Helena Šunjić napisala je najbolju knjigu na hrvatskom jeziku na temu anksioznosti i napadaja panike.
Usudim se to reći jer sam se i sama nosila s njima. A jednom kada tako nešto proživite, do kraja života dva najveća neprijatelja, panika i anksioznost, ostanu negdje skrivati se u sjeni. Samo se naučimo nositi s njima, samo prodišemo i napokon živimo život pun smijeha i ispunjenja. No, da mi je ova literatura bila dostupna tada kada mi je trebala, bila bih puno prije ‘spašena na vrijeme’. Ako su vam se ovi dobropoznati osjećaji ponovno uvukli u život s obzirom na teški godinu iza nas, ili se po prvi put nosite s njima – svakako pročitajte Nepodnošljivu lakoću strahovanja Helene Šuljić.
Je li vam knjiga Nepodnošljiva lakoća strahovanja naposljetku došla kao svojevrsna katarza? Kako danas gledate na cijelo iskustvo koje ste prošli?
Ova knjiga je nekako došla kao materijalizirani dokaz mojeg druženja s emocijom straha kroz dvadeset godina. Rodila se kao ideja, stvarala, sazrijevala, da bi se na kraju prelila iz mene u nekoliko tjedana godišnjeg odmora. Imala sam osjećaj da je pišem kao svjedočanstvo vlastitog životnog puta, jednako kao i dar svima koji su na istom ili sličnom putu. Ono što je moja namjera bila je da svojim primjerom možda otkrijem ljudima jednu novu perspektivu onoga što doživljavaju i da sve problemi na koje nailazimo na svom putu mogu biti kao svojevrstan putokaz prema nama samima.
Ono kako ja gledam na napade panike je na jedan dar, koji se u početku činio kao kutija puna tame da bi na kraju postao moj najveći potencijal, putokaz koji me doveo kroz dubine straha na “drugu stranu”, odnosno na mjesto gdje vrlo jasno mogu osjetiti koliko sam hrabra. To je ono što sam željela poručiti kroz knjigu, i koliko vidim kroz povratne informacije čitatelja, moja namjera je našla put do njihovih srca. I to je ono što cijeloj priči daje veći smisao. Ako sam svojom knjigom pomogla samo jednoj osobi, vrijedilo je!
Nevjerojatno koliko se broj ljudi, neovisno o godinama ili spolu, nosi s napadajima panike i anksioznošću. Čemu možemo pripisati razlog, današnjem stilu života? Znam da ovisi od osobe do osobe, ali u knjizi ste takli i temu najranijeg djetinjstva…
Tako je. Primarno novija psihologija kroz teorije vezivanja objašnjava taj osjećaj nesigurnosti i osjećaja koji “preplavljuju” sistem u najranijem djetinjstvu. S obzirom na to da se najranijeg djetinjstva najčešće ni ne sjećamo, nekako nam se samo od sebe nameće pitanje kako to da onda ta iskustva mogu imati toliki utjecaj na nas i naše funkcioniranje kao odrasle osobe?
Ono što nas psihologija uči je da način na koji smo se u prvoj godini života vezali za majku ili primarnog skrbnika-osobu koja se u prvoj godini brinula za nas, uvelike određuje kako ćemo se kasnije vezati u partnerskim odnosima, kao i način na koji ćemo se osjećati u svijetu. Hoćemo li ga primarno doživljavati kao “nesigurno mjesto” ili ćemo koračati kroz život s osjećajem samopouzdanja i sigurnosti koje nosimo u sebi. Taj duboki osjećaj sigurnosti doista svoju bazu vuče iz najranijeg djetinjstva gdje se beba regulira kroz interakciju sa majkom koja je prisutna, mirna, podržana od partnera i društva, sa sigurnom egzistencijom i dovoljno zrela i koja može dati djetetu sve ono što je beba u tom trenutku treba. Umirenje i namirenje ne samo fizioloških, nego i emocionalnih potreba. Jer kad smo bebice, to ne možemo sami.
U društvu je često uvriježeno mišljenje da bebe treba pustiti da se same umiruju, da se “ne navikavaju na ruke”. Iako se taj model odgoja polako napušta i novija istraživanja jasno pokazuju da se takvim pristupom dijete može samo traumatizirati, a nikako “očeličiti” ili “naučiti” da bude samostalno, još uvijek se dosta srećem s takvim načinim razmišljanja. Ono što je realnost je da mala bebice nema dovoljne kapacitete za logičko razmišljanje i ne može zaključivati, razmišljati, planirati. Ona je jedan malo bespomoćni sistem koji sa svakom nelagodom i neugodom treba našu pomoć. I ono što je užasno bitno je da ta pomoć bude zrela, mirna i podržana.
Ovdje naravno ne govorim o apsolutu, kojeg realno nema, jer niti jedna majka nije uvijek i stalno savršeno mirna i smirena, pogotovo kad je u situaciji da je sama sa malom bebom 24 sata dnevno. Ne možemo biti savršene. Ono što je bitno je da budemo dovoljno mirne. A to uključuje i podršku društva i podršku adekvatnog i sigurnog partnera. Što četo nije slučaj. Žene se sve više potiče da se što ranije vrate na svoj posao, karijera nam je postala užasno važna u ovom ludom svijetu koji sve više i više zahtjeva od nas. I to ne znači da bi trebale odustati od sebe i svoje karijere, no svakako nam nije lako balansirati između užurbanog načina života, i svega onoga što donosi majčinstvo. To je užasno težak zadatak za modernu ženu.
Mislim da je dobar moment da se zapitamo što kao društvo možemo učiniti da više podržimo nove zaposlene majke i da kroz edukaciju novih generacija ukažemo na važnost uzimanja tradicionalnih uloga majke i oca u prvim godinama djetinjstva. Možda ne na način kako je to nekada bilo jer moderno društvo, emancipacija, svijet moderne žene i njene potrebe za samo realizacijom u svakom smislu se više ne mogu vratiti na stari način funkcioniranja, ali da trebamo tražiti novi model načina funkcioniranja gdje ćemo mladim majkama, kao društvo pružiti veću podršku, svakako mislim da bi trebao biti prioritet. Mislim da je to jako bitno kada govorimo o problemu anksioznosti i napada panike.
Danas radite kao terapeut, pokrenuli ste na Facebooku i grupu podrške – kako ljudi reagiraju? Pomaže li im sama činjenica da se imaju gdje izraziti, podijeliti strahove? Na kraju dana je li to i najbolji lijek kod osjećaja straha, imati podršku u nečemu što danas još uvijek jako malo ljudi u potpunosti razumije?
Kao terapeut radim već 7 godina u vlastitoj praksi, a povremeno vodim i radionice na tu temu. Ovoga ljeta organiziram sa kolegicom ljetni intenziv na temu Užitka, čija će velika tema biti i osjećaj sigurnosti i prepuštanja. Jer sami osjećaj užitka u životu u bilo čemu ne može niti doći bez tog bazičnog osjećaja sigurnosti. Ono što primjećujem grupama podrške, predavanjima i radionicama je sve veća potreba ljudi da govore o svom problemu i to me užasno veseli. Spremnost ljudi da se otvore, da se podijele i bez srama ili straha da će ih netko osuditi da su slabi, da s njima nešto nije u redu uvijek me duboko dotakne u srce u ono mjesto gdje dijelim sa njima iste brige, iste osjećaje i istu namjeru da se izborim za sebe, pogledam strahu u oči i ne dopustim mu da me spriječi da uživam u životu.
Kako su nedavni događaji utjecali na one koji se već nose sa strahovima, kako su utjecali na vas? Postoje li neki tips & tricks da pomognemo onima koji ne znaju kako se nositi sa svime što se događa, osobito s osjećajem straha od smrti koji se sigurno pojačao u ovako nesigurnim vremenima.
Pojava korone i cijela ova pandemija je imala ogroman utjecaj na emociju straha, pogotovo na njenom samom početku. U jednom trenu strah je zavladao cijelom planetom i nije bilo “sigurnog mjesta” na koje možemo pobjeći. Cijela planeta je stala u iščekivanju što će se dogoditi. Nas koji živimo u Zagrebu i njegovoj blizini, dodatno su traumatizirali i nedavni potresi koji su od svih prirodnih katastrofa zapravo najveća trauma što se tiče pojave anksioznosti i napada panike. Čvrsto tlo pod nogama je ogroman resurs i oslonac koji ljudi uvijek mogu naći na fizičkoj razini kad se suočavaju s jakim strahom, a kad vam se to tlo izmiče pod nogama dosta teško je pronaći tu “čvrstu točku” u sebi. Unutar svoje psihe. Nešto za što se držimo.
U takvim situacijama, jedino što nam preostaje je primiti se “za vlastitu kičmu”, kako ja volim reći. Što ako nigdje nije sigurno nego u mom vlastitom tijelu. Što ako osjećaj sigurnost leži u fizičkom osjetu vlastitih snažnih nogu i ruku, vlastitog daha, vlastitog glasa. Što ako pokrenem sada odraslo, snažno i vitalno tijelo i osjetim da u njemu ima snage da se obranim, hodam, trčim, živim, iskopam iz straha? Što ako dopustim da dah slobodno ide kroz mene i da sa njime možda dođu emocije koje se žele izraziti i koje potiskujem? Što ako je ta sigurnost zapravo u meni, a ne negdje vani?
To je ono što radimo kroz individualne i grupne terapije. Nalazimo snagu kroz tijelo. Zato je užasno bitno da se pokrenemo, da se ne smrzavamo, da brinemo o vlastitom tijelu i pokažemo mu puno ljubavi jer ono je naš jedini siguran dom dok smo živi na ovoj planeti. Sve ostalo je podložno promjenama. Čuvajmo svoje tijelo, to nam je preduvjet za zdravu psihu. Dakle zdrava prehrana i redovna tjelesna aktivnost je prioritet i baza. Sve ostalo je onda nadogradnja.
Vaša knjiga zasigurno je jedna od najboljih literatura na temu anksioznosti i panike jer spaja osobno iskustvo i znanje. Imate li planove i dalje pisati o ovoj temi?
Ono što stalno dobivam od čitatelja kao povratnu informaciju je definitivno inspiracija koju nalaze kroz moju osobnu priču koju pričam kroz knjigu. Drago mi je da svojim primjerom inspiriram druge i svojim iskustvom i životom svjedočim tome da je moguće iz pakla anksioznosti i panike izaći na mjesto užitka i odgovorne i prisutne kreacije vlastitog života. To i je bila moja namjera. Strah i suočavanje sa njim su moja životna tema i put, i sigurna sam da ću na tom putu imati još prilike pisati o tome.
Treba samo pričekati neka možda nova i dublja životna iskustva na tu temu i podijeliti se i u tom smislu da drugim ljudima. Kada će to biti i kako ostavljam Svemiru da mi pokaže. Veselim se svakako.
