Sredovječna sam žena. Bez obzira na mehaničku nepreciznost mog unutarnjeg sata i na osjećaj da bivam u zelenoj oazi između tridesete i četrdesete, sredovječna sam. Ni „dobro se držiš“, „ne bi ti toliko dali“, „ne izgledaš tako“ ne mijenjaju činjenicu da sam sredovječna.

I pored dovoljno njege i sna, godine su brižno zapisivale svako iskustvo smijeha i suza u područje oko očiju; kuglicama nalik narančinoj kori oko bedara je zabilježeno vrijeme prosjedeno pred kompjuterom, a koža žedna kolagena mrljicama i pjegicama protestira protiv mežuranja u koje srlja.

„Nemoj tako, što to pričaš“ i slična poricanja malo znače ljetu 44-tom koje je došlo ne mareći što nije pozvano. Premlada da bi bila stara, prestara da bi bila mlada, mladolikost još mogu nježno i neinvazivno održavati, mirisati na seksipilnu samouvjerenost paralelno balansirajući između problema i nedaća. Svaki atom kumulirao je dovoljno tihe snage za loše dane i glasne radosti za one dobre. Baš te dobre želimo podijeliti sa svima jer sreća je veća kada se dijeli, a za to imamo društvene mreže.

Usudila bih se reći da je Instagram platforma kojom pale i žare žene. Slobodno se tu prkosi stereotipima, dijele primjeri da je uvijek moguće što god da htjeli, da se snovi ostvaruju, da su godine samo broj. Premda su afirmacije gdjekad omotane koprenom propovijedi, dociranja i drugih blesavih vibriranja, dolaze do cilja. Ali, što ako je sve samo obmana provučena kroz filter osnaživanja i emancipacije? Jesu li komentari ispod fotografija koji kažu „predivna si“, „najljepša“ iskreni kada prate vidno „FaceApp opcija young“ dorađenu fotku i što onda s #nofilter fotografijama, tu nismo predivne?

Profili popularnih žena vrve obmanama. Sve je show, direktna prodaja iluzije što je razumljivo, samo me malo muči to što s godinama postajem konzervativnija pa teško uklapam suluda zavaravanja u ozbiljan kontekst. Staračka konzervativnost mi donosi zainteresiranost da u nešto ozbiljnijem kontekstu gledam na ljude, osobito žene mojih i plus godina, ostvarene, blagoslovljene talentom, iskustvom, zamamnim stasom, stilom i drugim bezvremenskim hitovima. Možda zato što ne živim od popularnosti, nemam suosjećanja s argumentom očekivanja publike koja vapi da bude zavedena iluzijom.

Valjda je ljudima dosta svoje običnosti pa ne žele gledati običnu istinu, već programom uljepšanu virtualnu stvarnost avatara proizašlih iz aplikacija što sve precizno računaju i mjere, pa na pravim mjestima zaglađuju kožu, zategnu čeljust, prošire razmak između očiju, podignu opuštene vjeđe, dodaju volumena i napuće usne da sakriju lažne bisere. A sjećam se #nofilter vremena, znamo se od devedesetih kada smo bili 20 godina mlađi, neispeglani, a svoji. Pretvaram se u riječi koje sam nekada slušala od starijih. Sredovječnost.

Samozavaravanje je zeznuta stvar. Znamo da škodi, ipak to radimo i dobri smo u tome. Primjerice, našminkana i s dobrom frizurom osjećaš se super. Bilježiš trenutak, okineš selifie. Znatiželja, višak vremena, što god, povede prste k ikoni aplikacije za uređivanje fotografija uz pomoć koje i ti izgledaš poput Instagram diva što utječu. Svi to rade, čini ti se. Slavne osobe, prijatelji, kolege, znanci s kojima se i uživo družiš jer ste bliski, jer se međusobno možemo poistovjetiti. Pa kad to „svi“ rade, zašto ne bi i ja? Zašto barem na društvenoj mreži ne bih izgledala slično, mačkasto, dorađeno? Finalna je fotka ispala je odlično, ti si top, sviđaš se sebi. Filter je napravio posao: pronašao svaku manu, pa i onu koju ne primjećuješ, sve popravio, doradio, obradio, ispeglao da pratitelji vide tebe onakvu kakva bi željela biti, kakva bi mogla biti kada bi bila najbolja verzija sebe.

Možda, ako bolje pogledaš, uočiš da je na fotografiji nešto čudno, ali ne mariš. Zadovoljna si odrazom svog 28-godišnjeg avatara. Voljela bi da nam je u stvarnom životu dano da se u 28-moj izgled zamrzne, ali nije, pa malčice varaš, vučeš skrivenog aduta iz rukava umjesto da pokušaš pobijediti, ili dostojanstveno izgubiti, s kartama koje su ti podijeljene

Sredovječnost je vrijeme kada bi već zaista morali moći prihvatiti što nam je dano i dozvoliti si opuštenost. Gledajući fotografiju neke dvadesetogodišnjakinje, nemamo potrebu biti nalik njoj, a poistovjetiti ćemo se s četrdesetogodišnjakinjama koje se baš trude izgledati kao da su ostale u dvadesetima. Nije li to naš mali doprinos „cancel“ kulturi usmjerenoj prema starijim osobama, sebi samima?

Spoznajni nesklad, odnosno samozavaravanje je obrambeni mehanizam, kojeg koristiš za obranu od nesavršenosti u virtualnom prostoru, a što sa svim onim uživo? Koliko te sve gluposti rađaju nesigurnosti, utječu na mentalno zdravlje, i onih koji deluziju iz dana u dan objavljuju, i onih koji ju prate? Zafrkancija je to koja više baš i nije smiješna, nego opasna. Pretvaranje ove vrste dovoljno je suptilno da nezadovoljnici povjeruju i požele isto, dovoljno zarazno da ne podliježu samo tamo neki slavni, već i ljudi koje poznajemo, a dovoljno podražajno da se postane ovisan.

Volim zrelost kod ljudi, volim slobodu koju ono donosi, volim što oslobađa posebno žene da beskompromisno dijele iskustava, daju primjere, uveseljavaju i oduševljavaju, bilježe ludu svakodnevicu osnažujući vršnjakinje, a potičući emancipaciju mlađih generacija. Patetično je gledati kako oni koji bi mogli i trebali biti dobar primjer, filterima ruše svoj integritet i spuštaju granicu samopoštovanja pod krinkom zabave. U pomanjkanju sposobnosti da se navikneš na mijene prolaznosti, na samu sebe kakva postaješ nakon trideset i neke, pametnije se obratiti psihologu, nego pratiteljima na društvenim mrežama. Ako djecu učimo da su dobra, lijepa, pametna, pristojna, da moraju poštivati i voljeti sebe, zašto sami sebe ne poslušamo? Filtrirajmo se SPF-om, osmjehom i autoironijom pa to objavite dobrom društvu uz čašu vina.

 

Foto: Brook Mitchell/Getty Images