Fotografije Inije Herenčić obožavam. Rijetko vidim tako dobro ulovljenu atmosferu, tako prirodno dobro pogođeno svjetlo, a volim i kada Inia osmišljava svoje fotografske projekte.

Inia je definitivno jedna od zanimljivijih fotografkinja srednje generacije na domaćoj sceni. Rođena 1985. godine u Zagrebu, izlagala je na međunarodnim grupnim izložbama, a 2015. dobitnica je prve nagrade za seriju fotografija glavnog selektora Salona fotografije Vinkovci, Borisa Cvjetanovića. Diplomski studij komunikacijskog menadžmenta završava radom “Fotografija kao sredstvo kulturnog komuniciranja” i od tada aktivno sudjeluje na brojnim fotografskim radionicama. Godine 2021. upisuje diplomski studij Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Kako i kada te je zainteresirala fotografija?

Fotografija je moj vodič, ulaznica, plesni podij, čuvar, planina… i iskustvo gdje se rastežem u svim smjerovima. Fotografija mi daje odgovor kako priči blizu. Ili bliže. Ljudima i onome što me okružuje. Rijetko kada to uistinu i vizualno uspijem, ali veza je čvrsta, tako da mislim da se nisam prestala igrati od 12 godine, kada sam dobila svoj prvi fotoaparat.

Što bi definirala kao svoju najveću inspiraciju? Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva?

Moja najveća inspiracija su ljudi. Obitelj, bliski prijatelji, slučajni prolaznici, potpuni stranci.. volim promatrati odnose, tražiti kontakte i bliskost. Često inspiraciju pronalazim u prirodi, ali onda me zanima spoj čovjeka s okolišem. Kako naše tijelo reagira na zatečeni prostor ili mjesto. Velika inspiracija mi je i glazba, pokret i ples. Ono što mi daje glazba nastojim objediniti i prenijeti putem svjetla. Zanima me put do tih skrivenih mjesta i frekvencija koje nam vibriraju i poigravaju se energijom, mijenjaju je i transformiraju. Dijeljenje ideja putem suradnje s drugima i kolektiv ljudi koji se iz toga formira je moje mjesto prizemljenja, veliki izvor inspiracije i put ka realizaciji.

Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatraš kvalitetnom fotografijom koja je u stanju i tebi samoj upasti u oko?

Nisam pronašla recept ili tajnu formulu. Mislim da je stvar u osjećaju. Svjetlo, atmosfera, narativni niz, priča, trenutak, ponekad i ‘greška’..  zajednički skup i spoj više elemenata čini ono zašto gledam. Često su to mali pomaci, npr. kako svjetlo pada na nečije lice, kako tijelo komunicira s kamerom, geste.. sve to utječe na dobru fotografiju. Osobno, volim kada me fotografija uvuče u proces dužeg gledanja. Kada izdvojimo vrijeme i postanemo prisutni u gledanju i primanju.

Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije?

Puno je zadaća i uloga koje fotografija ispunjava. Jedna od uloga koja je meni važna je osobno iskustvo i intimnost koju mi pruža proces fotografiranja. Najviše me mami suradnja i razmjena s drugima koja se tada događa, mislim da je poanta u tome tihom procesu koji prethodi fotografiji kao produktu. Iako, ako nisam uspjela to vizualno ispričati, možda sam fulala cijelu poantu.

Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?

Društvene mreže lako mogu zavesti, obeshrabriti i učiniti vlastiti rad manje važnim ili nedovoljno dobrim. Uvijek će biti netko tko se bavio mojom temom i napravio to na bolji način. Ali dok god svatko od nas u svoj rad unese sebe i spreman je iskreno se ogoliti može druge koristiti kako bi pronašao inspiraciju. Instagram mi na primjer služi kao jedan mali izložbeni prostor i jedno od mjesta gdje je moguće pronaći inspiraciju ili poticaj za eksperimentiranje. Ali kada krećem raditi na projektu, dolazi do trenutka kada sve to što sam vidjela, prestajem gledati. Potrebno mi je da se odmaknem od svih tih slika, inače zaglavim. Uđem u sivu zovnu, gdje se lako zacementiram i zatvorim, a teže je izaći iz nje, nego što je bilo ući. Sve u dozama 🙂

Fotografije u boji ili crno-bijele. Što voliš kod jednog, a što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?

Mislim da je drugačiji način razmišljanja kada nastaju crno- bijele fotografije. Volim crno- bijelu fotografiju iako sam trenutno u boji. Zanimaju me odnosi boja i atmosfera koja se njom može izgraditi. U bilo kojem pristupu, mediju ili tehnici, smatram da je važno dozvoliti si eksperimentirati i uvijek istraživati, mijenjati se i što ja uvijek volim ostaviti, mjesta za improvizaciju. Zadržati svoj način, ali stalno pokušavati otkriti koji je to “moj način”.

Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad?

I to se mijenja. Ovisno o fazama i projektima. Prema radu nekih fotografa uvijek ću imati posebnu ljubav, kao što je Bruce Davidson, Sally Mann, Christopher Anderson..  Bilo zbog svjetla, tema ili načina portretiranja, neki od autori koji su mi inspiracija za diplomski rad na kojem trenutno radim su: Ana Mendieta, Susan Meiselas, Wolfgang Tillmans, Carolyn Drake… te razne fotografske knjige i filmski redatelji.

Imaš li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?

Volim proces stvaranja, onda je u tome sav fokus, a kada dođe “do kraja” i usmjerim se u novu temu, onda ona postaje omiljena. Mislim da se zapravo iz jednog projekta rađa drugi i svi su oni međusobno povezani. Svaki rad nastaje iz unutarnje znatiželje i istraživanja mjesta gdje još nisam bila. Trenutno jedan od omiljenih projekata je putovanje na koje me vodi diplomski rad na Akademiji dramskih umjetnosti, u kojem putem portretiranja prijatelja ili ljudi koje tek upoznajem, istražujem intimna mjesta unutar nas samih, ali zajedničkim odlukama gradimo sigurne, ponekad i pomalo imaginarne prostore. Prostori i atmosfere koje me zanimaju inspirirani su elektroničkom glazbom i mojim doživljajem nje.

Izdvojila bih i iskustvo na kojem sam nedavno radila gdje sam se po prvi put našla u ulozi redateljice i scenografkinje. Dogodila se suradnja s timom ljudi koji su na sve moje ideje i misli, koliko god mislila da su nemoguće i ne izvedive, odgovarali: “To je moguće! Samo moramo vidjeti kako.” I zatim su sve proveli u djelo! Kakav god rezultat na kraju izašao, podrška i potpora u kreiranju igrališta u kojem se osjećam slobodnom, iznova me podsjeća koliko je nadahnjujuće raditi s ljudima i zašto volim fotografiju.