Mia Biberović, glavna urednica i operativna direktorica portala Netokracija, pomogla nam je da dobijemo širu sliku o domaćoj IT sceni, koja je u posljednje vrijeme aktualna u medijima zbog navodnog “prikrivenog nesamostalnog rada”, dok s druge strane niže velike uspjehe koji Hrvatsku pozicioniraju visoko na svjetskoj IT ljestvici i u mnogočemu pomažu domaću ekonomiju
Kad god se zaželim edukacije ili informacija o digitalnome svijetu, o tome što se događa u regiji i koji su novi trendovi, uputim se na LinkedIn naše sugovornice ili pak na nezavisni regionalni portal posvećen digitalnom poslovanju Netokracija, a Mia Biberović ime je koje se svakako veže uz njega s obzirom na to da je ondje od samih početaka.
Usuđujemo se reći i da je Mia naš tech-journalist crush, tako da nam je bilo sasvim logično upravo nju pitati o tome kako diše IT scena u ovome trenutku, zašto je stav da kasnimo za inozemnim trendovima potpuni mit te nam je ukratko objasnila razlog zbog kojeg su paušalni obrtnici nedavno sastavili otvoreno pismo i poslali ga Vladi te Ministarstvu financija.
Za početak, možeš li nam napraviti neku rekapitulaciju IT industrije prošle godine? U medijima se često naglašava kako je domaća industrija unatoč pandemiji imala pozitivan rast, postoje li neki prepoznatljivi razlozi za to?
Jedna od najboljih godina za hrvatski IT bila je, paradoksalno, ona u kojoj se pandemija razmahala – 2020. Bilo je to suludo vrijeme, uz svakodnevne negativne vijesti vezane uz koronavirus, uz nesigurnost i nepredvidivost koja nas je sve okruživala, mi smo se na Netokraciji i u drugim IT i poslovnim medijima paralelno bavili “bombama” od vijesti za hrvatsku tehnološku i startup zajednicu – krenulo je lagano, pod toga da je Good Game osigurao 2,2 milijuna kuna investicije, potom Amodo 20 milijuna kuna, Agrivi preko 30 milijuna… Onda je Microblink osigurao 60 milijuna, ali ovaj put dolara, a povezana tvrtka Photomath 23 milijuna dolara investicije.
Ne znam što bih konkretno izdvojila kao vrhunac tih događaja – investiciju u Infobip vrijednu 200 milijuna dolara u ljeto 2020., čime je on postao naš prvi jednorog, tehnološka tvrtka vrijedna više od milijardu dolara? Ili jedan dan sasvim običan dan u rujnu kad smo istodobno dobili vijest da se Nanobit prodaje švedskom Stillfrontu za 148 milijuna dolara te da Rimac Automobili preuzimaju – Bugatti? Niz ludih vijesti nastavio se i dalje kroz 2021., primjerice, tu je bila prodaja poznate agencije Five tvrtki Endava…
Puno, puno takvih događaja sam sad i preskočila, ali moram spomenuti trend koji mi se itekako sviđa i pokazuje da konačno kreiramo zdravu tehnološku startup zajednicu – dio onih koji su već ostvarili uspjehe vraćaju zajednici kroz investiranje u projekte u ranoj fazi.
Iako je pandemija čak donekle bila uzrok rasta IT usluga na globalnoj razini (kružila je dugo šala da je najzaslužniji za digitalizaciju i digitalnu transformaciju u tvrtkama nije bio ni CEO ni CTO, nego COVID), sve ove gore navedene vijesti nisu imale puno veze s time, nego je to bio vrhunac onoga što je hrvatska tehnološka scena radila i gradila desetljeće ranije – i duže. Moji kolege i ja smo imali čast pratiti razvoj startup i tehnološke zajednice od samih početaka, kad su danas poznate tehnološke tvrtke koje zapošljavaju desetke i stotine ljudi činili tek nekolicina entuzijasta.
Iako smo priželjkivali ovakav scenarij, nismo mogli niti zamisliti da će se on dogoditi usred ogromne zdravstvene i posljedično gospodarske krize. To je samo dokazalo koliko je IT važna i otporna grana hrvatske industrije, a razvila se usprkos svim uvjetima na našem tržištu, ne zbog njih.
Postoje neki stereotipi vezani za domaću IT industriju, jedna od njih je da kaska za inozemnom. Kako se bavim ipak poslom kojim se bavim, meni pak djeluje kao da se stalno “rodi nešto novo”. Kako to komentiraš? Je li to oduvijek bilo mit ili su se “kaskanja” smanjila kroz godine? Ako da, što misliš da je tome doprinijelo?
Primjeri iz prošlog pitanja pokazali su da ne samo da ne kaskamo, nego i namećemo neke trendove. No, istina je da nismo imali dobru startnu poziciju, posebice iz perspektive financiranja tehnoloških startupa. Dok su prije desetak godina startupi iz zapadne Europe i SAD-a imali puno bolje uvjete, kod nas je sve to, iz današnje perspektive, bilo smiješno. Zaboga, veselili smo se kad bi neki startup dobio nekoliko desetaka tisuća eura da svoju ideju provede u djelo te ulazak u inkubatorski program u Bugarskoj!
No, ako nismo do sada, onda smo zasigurno u posljednje dvije godine stavili Hrvatsku na kartu svjetske tehnološke scene. Dok je Hrvatska u globalnim razmjerima bila prepoznata najviše zbog turizma, eventualno kojeg sportskog uspjeha, sada možemo spomenuti jedan Infobip ili Rimac Automobile. To odmah daje bolju startnu poziciju za sve koji dolaze iz zemlje gdje su se uspjele stvoriti takve globalno važne tvrtke.
Mnogi IT industriju vide kao hrpu softveraša koji igraju ping-pong ili otvaraju firme u garaži. Koja je zapravo realnost kod nas?
Istraživanja su pokazala da je ping-pong nešto što tehnološka scena – prezire (smijeh). Odnosno, ne konkretno ping-pong, nego navođenje aktivnosti poput stola za ping-pong, stolnog nogometa ili PlayStationa u prednostima kod zapošljavanja u tvrtki. Možda je to djelovalo simpatično prije 5 do 10 godina, jer su mlade tehnološke tvrtke morale konkurirati korporacijama u zapošljavaju tehničkog kadra pa su ih pokušavale privući “kul” potezima.
Danas je tržište rada u tom pogledu sazrelo, traže se konkretni uvjeti, transparentnost plaća, a na svim onim kupljenim ping-pong stolovima i sobama za relaksaciju hvata se prašina. Ljudi se žele opuštati kod kuće, ne u uredu, posebice seniori, koji su i tehnološkim tvrtkama itekako traženi.
Jesi li primijetila određeni trend u domaćoj IT industriji, da se u zadnje vrijeme više fokusiraju na nešto? Malo mi ovako amaterski djeluje kao da je sve više društveno odgovornih poslovanja i gaming industrije te korisnih aplikacija.
Nisam sigurna da bih mogla izdvojiti neki poseban trend vezan uz Hrvatsku. Tehnološka scena zapravo je poprilično šarolika – gaming bi se mogao izdvojiti kao jedan fokus, ali situacija i u svijetu razvoja video igara poprilično diverzificirana.
Možemo li usporediti casual mobilne igre koje kreira Nanobit s igrom SCUM koju je razvio Croteam? Imamo raznih startupa povezanih s umjetnom inteligencijom, pa čak cijelu udrugu posvećenu samo tome, CroAI. Imamo niz tvrtki povezanih s praćenjem sportskih događaja, poput SofaScorea ili Superologyja. Imamo također tvrtke koje kreiraju softver povezan s turističkom industrijom. A onda imamo jedne Rimac Automobile i Infobip.
Što IT industrija najviše navodi kao problem rada ovdje? Je li to nedostatak radne snage, birokracija, nemogućnost najma prostora, spor internet? Postoje li neki problemi koji su rodnog karaktera, odn. problem diskriminacije na poslu na temelju spola, porodiljni, teže zapošljavanje… Mijenja li se i tu situacija nabolje?
Mislim da si dobro obuhvatila sve probleme, osim što nisam sigurna da internet predstavlja problem – mislim da tu zapravo dobro stojimo s brzinom, u prosjeku. Opterećenost poduzetnika, odnosno onih koji osnivaju tvrtke i obrte, papirologijom, davanjima i procesima zasigurno ima.
Što se tiče rodne diskriminacije, tu ima nekih izazova. Jedan je to od razloga zbog kojih smo u sklopu Netokracije pokrenuli projekt Ladies of New Business posvećen ženama u IT-u. Prije tri godine smo proveli istraživanje koje je pokazalo da je svaka četvrta ispitanica bila plaćena manje od muških kolega na istoj poziciji, a 38 % ih se osjećalo zakinutim za napredovanje u odnosu na kolege.
Često problemi isplivavaju kod zasnivanja obitelji, pa se tako dio ispitanica našao u neugodnim situacijama s nadređenima zbog odlaska na čuvanje trudnoće, doživjele su pritisak da se ranije vrate s porodiljnog dopusta ili zbog uzimanja bolovanja radi bolesnog djeteta. Naravno, neke su se susrele i s protuzakonitim pitanjem na razgovoru za posao, odnosno planiraju li imati djecu.
Dio takvih zaposlenica spas je našao u pokretanju vlastitog biznisa, odnosno otvaranju paušalnog obrta. Uz problem rodne diskriminacije, sve se više priča i o ageizmu, odnosno diskriminaciji po dobi. Ipak, IT mnogi navode kao jedno od ugodnih mjesta za rad, mnogi su zadovoljni poslom i primanjima, a ja vjerujem da će se osvještavanjem problema krenuti i prema njihovom rješavanju – razne su tvrtke, uglavnom veće, uvele procese koji tome pomažu.
Spomenula si da su se određene zaposlenice spasile pokretanjem vlastite tvrtke, a paradoksalno, upravo je jedan od najvećih problema koji se čuju u javnosti problem paušalaca. Možeš li nam objasniti “ELI5” takoreći, zašto je i kome zapravo to problem i postoje li neki drugi oblici rada koji bi bili sretnije rješenje? Paušalci se najviše spominju u kontekstu “smanjenja konkurentnosti na tržištu”, a mali obrtnici su se već skoro i navikli na “fali ti jedan papir” birokratsku kulturu. Je li to tako jednostavno?
Ovo je zapravo kompleksno pitanje jer problematika paušalnih obrta ima utjecaj na sve koji čine tehnološku zajednicu, ali i neke druge. Ima utjecaj na tvrtke, na zaposlenike, na freelancere, na njihove obitelji…
Za početak moram naglasiti da je paušalni obrt jedna od boljih stvari koju je naša vlada mogla predstaviti. Takvi su obrti svojom jednostavnošću snizili ulaznu barijeru u svijet poduzetništva, a poticaji za pokretanje poslovanja u vidu opreme i pokrivanja određenih troškova mnogima su izgledali primamljivo.
Kad stavite računicu na papir, bilo je vrlo jasno da je financijski daleko isplativije otvoriti obrt i raditi s klijentima na taj način, nego biti zaposlen.
Naravno, to se razlikuje od zaposlenja jer sami plaćate doprinose, nemate plaćen godišnji odmor, odlazak na bolovanje je problematičan… No, mnogim mlađim, a i nešto starijim osobama, ovo je značilo potencijalnu financijsku neovisnost, fleksibilnost i uspostavljanje one ravnoteže o kojoj smo pričali. Stvarno genijalna stvar… Da nije stavljena u kompleksan sustav poreza, davanja, pravnih oblika poslovanja kroz koji se iznimno teško probijati. Nije puno trebalo da se vide posljedice koje su se mogle predvidjeti – takav se oblik poslovanja počeo u jednom dijelu počeo koristiti umjesto zapošljavanja jer su troškovi angažiranja paušalnog obrtnika za tvrtke bili povoljniji, a sam obrtnik bi na kraju dobio veći neto iznos, u usporedbi s plaćom, jer su manja davanja.
Mnogima je slabo bila poznata granica između toga što jest pravo poduzetništvo, a što je prikriveno zapošljavanje, stoga je to kreiralo velik problem – tvrtke koje htjele zapošljavati ljude, a ne angažirati obrtnike, postale su manje konkurentne na tržištu rada jer nisu mogli konkurirati plaćom, radnici koji su bili zaposleni gledali su kako njihovi donedavni kolege više zarađuju jer su otvorili obrt, a tu je još i problem stranih tvrtki koje su angažirale profesionalce s ovih područja također preko obrta, ne putem zaposlenja.
Kako imamo Netokraciju i u Srbiji, pratili smo što se tamo događa jer su imali slične probleme. No, rješenje je bilo drugačije. Prvo su predstavljeni kriteriji nesamostalnog rada putem kojih se jasno moglo utvrditi je li netko u prekršaju ili nije. Kod nas su također predstavljeni kriteriji, ali puno nejasniji i podložniji interpretaciji. No, ono što je činilo veliku razliku u odnosu na Hrvatsku jest što su u Srbiji omogućili prijelazno razdoblje da se situacija riješi – putem sustava olakšica u trajanju od nekoliko godina omogućili su lakše zapošljavanje paušalista.
Nažalost, kod nas se krenulo s “kaznama”, odnosno obračunavanjem neplaćenih doprinosa i poreza po procjeni Poreznih uprava. Čini se da su u tom procesu “stradali” i neki koji nisu prikriveno radili, nego su imali više klijenata, ali prema procjeni Porezne, zato što je jedan od njih donosio više od 50 % prihoda, ipak su bili u prekršaju. To je nešto što će se još iskristalizirati.
Naravno da je sve to stvorilo vrlo negativno okruženje u IT zajednici, krenula su i međusobna optuživanja tko je doveo do ovakve situacije, što je iznimno tužno, ali bilo je i predvidljivo.
Nadam se da će ujedinjeni glasovi paušalnih obrtnika, koji su nedavno sastavili dopis Vladi te Ministarstvu financija u kojemu su iznijeli brige, ali i prijedloge za rješavanje situacije. Među prijedlozima navodi se jasno određivanje i kvantificiranje kriterija po sistemu bodovanja, ukidanje kriterija većinskog isplatitelja te savjetodavno postupanje Porezne uprave, umjesto retroaktivnog kažnjavanja kroz porezne nadzore. Mislim da su ti zahtjevi razumni.
Iako se o ovome priča u svakoj industriji, IT industrija je možda najčešće spominjana kad je riječ o “privlačenju” stručnjaka i stručnjakinja iz drugih država te zainteresiranosti mladih za STEM područja. Što misliš zašto ljudi idu “van” (ili rade iz RH za strane tvrtke) i koje bi promjene u odnosu vlade prema IT industriji mogle to spriječiti?
Zbog boljih prihoda, prvenstveno, potom mogućnosti da rade na zanimljivijim projektima od ovih koji im se nude u Hrvatskoj (iako tu ima vrlo zanimljivih projekata, ali globalno je izbor jednostavno širi), ali i zbog boljih uvjeta rada, primjerice, mogućnosti da rade od kuće.
U pandemiji koronavirusa svima su nam se promijenile radne navike i mnogi se ne žele vratiti u urede na puno radno vrijeme, gubiti vrijeme na putovanje do ureda. U fokus su se vratili obiteljski život i ravnoteža između rada i privatnog života, stoga mnogi misle da upravo radom od kuće mogu vratiti dio te ravnoteže.
Osim toga, postalo se lakše zaposliti u inozemnoj tvrtki ili dobiti inozemnog klijenta. Čak i oni koji nikada nisu radili na daljinu, u pandemiji koronavirusa morali su uvesti te procese, stoga im je sada lakše angažirati suradnike koji ne moraju biti fizički prisutni.
Kad bi netko htio promijeniti karijeru i prijeći u IT u Hrvatskoj, što nije šokantno s obzirom na to koliko potencijala ima – što bi mu savjetovala, otkud uopće krenuti?
Iako su u IT-u trenutno najtraženije osobe koje se bave razvojem softvera, ima mjesta i za druge, od onih koji se bave prodajom, marketingom preko stručnjaka za ljudske resurse pa čak i do kuhara. 🙂 U redu, potreba za ovim zadnjim se smanjila otkako mnogi više rade od kuće, ali nekoliko tvrtki je svojedobno zapošljavalo kuhare ne bi li svojim djelatnicima osigurali balansirane obroke dok su u uredu.
Znam za nekoliko primjera uspješnog prekvalificiranja ljudi u programere, ali to nije jednostavan i kratak proces. No, čak i da netko želi ući u IT, a ne baviti se nužno programiranjem ili dizajniranjem softvera, bilo bi dobro poznavati tehničke pojmove i procese, a tu mogu pomoći edukacije i tečajevi.
Internet je prepun resursa, što besplatnih, što plaćenih, a čak nije loše upisati tečaj programiranja, iako se time nećete u praksi baviti. Svakako se treba pripremiti na cjeloživotno učenje jer ne znam koja je grana dinamičnija od IT-a, ali u tome je i njegova najveća čar.
Foto: Marija Gašparović
