Pokoji crni trag šrapnela na hladnjaku u kojem sladokusce čekaju, ako je za pitati “New York Times”, “Guardian” ili “Wall Street Journal”, najbolji sladoledi na svijetu, nimalo ne kvari sladak okus kuglica koje Mitri Hanna Moussa niže u uski kornet poput najljepše duge
Crni su tragovi vidljivi posvuda, gotovo da nema fasade koja se pred njima uspjela sakriti, no, danas, više od 25 godina nakon što su pohlepa, želja za moći i novcem narušili mir Beiruta i u živote njegovih stanovnika unijeli nemir građanskog rata, ovo su jedine memorabilije iz mučnog perioda. Kasno je poslijepodne i Beirut polako mijenja svoje naličje. Dok se iz džamije s jedne i crkve s druge strane ulice čuje molitva, kaos radnog dana transformira se u slatku opuštenost. Buka automobila i motocikala se stišava, hipsterski uredi i kreativni koncept dućani polako zaključavaju svoja vrata, na plastičnim se stolicama u gotovo svakom haustoru počinje prepričavati dan, a dnevne košulje zamjenjuju se s onima profinjenima, večernjima, s podvrnutim rukavima i tragom opojnog, večernjeg mirisa u prolazu. Barovi i restorani postaju sve živahniji i ispunjeniji. Svakim zveketom čaša i stiletto potpetica, jasno je kako Beirut ulazi u još jednu od svojih legendarnih noći, koja se ni ovog tjedna ni najmanje ne misli opterećivati izlaskom sunca ili brigama. S paljenjem noćnih svjetiljki na sva se moranja pritišće pauza, i jedino što se prakticira jest slavljenje života. S velikim, prijateljskim smiješkom na licu.
Jedino što Beirut u 2022. uskraćuje sjaj nekadašnjeg turističkog centra i najprogresivnijeg arapskog grada jesu, reći će njegovi stanovnici, korumpiranost političara, loša infrastruktura, gotovo nikakav ekonomski rast nakon završetka građanskog rata ranih 90-ih, visoka stopa nezaposlenosti zbog koje mladi ljudi emigriraju i troškovi života koji nadilaze primanja. Zvuči poznato? Pa ipak, ono što je u “Parizu Bliskog istoka” konstanta jest njegova gotovo prgava kozmopolitska energija, slobodan duh, kulturološka raznolikost i legendarni noćni život koje nisu uspjeli obeshrabriti bombe, vjersko-političke podjele, niti pritisak nestabilnih susjeda, Sirije i Izraela.
Zahvaljujući senzacionalističkim medijskim natpisima o ratnom stanju i nesigurnosti na koje stanovnici Beiruta nezainteresirano odmahuju rukom jednako kao na pitanja “šeću li deve glavnim gradom Libanona”, turizam ovog vibrantnog i energičnog grada u kojem se na najbolji mogući način miješaju Istok i Zapad danas ne promoviraju Brigitte Bardot ili Marlon Brando, kao što su to činili u 60-ima. Danas to čine naoko hrabri putnici naoružani kamerama, smartphoneovima i YouTube profilima te sami raseljeni stanovnici Beiruta koji su sa sobom ponijeli okuse i mirise svoje predivne zemlje. Čine to i ulašteni, intimno osvijetljeni barovi u kojima se mućkaju pjenušavi martiniji, dupkom puni, kakofonični restorani s mramornim podovima, shisha barovi s arapskom fusion glazbom koja dopire iz zvučnika. Obraz današnjeg Beiruta, u kojem je uživanje u životu visoko na listi prioriteta njegovih stanovnika, brane i nizovi noćnih klubova. Od industrijskog “BIEL Waterfronta“ u kojem se uz zvukove housea dočekuje novi dan, preko četvrti Karantina i niza njezinih galerija i industrijskih hala pretvorenih u klubove, pa sve do najslavnijeg u gradu, slobodoumnog kluba “B 018“, u kojem se više od 20 godina dočekuju prve zrake sunca novog dana i koji je, prema mišljenju mnogih, u Beirut donio house glazbu.
Baš kao i svaki kozmopolitski grad, i Beirut ima svoja mjesta s besramno visokim cijenama, uglađenim konobarima u uskim bijelim košuljama i damama čiji se izraz lica ne mijenja zahvaljujući spretnosti njihovih liječnika. Ima on i svoje neonom osvijetljene klubove po čijim ljepljivim podovima tapkaju horde Air Jordanica, hipsterske barske “laboratorije“ u kojima se znalački miješaju kokteli za koje barmeni vikendima skupljaju začine u obližnjim planinama, trendi lokacije na krovovima koje zovu na Instagram fotku, knjižare koje se noću pretvaraju u jazz barove, lokale s craft pivama, ali ima i klasične libanonske restorane te neugledne, tijesne ulične lokale u kojima su falafeli izjednačeni s umjetnošću.
Tradicionalni su arapski soukovi u Beirutu nakon rata možda zamijenjeni luksuznim dućanima svjetski poznatih dizajnera, arapska i afrička glazba se miješaju s modernim houseom i hip-hopom, a underground klubovi su možda iz svojevrsnih skloništa prerasli u glavne sile noćnog života Beiruta. No, baš je to ono što Beirut čini najživljim, najslobodnijim i najintrigantnijim gradom Bliskog istoka. Gradom u kojem se deseci religija i kultura i dalje potiho sukobljavaju danju, dok noću sinovi političara opozicijskih stranaka i pripadnici suprotstavljenih vjera “partijaju“ stol do stola u istim klubovima. Beirut noću lišen je politike, korupcije, egzistencijalnih briga, zapadnog i istočnog, prošlosti i budućnosti. Beirut noću nije tek puki eskapizam, on je istinsko radovanje životu duboko utkano u mindset njegovih stanovnika.
