Dunja Primožić možda još nije dovoljno poznato ime na domaćoj slastičarskoj sceni, ali vjerujte, uskoro će biti. Ova talentirana srednjoškolka ne samo da uspješno balansira između školskih obaveza i klasičnih srednjoškolskih aktivnosti, već svoje slobodno vrijeme oplemenjuje kreirajući prava slastičarska čudesa.
Torte koje priprema izgledaju kao prava mala remek-djela, koja bi se, možemo slobodno reći, s lakoćom uklopila na bilo kojem gourmet stolu. Ono što je još impresivnije jest činjenica da slastičarstvo za nju nije primarno zanimanje, barem ne još uvijek. A sve svoje dosadašnje vještine usavršila je kroz edukacije i YouTube tutorijale.
Stoga, nismo mogli, a da joj se ne javimo i saznamo nešto više o ovoj mladoj, perspektivnoj dami koja nas je svojom pričom, tortama i snovima oduševila.
Tko je ukratko Dunja?
Dunja je 18godišnjakinja, maturantica smjera tehničar nutricionist, zaljubljenica u umjetnost, volontiranje, a ponajviše u slastičarstvo.
Imaš samo 18 godina, a već pečeš prava remek djela. Kako je započela tvoja ljubav prema tortama?
Ljubav prema tortama se stvorila zaista spontano i nenadano. Prije nepune četiri godine, u vrijeme lockdowna. Istražujući na koji način da iskoristim tada višak slobodnog vremena i nemogućnosti počela sam primjećivati razne slatke recepte te ih odlučila početi isprobavati. Ono što je meni osobno najveći apsurd je da sam uvijek u prošlosti izbjegavala sve što je vezano za slastičarstvo. Mama je zaljubljenik u izrađivanje slastica, ali mene to nikada prije nije zanimalo. Vjerujem da se lockdown nije dogodio da ne bih nikada otkrila toliku ljubav prema slastičarstvu.
Sjećaš li se prve torte koju si ikad ispekla?
Iako sam krenula s cheescakeovima koji su nepečeni, prva prava ispečena torta bila je za prijateljičin rođendan. Bila je Ferrero okusa što je i danas većini u mom okruženju najčešća i najfinija opcija, ali vjerujem da se ne može usporediti s onom prvom Ferrero tortom.
Ako se ne varam, završila si edukaciju za slastičara, no uglavnom znanje stečeš na radionicama i prateći tutorijale. Uskoro završavaš i srednjoškolsko obrazovanje. Koji su daljnji planovi – planiraš li upisati slastičarstvo ili gajiš neke druge ambicije?
Bila sam uvjerena da ću nakon srednje škole nastaviti u nutricionističkom smjeru upisivanjem Prehrambenog fakulteta, no shvatila sam da je slastičarstvo moj put i da trebam najviše ulagati u njega. Ne želim se dovesti do kajanja samo zato što se netko očekuje nešto drugačije. Sigurna sam da je to ispravna odluka iako se pripremam za maturu, pa tko zna kakve želje za studiranje će mi budućnost donijeti.
Baviti se slasticama je prava umjetnost. Iz čega crpiš inspiraciju – što za recepte, što za izgled torti, koji je, moram priznati savršen?
Prvenstveno hvala na pohvali. Inspiraciju pronalazim u osobi za koju radim tortu, svojemu doživljaju određene teme, trenutka i svega što me okružuje. Trudim se da mi se inspiracija ne temelji na trendovima, jednakosti i manjku maštovitosti.
Koga od s hrvatske ili inozemne slastičarske scene osobito cijeniš? Imaš li uzora?
Ivana Žabjačan i Mirjana Špoljar su mi edukatorice i s druge strane majčinska, prijateljska pomoć koja mi je zaista uvijek dostupna. Njihov rad izrazito poštujem, a kada je riječ o inozemnom slastičarstvu, Cedric Grolet i Lima Cakes su mi veliki pokazatelji što se sve može u ovom slatkom svijetu stvoriti.
Koja ti je do sada omiljena torta koju si pripremila?
Iako svaku kada ukrasim barem 10 puta tijekom dana otvorim hladnjak kako bih ju gledala (hahah), tortu za prijateljevu Krizmu u obliku kocke sa sitnim detaljima od rižinog papira i Velvet ukrašavanja najviše pamtim. S druge strane, najzapamtljivija i najspecifičnija torta je bila ona čokoladna torta u obliku vaze s jestivim mak cvjetovima.
Daješ li imena svojim slasticama?
Nikada nisam razmišljala o tome, ali mi se jako sviđa! Kada dođe trenutak za otvaranje slastičarnice zasigurno će svaka slastica i torta imati svoj poseban naziv, trudit ću se odmicati od onoga običnog, standardnog naziva određene slastice.
Koji je tvoj najveći neuspjeh u kuhinji? Imaš li neku anegdotu koju bi podijelila s nama?
Ne volim stvari i trenutke nazivati neuspjesima već lekcijama i iskustvom. Ljetos, tijekom nepodnošljivih vrućina mi se torta raspala čim sam ju izvadila iz hladnjaka i to je definitivno bio najstresniji trenutak dotad. Trudila sam se odmah smiriti i pomoći si na taj način iako joj nije bilo spasa, sve sam morala ispočetka raditi. Ispekla, ohladila, ukrasila sam ju u roku i nikada više nisam ponovila istu pogrešku, trudim se u svakoj stavci izrade pametno i školski postupati kako bih izbjegla barem dio potencijalnih loših rezultata.
Kakva si u pripremi slanih jela?
Ne mogu se pohvaliti s pripremom slanih jela, nisu mi toliko zanimljiva kao slatka zbog manjka mogućnosti ukrašavanja. Možda dođe do preokreta i s te strane, tko zna što mi budućnost donosi.
Za kraj, što možemo očekivati od tebe u budućnosti? Gdje se vidiš u narednih 10 godina? Želiš li nam otkriti svoje snove?
San mi je imati slastičarnicu u Osijeku koja će u ponudi imati sve ono što smatram da ovaj grad još nema, ulagati u znanje svakodnevno, njegovati ambicije i pomicati granice u izradi slastica, mašti i slobodi svakodnevno. Ono što je sigurno je da ću dati sve od sebe da za 10 godina budem najbolja verzija sebe u tom trenutku!
Foto: Privatna arhiva
