“Butch Cassidy and the Sundance Kid” bio je prvi film Roberta Redforda koji sam pogledala ili prvi film koji sma povezala s njegovim imenom. Robert Redford, ime koje sam zauvijek zapamtila. Bilo je to još u djetinjstvu, kad su se vikendi provodili s tatom ispred televizije, a vesterni su bili naš obiteljski ritual. Tada, u tom malom pravokutniku, ukazala su se dva lica: Paul Newman i Robert Redford.
Obojica su me odmah osvojila, a ja sam se pitala tko je taj drugi, taj plavokosi, prelijepi muškarac koji je sa sobom nosio takav šarm i nonšalantnost. On je bio Sundance Kid. Nisam tada mogla ni sanjati da će upravo to ime, njegov alter ego s ekrana, postati temelj njegove najveće ostavštine.
Robert Redford
Godinama kasnije, ponovno na televiziji, uhvatila sam “All the President’s Men”. Film me je potpuno opčinio, kao što će to kasnije učiniti i drugi filmovi žanra: “Spotlight”, “The Insider”, “Glengarry Glen Ross” ili meni možda najdraži “Heat”. U mojoj mentalnoj videoteci, “All the President’s Men” spada u onih top deset klasika koje uvijek, iznova i ponovno mogu gledati. To je film koji s vremenom ne blijedi, već samo dobiva na vrijednosti, a Robert Redford u ulozi novinara Boba Woodwarda, zajedno s Dustinom Hoffmanom kao Carlom Bernsteinom, postao je za mene personifikacija borbe za istinu.
Mnogi će se sjetiti njegove neponovljive ljepote i smirujućeg, gotovo nestvarnog prisustva na ekranu. Iako je isprva bio “onaj drugi”, pored Paula Newmana u filmu “Butch Cassidy and the Sundance Kid”, Robert Redford je bila toliko snažna pojava da je postao sinonim za jednu neodoljivu mješavinu šarma i veličine.
Prvi put kada sam gledala “All the President’s Men”, bio je to trenutak prosvjetljenja. Fascinirala me ta njegova uloga, Boba Woodwarda, novinara koji s kolegom Carlom Bernsteinom (kojeg je utjelovio jednako genijalni Dustin Hoffman) razotkriva aferu Watergate. U tom filmu, on nije bio samo glumac, već je postao personifikacija istine, one koja se bori protiv moći i laži. Ta uloga je bila, i ostaje, jedna od najboljih filmskih izvedbi koju sam ikada vidjela. Njegova smirena, ali uporna energija, bila je zarazna i naučila me je cijeniti istunu, borbu za pravdu, novinarstvo; shvatiti koliko je bitno da se borimo za istinu i transparentnost, bez obzira na sve.
Ima nečeg tako privlačnog u Redfordovoj tišini, u načinu na koji je nosio uloge. Nije mu bio potreban monolog kako bi rekao sve. Gledajući ga, imala sam osjećaj da čita svaku moju misao. Njegov pogled, onaj prodorni, a opet tako nježan, bio je ključ za razumijevanje. Poput njegovog Joeja Turnera u filmu “Three Days of the Condor”, koji uz Faye Dunaway stvara tenziju od koje sam jedva disala, neizvjesnosti što će se dogoditi u sljedećem kadru, on je uvijek bio korak ispred. Nije to bilo… znanje, već neka vrsta mudrosti. Takav je bio i u filmu “The Natural”, gdje je tumačio bejzbolsku legendu Royja Hobbsa. Tada, u tom filmu, on mi je možda bio najljepši i najdraži. Njegov lik je bio istovremeno slomljen i nepokolebljiv, utjelovljujući svu tugu i ljepotu života.
Upravo ta ljepota, koju je posjedovao i koju je tako vješto koristio, bila je njegova supermoć. Ali nije se zaustavio na tome. On je bio više od lijepog lica. Bio je umjetnik s misijom. To je najbolje iskazao u filmovima poput “The Sting” i “The Candidate”, no meni je od recentnijih možda najdraža njegova uloga, ona u kojoj je izgovori jedva 50-ak riječi, u filmu “All Is Lost”. U tom filmu, sam na moru, maltene bez dijaloga, pokazao je svu snagu i ranjivost. Bila je to tiha borba s prirodom i samim sobom, a Redford ju je odradio tako maestralno da sam cijelo vrijeme imala osjećaj da se to događa meni, iako sam sjedila u punom kinu. (Ovo je možda trenutak gdje trebam priznati da upravo zbog ovog filma pratim razno razne pomorce na društvenim mrežama, fascinantne “luđake” koji plove oceanima, neki čak veslajući, ne bi li skupili novce za neki veći cilj.)
Kao dječak, Robert je bio divlji, buntovan, nemiran. No s godinama, ta se energija preobrazila u mirnoću, strpljivost i djelovanje. Oduvijek je bio izvan kalupa. U vremenima kad su holivudske zvijezde bile grube i neuredne, on je bio apsolutno zapanjujuće miran, staložen i – lijep. Poput starog holivudskog idola, povratak u neko drugo vrijeme. No on nije bio samo to, lijepo lice, ako bih povlačila paralele, rekla bih da je bio nešto poput Bridgite Bardot američkog novog vala, ali s dozom samoironije i samosvijesti koja ga je činila neodoljivim. Nije se bojao istaknuti, a najviše ga je istaknula njegova upornost.
Tu se vraćam na ono što je najvažnije, njegovu ostavštinu. On je bio pokretačka snaga i osnivač Sundance Film Festivala. Festival je naziv dobio po ulozi u filmu “Butch Cassidy and the Sundance Kid” i to me je oduvijek fasciniralo. Kako je mogao uzeti dio sebe i pretvoriti ga u nešto toliko monumentalno? To je bila njegova najvažnija transformacija. U početku samo ljetna radionica za filmaše, Sundance se razvio u najvažniji festival nezavisnog filma na svijetu. Redford je dao prostor i glas nepoznatim filmašima, hrabrio ih da stvaraju priče bez kompromisa, bez obzira na to koliko su one “nepopularne”.
Njegov aktivizam, njegova borba za okoliš koja je započela još 60-ih godina prošlog stoljeća, bio je sastavni dio njega. On nije bio samo još jedan “zeleni” glumac, već borac za prirodu. U vrijeme kada je to bilo nepopularno, on je stajao uz bok znanstvenicima i aktivistima, suprotstavljao se naftnim kompanijama i lobistima. Bio je glas prirode, borac za istinu. Nije mu bilo važno je li to bilo popularno, nego je li bilo ispravno.
U svojim filmskim ulogama, od prvih televizijskih serija ranih 1960-ih do posljednje, epizodne uloge u seriji Dark Winds, emitirane u ožujku ove godine, on je uvijek bio uzor profesionalizma, umjetničke veličine i morala. Stajao je iza svojih izvedbi, ali i iza svojih uvjerenja. Sjetimo se, javno je izražavao svoje negativno mišljenje o Harveyju Weinsteinu, njegova djela, njegove riječi, njegove priče, sve će ostati s nama. Njegova borba za istinu i umjetnost, njegova iskrena želja da svijet bude bolje mjesto, nadam se da će ostaviti trag i na buduće generacije, na isti način na koji je utjecao na mene, nas.
Njegov odlazak ne znači kraj. Ako je išta njegova javna persona svoju publiku naučila, to je da ne smijemo odustati, čak ni kad se sve čini izgubljeno, baš kao u filmu “All Is Lost”.
Foto: Butch Cassidy and the Sundance Kid, All the President’s Men, Three Days of the Condor, All Is Lost
