Nezadovoljstvo vlastitim tijelom, novogodišnje odluke u kojima si obećajemo da ćemo prestati jesti ugljikohidrate, pretraživanje brzih dijeta… Kako ove godine odlučiti  stvoriti prijateljski odnos prema vlastitome tijelu pomaže nam odgonetnuti Mateja Klemenčić, autorica knjige Fitness i Napolitanke

Nema teoretske šanse da bilo tko tko ovo čita nije barem jednom bio na dijeti ili da barem jedna novogodišnja odluka nije uključivala kalorijske vrijednosti ili ugljikohidrate. Svi u glavi imamo viziju savršenoga tijela, koje je prije desetak godina bilo nešto sasvim drukčije od onoga danas.

Svejedno, dijetna kultura posvuda je oko nas, a društvene mreže katalizirale su naše osjećaje manje vrijednosti u gotovo potpune dismorfije. I u moru detoxa, dijeta, vježbi, koje mislimo da moramo raditi za svoj izgled, a ne za bolji i kvalitetniji život, pronašli smo jednu zanimljivu knjigu Fitness i Napolitanke Mateje Klemenčić koja je prije nekoliko godina pokrenula i istoimeni Instagram profil, a koja nam pokušava očistiti košmar u glavi i dati nam savjet, ne, priliku, da prihvatimo same sebe.

Knjiga vrlo ogoljeno, skoro pa dnevnički, započinje svoju priču o viđenju svoga tijela. Možda ćete i same znati o čemu govori jer ste to i same proživjele. Vidi štrkljavice. Dobila si buhtlice na bokovima. Najveća si u razredu. Osim identificiranja s malom Matejom, knjiga vrvi savjetima za stvaranje zdravih navika i prijateljskoga odnosa prema vlastitome tijelu.

Mateja Klemenčić uvodi nas u djelo kritiziranjem nerealnih standarda ljepote koje nam Hollywood i njihovi glumci konstantno nameću, kao i društvene mreže – a koji su najčešće teško održivi, i ne zaboravimo, često lažni.

I ona se sama našla kao žrtva fizički i psihički štetnih trendova, zapela u vrtlogu isprobavanja raznih dijeta i treninga, gubljenja i dobivanja kilograma ne bi li zadovoljila neki nametnuti ideal, da bi naposlijetku pronašla izlaz iz tog beskonačnog ciklusa.

Upravo smo je zato početkom godine, koja je često obilježena “novim počecima”, zamolili da nam osvježi naše stavove o društvu koje nas okružuje i nama samima.

Fitness i napolitanke, Mateja Klemenčić
Mateja Klemenčić

Tko je Mateja i otkud ideja za Fitness i Napolitanke?

Iako već dugo pišem na blogu i društvenim mrežama, nikad nisam zapravo zamišljala da ću napisati knjigu jer sam vjerovala da je u Hrvatskoj izdati knjigu preteška, pa čak i uzaludna misija. Na ideju o knjizi me potaknula Jelena Kastaneti. Meni je to zapravo jako simpatična priča: jednom sam na storiju napisala da bih o prejedanjima mogla napisati knjigu, a ona mi je na to odgovorila porukom da je i napišem. Nekoliko tjedana kasnije sve smo dogovorile. Iako nisam znala kako ću ja to, hoću li uspjeti, ovakvu priliku nisam mogla odbiti jer sama sam veliki ljubitelj knjiga i znala sam koliko važna može biti ovakva knjiga. Moje me iskustvo sve više počelo vući u drugom smjeru, pa sam krenula u dodatne edukacije i danas, osim što redovito pišem na društvenim mrežama, radim sa ženama na izgradnji dobrog odnosa s njihovim tijelom, a na temelju toga i s hranom i vježbanjem.

Na početku svoje (odlične) knjige Fitness i Napolitanke progovaraš o prvim susretima s body shamingom i stvaranju slike o svome tijelu, vezanju broja kilograma za ljepotu… Koliko ti je uopće trebalo da si osvijestiš da je to sve krenulo od tako rane dobi?

Prije svega hvala na ovakvom dojmu za knjigu. Ove sve stvari sam osvijestila zapravo tek zadnjih nekoliko godina. Neke osvještavam još dan-danas. Iako sam od puberteta nezadovoljna i nesigurna zbog svog tijela, nikad nisam to propitivala ili smatrala neuobičajenim. Smatrala sam da je normalno, i da trebam biti nezadovoljna svojim tijelom ako ne izgledam kao djevojke i žene čije se tijelo i izgled veličaju. Danas mi je to strašno, ali me uopće ne čudi što sam tako vjerovala, tako nas se uči praktički od rođenja. Ovo su poruke koje dobivamo od medija, ali i od bliskih ljudi, gdje god da se okrenemo.

Kako danas gledaš na body positivity, a shodno tome i body neutrality, s obzirom na to da mnogi misle da je riječ o promoviranju debljine, a ne prihvaćanju bilo kojeg tijela u kojem smo. Mnogi ne razumiju da se ljudi ne bi trebali mrziti zbog svoga tijela, dapače, čak i mnogi fitness influenceri promoviraju tjelesnu aktivnost na temelju toga da se “ne možemo voljeti ovakvi”.

Body positivity i body neutrality nam trebaju svima, u kojoj god veličini tijela mi bili i bili mi svjesni toga da nam trebaju ili ne. Nažalost došlo je do mnogih krivih tumačenja body positivityja. Kad netko kaže da body positivity promovira debljinu, u biti nije još dovoljno dobro razumio poantu pokreta i promatra pokret kroz svoje stereotipe o debljini. Body positivity je usmjeren na sva tijela, ne samo debela tijela. Međutim, mislim da poruka poput „sva su tijela lijepa“, iako u suštini dobronamjerna, ne pokriva poantu pokreta kako treba jer i dalje nas usmjerava na ljepotu kao glavnu odliku ljudi.

Mi smo prije svega ljudi, a ne tijela. A ponašamo se prema sebi i drugima obrnuto – prvo tijelo, onda osoba. Poanta je u tome da shvatimo da smo više od tijela, da svako tijelo jednako vrijedi jer u svakom tijelu živi jednako vrijedna osoba i da sva tijela zaslužuje jednako poštovanje i od osobe koja živi u njemu i od ostalih. To je glavna poruka body positivityja.

Kad netko kaže da se „ne možemo voljeti ovakvi“ u suštini govori o sebi i o tome da on sam sebe ne bi volio u tijelu koje nije društveno prihvatljivo. Ako netko priča o zdravlju, onda bi trebao biti svjestan toga i da mrziti svoje tijelo nije zdravo, kao što za nikoga nije zdravo da živi u društvu u kojem se njegovo tijelo stigmatizira. Iza toga stoji još i uvjerenje da osoba koja prihvaća svoje tijelu u svakoj veličini zapravo odustaje od sebe i ne brine o svom tijelu, što je u potpunosti netočno. Tek će osoba koja prihvaća sebe istinski i brinuti o sebi. Ono što ja smatram najvećim postignućem je kad osoba nauči biti dobra prema sebi i promijeni način na koji se osjeća i odnosi prema sebi. Hoće li netko u tom procesu dobiti kilograme, smršaviti ili će mu kilaža ostati ista, u biti je sporedna stvar, ovisi o toliko mnogo faktora i nije tuđa briga.

Fitness i napolitanke, ilustracija iz knjige

Zašto nas, po tebi, kilogrami ne definiraju, i kako se othrvati tom diet cultureu? Zašto to ne znači da ujedno trebamo umanjivati želju ljudi koji žele biti brži, čvršći…

Ne definiraju nas kilogrami jer smo ljudi, a ne tijela. Sviđalo se nama ili drugima naše tijelo ili ne, to nikad neće značiti da manje vrijedimo. Vrlo je teško kad sami sebe definiramo kroz nešto promjenjivo i što nije baš toliko u našoj kontroli kako mislimo da je. To je onda beskonačna borba.

Kad shvatimo što je dijetna kultura stvarno, a to je sustav vjerovanja koji nas uči da je samo mršavo lijepo, vrijedno, uspješno i da samo u mršavom tijelu možemo biti sretni, a samim time hrani i vježbanju daje moralnu vrijednost jer su hrana i vježbanje na taj način sredstva za postizanje tijela koje vrijedi, onda shvatimo i koliko je to iskrivljen način razmišljanja i ne želimo više sudjelovati u njemu. Naravno moramo samo shvatiti da ta kultura uopće postoji jer većina nas ne zna da postoji koliko su nam ta uvjerenja duboko usađena i svuda oko nas. Ovo nije lako, oslobađanje od dijetne kulture je proces, doslovno kao guljenje slojeva luka.

Kad ogulimo jedan sloj uvjerenja dijetne kulture sa sebe, onda otkrijemo samo da ima još novih slojeva za skidanje. To su naša iskrivljena uvjerenja o tijelu, težini, zdravlju, hrani, vježbanju. Ono što ja nastojim isticati ljudima je da će dijetna kultura i dalje postojati, no da moramo biti svjesni toga da joj se možemo oduprijeti.

U biti mislim da ćemo čitav život na neki način morati razvijati otpornost na nju i naučiti živjeti slobodno neovisno o tome što uvijek postoji mogućnost da nas netko osudi i odbaci zbog našeg izgleda.

Prije knjige, otvorila si i vrlo popularan istoimeni profil, koja ti je prvotna ideja bila kad si ga otvarala i koliko se ta ideja danas izmijenila, koliko je evoluirala? Baš nekako vidim da imaš pravu zajednicu.

Danas mi zvuči smiješno, no nekad davno ja sam htjela voditi još jedan tipičan fitness profil u moru fitness profila. Brzo mi je moje negativno iskustvo pokazalo da pokušavam biti netko tko nisam. Fitness i Napolitanke pokrenula sam u želji da se miče stigma s poremećaja hranjenja na našim prostorima koja je još uvijek jaka, posebno da se priča o ortoreksiji, kompulzivnom prejedanju i opsesiji fitnessom. Dok sam ja sve to prolazila, osjećala sam se jako usamljeno jer se tada o ovim temama nije uopće pisalo. To me potaknulo i cijelo vrijeme motivira, da se svatko tko prolazi istu stvar, a naiđe na moj profil i rad, osjeća se manje samo i vidi da postoji izlaz van. Isto tako, ne samo da se o ovim problemima nije pisalo, nego su nam se kao zdrave i poželjne promovirale mnoge navike koje su zapravo, kako kod mene, tako i kod mnogih drugih ljudi simptom poremećenog odnosa s hranom i vježbanjem. Želim svojim radom prikazati da iza zdravlja stoji puno više od hrane i vježbanja. Iako se moj profil zove Fitness i Napolitanke, to je u biti profil na kojem se jasno daje do znanja da su fizičko i mentalno zdravlje neodvojivi.

Nikad nisam ništa radila s ciljem niti očekivanjem da imam tako veliku zajednicu, samo sam cijelo vrijeme imala pred očima djevojku koja se poput mene bori sa sobom, svojim tijelom, hranom i fitnessom i pisala iskreno i iz srca za nju kako bi se osjećala što manje sama. Na svom Instagram profilu sam samo spojila svoja iskustva, misli i ljubav prema fitnessu, crtanju i pisanju, za što sam u početku bojala da neće biti spojivo, ali izgleda da se to samo od sebe složilo u jednu lijepu jedinstvenu i važnu cjelinu koju ljudi prepoznaju.

Zašto je važno naučiti više o konceptu intuitivne prehrane? Kako si ti osobno došla do toga? Što je uopće zdrav pristup prema prehrani?

Intuitivno hranjenje je sve suprotno od dijeta, restrikcije, kontrole hrane, pravila u prehrani koji nas samo udaljavaju od naših tijela. Intuitivno hranjenje je u biti normalno hranjenje, hranjenje u skladu sa signalima gladi i sitosti koje nam tijelo šalje, u skladu s onim što našem tijelu odgovara i onime što volimo, kao i poštujući sve svoje emocije.

Intuitivno hranjenje nam je svima urođeno, no tu vještinu nažalost izgubimo kada počnemo vjerovati u to da svi ostali znaju bolje od nas samih i našeg tijela kako trebamo jesti, kad povjerujemo da moramo kontrolirati vlastita tijela kako bismo kontrolirali svoje osjećaje i mišljenja drugih o nama. Meni je trebalo oko tri godine da se u potpunosti vratim k sebi i intuitivnom hranjenju, no mogu reći da, iako je potrajalo, ne žalim za tim vremenom jer sam zahvaljujući intuitivnom hranjenju naučila biti suosjećajna i dobra prema sebi, kritički razmišljati o svim nutricionističkim informacijama koje čujem, razmišljati u sivoj, a ne više u crnoj-bijeloj zoni, biti svjesna svojih misli o hrani, poštovati svoje osjećaje.

S obzirom da jesti moramo svaki dan i zauvijek, to je nešto što se odražava na čitav život i sve odnose. Ja sam na povratku intuitivnom hranjenju radila sama, i to nakon nutricionističke terapije za poremećaje hranjenja, tako da mi je možda i zato toliko vremena trebalo, no sretna sam da se danas, iako jako sporo, i kod nas pojavljuju nutricionisti koji s ljudima rade na principima intuitivnog hranjenja i šire svijest o tome.

Odgovor na to što je zdrav pristup prehrani je opširan, a možda i subjektivan. Za mene zdrava prehrana nije samo to što jedemo, već kako o hrani, a posljedično i o sebi, razmišljamo i kako se osjećamo. Zdrav pristup prehrani stoga svakako isključuje to da naša vrijednost i moral ovise o tome što i koliko smo jeli. U tom kontekstu sva je hrana neutralna bez obzira na svoju nutritivnu i kalorijsku vrijednost.

S obzirom na to da se novogodišnje odluke vrlo, vrlo često vrte oko smanjenja kilograma i rigoroznih dijeta poput “neću okusiti šećer do ljeta”, možeš li nam ponuditi prema vlastitom iskustvu neke mehanizme kako promijeniti taj pristup? Kako izbjeći ekstrem koji nam je nametnut?

Sviđa mi se ova zadnja riječ „nametnut“ u pitanju jer ona jasno daje do znanja da, to što je nešto nametnuto, ne znači da upravlja nama i da moramo to slijepo slijediti. Imamo izbora i imamo osobnu odgovornost. U biti u prirodi nam je da ne želimo da nam se nešto nameće, ali kad je u pitanju prehrana, sva vanjska pravila i ekstreme velikodušno prihvaćamo. Naravno, dok nam se biologija i psihologija ne pobune i to ode u druge krajnosti. Što ekstremniji pristup, to će biti jače posljedice. Tu nitko nije iznimka. Samo je pitanje vremena.

Mislim da bi uz svaku dijetu, izbacivanje namirnica i sl. trebala dolaziti napomena o tome. Danas bi sve većem broju ljudi namjera trebala biti izgraditi zdrav odnos s hranom, tijelom i vježbanjem. Vjerujem, a i dokazano je, da će tijela polako doći na svoju zdravu težinu, ako dugoročno i dosljedno njegujemo brižne navike prema sebi i brinemo ne samo na svoje fizičko, već i mentalno. A to u biti nema veze s dijetama ni odricanjem ni počinjenjem ispočetka. Zdrava prehrana se nikad neće bazirati na restrikciji namirnica i omiljene hrane. Voljela bih da ta informacija bude dostupna svima i da iz toga donose svoje odluke.

 

Foto: Tomo Bagarić, Barbara Tolić