Tina Spahija je modna dizajnerica i kostimografkinja iz Splita s trenutnom lokacijom u Zagrebu, a domaću scenu sada već polako osvaja širokim spektrom kreativnog rada i jedinstvenom dizajnerskom estetikom. Vrijeme je da ju upoznate!
Tina je hrvatska dizajnerica čiji se rad bazira na vizualnom istraživanju mode i kostima, a osim samostalnih kolekcija, njen rad čine i brojne suradnje. One nisu ograničene u svojem formatu pa se tako nerijetko tijekom svojeg dosadašnjeg rada upustila u istraživanje područja poput fotografije, 3D dizajna ili digitalne i vizualne umjetnosti, a u svemu je, moramo naglasiti, jednako uspješna. Tina je svoje radove izlagala na modnim i umjetničkim izložbama u Splitu, Zagrebu, Novom Sadu i Berlinu, gdje je jedno vrijeme i živjela, a sada je njene kreacije moguće vidjeti u omiljenom zagrebačkom Mango Sticky Rice vintage shopu, gdje je od ovoga tjedna u tijeku izložba Tininih dizajnerskih radova. O njenoj dosadašnjoj karijeri, projektima i inspiracijama razgovarali smo s ovom talentiranom dizajnericom koja uskoro priprema nov, uzbudljiv i osoban projekt o kojem ćemo više saznati uskoro!
Krenimo od tvojih prvih dana u industriji. Rano si ušla u obrazovni sustav koji se tiče dizajna i mode. Kako danas gledaš na ta iskustva, što misliš da su ti pružila i bi li savjetovala isto mladim zaljubljenicima u dizajn?
Sjećam se da sam već s desetak godina odlučila da ću nakon osnovne škole upisati Školu likovnih umjetnosti u Splitu i to smjer dizajn odjeće. Sjećam se i entuzijazma s kojim sam krenula u tu školu jer sam napokon osjetila pripadnost u okruženju vršnjaka sličnima meni i profesora koji te motiviraju da napreduješ. Program rada s učenicima bio je detaljan i fokusiran na sve segmente procesa dizajniranja i izrade odjeće. Učili su nas pravilima skiciranja i crtanja ljudske figure te su poticali kreativno razmišljanje kroz slaganje tematskih moodboarda i kreiranje odjeće. Postojao je zatim i tehnički dio koji podrazumijeva konstrukciju, modeliranje i izradu odjeće i na kraju prezentacija gotovog dizajna.
Profesorica Suzana Budimir Škojo redovito je organizirala modne revije učeničkih radova i prijavljivala nas na državne natječaje za srednje umjetničke škole, čime smo dobivali dodatni poticaj i motivaciju za rad. Sve što sam tada naučila prakticiram i danas. Ipak, upisivanje takve škole mora biti iskrena želja i čvrsta odluka jer napreduju samo oni koji se žele nastaviti baviti tim strukama u budućnosti.
View this post on Instagram
Moram priznati, kada usporedim svoje srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje, program i pristup, iz mog iskustva, bio je bolji u srednjoj školi. Prije upisa na Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu uzela sam slobodnu godinu i posvetila se izradi svojih prvih samostalnih kolekcija koje sam prijavljivala na natječaje. Na taj sam način stjecala naviku samostalnog rada i razvijala svoj portfolio, što se nastavilo i tijekom studiranja. Na fakultetu sam otkrila teoriju mode, što mi je bilo novo područje i nešto s čime se, do tada, nisam susrela, pa sam se nakon završenog preddiplomskog studija tekstilnog i modnog dizajna preusmjerila na teoriju i kulturu mode. To je poprilično utjecalo na moj rad, jer mu oduvijek, prvenstveno, pristupam istraživački.
Smatram da je jako bitno, uz obrazovanje u nekom kreativnom smjeru, svoje slobodno vrijeme posvećivati razvijanju vlastitih samostalnih radova. Na taj se način stvara navika rada, prakticira ono naučeno i gradi osobni estetski izričaj.
Baviš se svime i svačime u kreativi, od sudjelovanja u video spotovima, preko različitih izložbi pa sve do modnih kampanja, filmova i posljednjih angažmana u kostimografiji. Koji su neki od projekata na koje si najponosnija?
Radu pristupam interdisciplinarno. U ostvarenju vlastitih projekata redovito surađujem s talentiranim ljudima iz svog okruženja. Oni se nerijetko bave nekim drugim umjetničkim smjerom i služe se medijima potrebnima za produkciju i prezentaciju finalnog produkta. Kroz takve suradnje ostvaruje se novo iskustvo, izlazi se van okvira primarne discipline kojom se suradnici bave i stvara se hibridni estetski predmet, a samim time i koncept. Najzadovoljnija sam s radom kada i nakon njegove finalizacije ostane mjesta za daljnju intervenciju ili prenamjenu te kada se iz finaliziranog otvori mogućnost za novi koncept.
Izdvojila bih rad 21000 A_k_T nastao u suradnji sa fotografkinjom Almom Štrkljević koji je izložen u sklopu izložbe Bridges: Nova slika, koju je kurirala kustosica Katarina Podobnik u Laubi 2018. godine. Ponosna sam na taj rad jer smo Alma i ja ostvarile dugogodišnju želju. Almine fotografije printale smo na tekstil od kojeg sam izradila odjevne predmete. Ideja je bila promijeniti redoslijed procesa medijskog pristupa radu. Zamijenile smo gotov odjevni predmet fotografijom od koje nastaje odjevni predmet. Sličnim pristupom upravo započinjem novi projekt koji bi trebao zaživjeti na proljeće 2022.
Već dugi niz godina surađujem i s fotografkinjom Glorijom Lizde. Jedna od naših suradnji na koju sam jako ponosna je rad pod nazivom Chimera. Chimera, u prijevodu himera ili genetski himerizam, označava jedan organizam sastavljen od stanica s više različitih genotipa. U grčkoj mitologiji to je hibridno stvorenje sastavljeno od različitih životinjskih dijelova. S tim na pameti, Glorija i ja pristupile smo modnoj fotografiji na način da pokušamo zavarati oko promatrača, točnije da se ne prepoznaje spol modela na fotografijama. Veliku ulogu u ovom radu imao je sam model pa smo za ovu seriju fotografija Glorija i ja odabrale androgenog modela, našeg prijatelja Marina Filipovića, kojeg sam odjenula u outfite sastavljene od ženskih i unisex odjevnih predmeta. Ova serija fotografija zaživjela je na izložbi Bridges: Neon u Novom Sadu 2018. godine koju je također kurirala Katarina Podobnik te su objavljene u modnom časopisu Beyond All.
Izdvojila bih i Glorijinu seriju fotografija Bodyscapes, u kojoj je smjestila tijela plesača unutar 10 različitih muzeja. Plesače smo obukli u moje suvremene baletne kostime kako bismo ih prikazale kao žive skulpture zapletene u stalni postav muzeja.
Što se tiče kostimografije, ponosna sam što sam imala priliku dizajnirati kostime za baletnu verziju bajke Snježna kraljica Hansa Christiana Andersena pod nazivom Zlokobno zrcalo koreografkinje Zorane Mihelčić. Predstava je izvedena u HNK Šibenik.
Kada govorimo o kostimografiji, čini nam se da se razvija domaća scena. Nedavno smo i pisali o djevojkama poput tebe koje donose promjene. Kako si se i kada ti zaljubila u kostimografiju i što je posebno u njoj u odnosu na druge kreativne sfere u kojima djeluješ?
Sve moje zanimacije potječu od fascinacije aktivnostima kojima sam se u određenom trenutku bavila. Sjećam se kako me u srednjoškolskim danima zabavljalo zamišljati na koji način bih mogla sve što me zanima spojiti i od toga graditi idealnu budućnost i karijeru. Uz osnovnu školu, a kasnije i srednju, pohađala sam školu klasičnog baleta. Trinaest godina sam plesala balet u Hrvatskoj glazbenoj mladeži u Splitu, sve dok nisam odselila u Zagreb na studij. Nedugo nakon što sam upisala balet, moja majka, koja je tada imala krojački obrt, angažirana je da izrađuje kostime za završne baletne koncerte. To je bio moj prvi doticaj s kostimografijom. Otuda potječe i moja fascinacija gimnastičkim i baletnim materijalima koji se redovito pojavljuju u mojim dizajnerskim radovima.
Već sam tijekom srednje škole odlučila da uz modni dizajn želim djelovati i u području kostimografije, a tijekom studiranja sam to počela i ostvarivati. Moji počeci u kostimografiji su bili kratki filmovi i predstave, najčešće u produkciji i režiji studenata Akademije dramskih umjetnosti. Trenutno redovito surađujem na projektima s genijalnom kostimografkinjom Anom Fucijaš koja me u mojim studentskim danima mentorirala i pomogla mi u upoznavanju kostimografskog posla.
Iznimno mi je drago što danas mogu reći da imam iskustvo rada i u teatru i na filmskom setu i da mogu kombinirati to dvoje uz svoje samostalno kreativno djelovanje. Jednako uživam u kostimografskim, kao i u realizaciji vlastitih samostalnih projekata. Razlika je ta što u kostimografiji imam zadanog lika čiji se karakter i osobnost potvrđuje kostimom u koji ga oblačim. Kostim ima ulogu utjeloviti lika po već zadanim “nacrtima”, dok u svom kreativnom djelovanju, vodeći se određenom temom ili pojmom koji me u tom trenutku inspiriraju, osmišljavam vlastitu naraciju odjeće koja će kasnije potencijalno zaživjeti na stvarnoj osobi i preuzeti karakter osobe koja je nosi.
Naravno, veseli me i biti dio scene kojom trenutno vladaju mladi, izuzetno sposobni i talentirani ljudi. Veoma je motivirajuće biti okružen takvim kreativcima i uz njih graditi domaću dizajnersku i kostimografsku scenu.
Misliš li da se tvoj osobni stil razlikuje od odjeće koju stvaraš za druge? Kako bi ga opisala, čime se vodiš u modi i koji su ti možda neki od uzora/inspiracija?
Moj osobni stil nije odvojiv od mog dizajnerskog izričaja. Pojedine specifične komade koje odijevam ujedno i analiziram pa se dizajnirajući trudim stvarati bolju verziju toga. Neki komadi koje trenutno izrađujem za druge, prvobitno su bili izrađeni za mene osobno. Mislim da svojim osobnim stilom prezentiram drugima ideju onoga što dizajniram. Svojem osobnom stilu pristupam na isti način kao i dizajnu, prirodno mi se uvijek javlja određena naracija koju želim prezentirati vlastitim odijevanjem, isto kao i dizajniranjem odjeće. Opisala bih to kao estetsku naraciju.
Sve što biram za sebe i odijevam, uključujući frizuru i make-up koji sve to upotpunjuju, imaju neku vrstu elaborata u mojoj glavi. Sve što dizajniram zamišljeno je za izmišljeni karakter, a potom odjeća koju izrađujem elaborira ono što je na početku zamišljeno. Osim narativne ideje, u modi se vodim i principom da od onoga što već imam, napravim nešto zabavnije. Volim rekonstruirati postojeće odjevne komade, nadograđivati ih, prenamjeniti ih i reciklirati. Jednako me privlače neobični oblici i krojevi kada biram odjeću za sebe i kada ju dizajniram.
Uzori i inspiracija mijenjaju se prema mojim trenutnim interesima i dnevnim zanimacijama, ovisno o tome što gledam, čitam, pratim i koju glazbu slušam. U zadnje vrijeme se fokusiram na određena stanja u kojima se nađem. Tijekom istraživanja takvih stanja i slušajući glazbu koja mi u tom trenutku odgovara, pronalazim nove uzore i inspiracije. Glazba je definitivno moja nepresušna inspiracija pa bih kao uzora izdvojila dizajnera Yang Li-ja koji svoje kolekcije redovito veže uz glazbu određenog benda ili izvođača. Ostvario je tako suradnju s bendovima Jesus and Mary Chain i Psychic TV te s Genesis P. Orridge. Uz njega, uzor u modnom svijetu kojemu se uvijek u nekom trenutku vraćam je Alexander McQueen, vjerojatno zbog tog istraživačkog i narativnog pristupa modi.
Kroz svoj rad dotakla si se motiva poput fetiša, gotha, androginog. Jesi li i dalje fascinirana tom estetikom, što te sada zanima i inspirira?
Veoma me zanimaju i inspiriraju pojmovi vezani uz kontrakulturu, uz umjetnost i glazbu, uz identitet pa tako i mentalna stanja. Opće nerazumijevanje i razvijanje tih pojmova nepresušan su izvor novih informacija. Često potaknuta osobnim stanjem ili iskustvom započinjem istraživanje nekog pojma ili motiva koji se potencijalno pretvori u ideju, a potom i rad. Na taj način moj rad uvijek ima dozu osobnog iskustva kroz koji prolazim. Trenutno mi je zanimljivo pronalaziti materijale i odjevne predmete iz obiteljske povijesti koje nitko više ne koristi i od njih razrađivati nove odjevne predmete. Volim spajati i kombinirati rastezljive, gimnastičke materijale s onim pronađenima. Trenutno su to jeans, vuna, keper i pamuk. Upravo razvijam kolekciju koja je svojevrsni hibrid suvremenog i vintagea, a i budućim projektima pristupat ću kroz prenamjenu, recikliranje, rekonstrukciju i nadogradnju.
Foto: Glorija Lizde
Model: Petra Davidenko
