Jesmo li napokon spremni gledati starosti u oči, ne kao u nešto što treba popraviti, nego kao u krajolik čiste snage? U razgovoru s brazilskim redateljem Gabrielom Mascarom otkrivam(o) zašto je 80-godišnjakinja koja želi letjeti, a ne umrijeti, možda jedan od najvećih političkih činova današnjice
Posljednjih godina, možda negdje u onom trenutku kad sam i sama zakoračila u famozne “srednje godine”, riječ “ageizam” prestala je biti samo sociološki pojam i postala je filtar kroz koji promatram svijet. Ne znam radi li se o mojoj osobnoj promjeni fokusa ili o globalnoj promjeni paradigme, no osjećam pomak. Od one fantastične reklame za MyTheresa gdje sjedokosa žena zrači stilom koji nadilazi trendove do modnih pista na kojima modeli napokon nose svoje godine jednako ponosno kao i dizajnerske komade, nešto se mijenja.
Gabriel Mascaro i film “The Blue Trail”
Dugo smo živjeli u kulturi koja žene (i muškarce, ali budimo iskreni, ponajviše žene) nakon određenog rođendana svodi na uloge majki, baka ili, u najgorem slučaju, nevidljivih promatrača. No, gledajući novi film Gabriela Mascara, “The Blue Trail”, shvatila sam da novi život, onaj istinski uzbudljiv, može početi i u 80-ima. Ako to želimo, i ako se usudimo. S tom mišlju sjedam (virtualno, gledamo se kroz ekran) nasuprot Gabriela Mascara, jednog od najuzbudljivijih glasova brazilskog filma. On ne radi filmove koji vas maze, on radi filmove koji vas izazivaju. Njegova junakinja, Tereza, ima 80 godina, ali ona ne prebire po uspomenama, ona želi budućnost.
“Zanimljivo je da ovaj film nazivaš coming-of-age pričom”, kažem mu na početku, referirajući se na žanr koji je gotovo ekskluzivno rezerviran za tinejdžere, za prva iskustva. Mascaro se smiješi na tu primjedbu. Za njega, to je svjesna subverzija. U svijetu opsjednutom produktivnošću i mladošću, portretirati tijelo od osamdeset godina koje posjeduje želju, vitalnost i budućnost postaje, kako mi objašnjava, ultimativni čin političke pobune. “Navikli smo gledati starije ljude kroz prizmu sjećanja, prošlosti, onoga što je bilo”, govori Gabriel. “Ali Tereza ne želi pamtiti. Ona želi željeti.” To se vidi na licu glumice Denise Weinberg. Pitam ga o tim borama, o tom pejzažu lica koji brazilska televizija, poznata po svojim ispeglanim telenovelama, često pokušava izbrisati. Mascaro mi otkriva da Denise svoje bore naziva kreativnim alatom: “Denise je rekla nešto što me dotaknulo – ona svoje bore ne vidi kao manu, već kao “kreativni alat”. U vizualnoj kulturi koja pokušava izbrisati starost, posebno na brazilskoj televiziji, njeno lice je pejzaž. Nisam ga morao skrivati, morao sam ga istražiti.” Nije bilo potrebe za specijalnim efektima; njezino lice je karta proživljenog života, a kamera ga istražuje kao što istražuje samu Amazonu; bez filtera, sirovo i veličanstveno.
No svijet u kojem Tereza živi zastrašujuće je prepoznatljiv. Mascaro nas ne baca u neki “Mad Max” scenarij. Njegova je distopija tiha, birokratska i jezivo “dobronamjerna”. Država ne ubija stare ljude na ulici, ona im nudi “socijalnu eutanaziju” zapakiranu u brigu, nudeći im odlazak u kampove kako bi “oslobodili prostor” mlađima. “To je meka autoritarnost”, objašnjava Gabriel, povlačeći paralelu sa stvarnošću koju osjeća u Brazilu. “Sustav ti govori: ‘Mi te volimo, želimo te zaštititi, zato te mičemo.’ To je nasilje maskirano u milosrđe.” Tu se pojavljuje i element koji je istovremeno apsurdan i terorizirajući: kombi koji skuplja starije, svojevrsni Wrinkle Wagon. Kad ga pitam gdje povlači granicu između dokumentarnog promatranja i distopijske fantazije, Mascaro sliježe ramenima. U Brazilu, kaže, granica je tanka. Apsurd je postao novi realizam. Nisu mu trebali leteći automobili da stvori SF; sama birokracija koja mjeri “korisnost” ljudskog bića dovoljno je distopična.
Ako očekujete “pluća svijeta”, netaknutu prirodu i egzotične ptice Brazila, Mascaro će vas razočarati, i to namjerno. Njegova Amazona smrdi na industriju, na tvornice mesa aligatora, na ilegalne kladionice. “Europska publika želi tu romantičnu sliku”, govori mi, svjestan očekivanja koja dolaze sa Zapada. “Ali želio sam razbiti taj mit. Amazona je integrirana u kapitalizam, ona je industrijski prostor, mjesto sukoba, a ne samo svetište.” Kroz taj industrijski pakao Terezu vodi Charon, mitski lađar, kojeg ovdje utjelovljuje nitko drugi doli Rodrigo Santoro. Gledati globalnu superzvijezdu, čovjeka kojeg pamtimo iz “Love Actually”, “Lost”, “Westworld” ili “300”, kako nestaje u ulozi grubog, neprepoznatljivog radnika, fascinantno je. Mascaro mi priznaje da je to bila namjerna dekonstrukcija. Santoro ovdje nije srcolomac, nego je tijelo koje radi, dio tog grubog okoliša.
Dok razgovaramo o stilu, Gabriel se dotiče nečega što filmofili odmah primjećuju; formata slike. Film počinje u suženom, klaustrofobičnom 4 : 3 omjeru, kamerom koja je statična, gotovo kao da je i ona sama pod kontrolom države. No, kako Tereza kreće na svoje putovanje rijekom, kako se ona oslobađa, tako se oslobađa i slika. Kamera postaje fluidna, “iz ruke”, format se širi. “To je emancipacija kamere,” kaže Gabriel. Forma prati emociju.
Ne mogu ne primijetiti da brazilski film trenutno proživljava nevjerojatan trenutak na svjetskim festivalima; od Waltera Sallesa do Karima Aïnouza. Pitam ga je li ovo “zlatno doba”? Gabriel je oprezan. On to vidi više kao “kasnu žetvu” kulturnih politika koje su posijane prije mnogo godina, a koje su sada, u političkim previranjima, pod prijetnjom. Festivali poput Zagreb Film Festivala, na kojemu možete i pogledati film, i koji je i povod našeg razgovara, postaju zadnja utočišta za “spori film” i zajedničko gledanje, u eri kada streaming servisi zamjenjuju kina, baš kao što evanđeoske crkve u Brazilu zamjenjuju kvartovska okupljališta.
Na kraju, vraćamo se na Terezu. Njezina konačna želja jednostavna je, a opet monumentalna: letjeti avionom. U filmu koji se cijelo vrijeme kreće horizontalno, niz rijeku, ta vertikalna želja za nebom djeluje kao konačni čin slobode.
Dok završavamo razgovor, ostaje mi osjećaj da “The Blue Trail” nije film o starosti. To je film o otporu. O onom trenutku kad odlučiš da tvoje godine nisu broj koji te definira, nego kapital koji ulažeš u svoju sljedeću veliku avanturu. I ako Tereza može stremiti ka nebu u 80., što nas sprječava da mi to učinimo danas?
Foto: The Blue Trail
