imam teoriju da je većina ljudi ili dvodimenzionalna ili trodimenzionalna. Picasso je bio izvanzemaljac jer je bio oboje. Hiperaktivno sam svjesna svega tjelesnoga i imam osjećaj za smjer. Moj muž ima potonje i često si mislim: “Živiš li uopće u ovome svijetu?” Čudesno mi je kako slikari mogu lažirati svijet na ravnome platnu. Mislim da je najteže kiparu okruniti prave materijale pravom idejom.

 Je li se Vaš pristup kreiranju promijenio kroz godine, i ako da, iz kojeg razloga? Potrošila sam brojne godine pokušavajući doći na pravo mjesto. Osjećam se kao da sam konačno došla do točke u kojoj imam tri materijala – keramiku, obojenu smolu i aluminij. Pokušavam dostići tri specifična stila posljednjih 25 godina i osjećam se kao da se to nekako čudesno i dogodilo posljednjih pet godina. U 90-ima sam radila stvari koje su dolazile iz moje nutrine – djetinjstvo, ja kao osoba, no onda sam se ispraznila i to mi je nekako postalo dosadno. Počeli su me zanimati rokoko i barokni stolovi, a kad sam otišla u Black Forest i Nymphenburg palaču u Münchenu, moj rad dobio je neki potpuni zaokret, novi smjer. Uz to, majčinstvo je imalo golemi utjecaj na moj život. Moje najstarije dijete će uskoro imati 16, a drugo dvoje 14 i 10 godina. Počeli su koristiti podzemnu i dobivati neovisnost. S jedne strane to opušta moj mozak koji nije bio opušten već godinama, ali je ujedno i zastrašujuće. U njujorškom muzeju “Jewish Museum” bit će predstavljena moja retrospektivna izložba. Ponovno ću doživjeti to vrijeme koje sam u potpunosti zaboravila, “pokopala”, i osjećat ću se kao da sam se vratila na svoje početke.

 

mm
Andreja Pančur

lifestyle novinarka