Znate ono kad kažete da biste voljeli proputovati svijet? Gotovo da ne postoji osoba koja bi odgovorila niječno. A znate ono kad ste stvarno proputovali svijet? Eh, da. Nikad vremena, novaca, što s poslom, obitelji, stanom… Istina, nije isto kao i otići na ljetovanje, ali kad je volja dovoljno velika i jaka, nađe se načina. Možda ne u trenutnim okolnostima, ali bucket liste su nam i dalje aktualne, zar ne?
Iako je velika većina odgovora na ovo gore pitanje, očekivano, odmahivanje glavom, postoje i oni koji su glavom kimnuli, lupili šakom o stol i rekli – “Idem! ” I učinili su to bez obzira na svoj dotadašnji život. Na primjer, njih troje, svatko u svoje vrijeme, s nekim svojim ciljem i na svoj način – autostopom, električnim biciklom i jedrilicom.
Proputovati svijet nije nikad bilo lakše uz svu modernu tehnologiju koja s nevjerojatnom lakoćom povezuje ljude i svijet čini puno manjim nego što to jest. No i dalje je put oko svijeta velika, jako velika stvar, rezervirana za rijetke – čudake, entuzijaste, nadobudne, frikove… Nazovite ih kako želite, ali imajte na umu da im na hrabrosti valja čestitati. Svaki od njih reći će vam da nije bilo lako, ali da se – isplati.
Biciklom oko svijeta
Prije nekoliko mjeseci na svoj je put oko svijeta iz slavonske Orahovice krenuo Hrvoje Jurić, koji je između ostalog svojim podvigom dospio i u “Guinnessovu knjigu rekorda” kao prva osoba u povijesti koja je električnim biciklom napravila najbrži krug oko svijeta – 29.061 kilometara u 133 dana. Ovaj Giant World Tour bio je samo posljednji, i najveći, u nizu njegovih pothvata, kao što su ekstremno zimsko bicikliranje od Osla do Nordkappa, dva mjeseca u Alpama biciklom …
“Pripremao sam se tri godine za ovaj pothvat – između ostalog i prikupljajući kilograme. Vratio sam se 17 kilograma lakši”, kaže Hrvoje, uz kojeg je cijelim putem bio Matija Pospihalj, bez kojega ovaj pothvat ne bi bilo moguće izvesti. A osim kilograma, dugo je Hrvoje prikupljao i novac kako bi zatvorio financijsku konstrukciju, što nije bilo nimalo lako. Napravio je sve kako je i planirao, ali na putu je bilo mnoštvo prepreka: “Rusi su katastrofalni vozači, pa sam tamo umalo triput završio pod kotačima kamiona; u Australiji smo imali snijeg, a u Kanadi smo znali sresti nekoliko medvjeda uz cestu.”
Neminovno je da se u ovakvim situacijama događa cijeli niz situacija koje otežavaju put, ali da je lagano, kako kaže Hrvoje, ne bi ni bilo zanimljivo. Osjetiti slobodu ceste i upoznavati pritom nove ljude, krajeve i kulture njemu je neprocjenjivo. Razvoj društvenih mreža olakšao je puno stvari – upoznavanje ljudi koji nude smještaj ili pomažu u nevolji od velike je pomoći. Na putu se dogode mnoge “zar meni ovo stvarno treba” situacije, ali ovakvi pothvati, prema Hrvojevim riječima, većinom izvuku ono najbolje iz čovjeka.
“Ako je čovjek dovoljno mentalno jak i zna zašto radi ovakve stvari, to je već 50 posto vjerojatnosti da će pothvat i privesti kraju”, kaže Hrvoje, kojeg očekuju još dva dijela ovog projekta testiranja električnih bicikala, a na jednom od njih pridružit će mu se i njegova kujica Ena.
Prvi put, pa jedrilicom oko svijeta
No da se i prije gotovo dva desetljeća, bez društvenih mreža, moglo jednako dobro potegnuti na drugi kraj svijeta pokazuje primjer Nenada Vlahovića, koji se na svoje putovanje otisnuo jedrilicom – i to jedrilicom koju je sâm gradio 10 godina, bez ikakvog iskustva u gradnji i plovidbi. Hrabro! Njegova strast za putovanjima odvela ga je prije te na još mnoge avanture, a ova ga je, kako kaže “fiks-ideja“, u potpunosti zaludjela i nije bilo druge nego otisnuti se.
“Zbog nedostatka iskustva većinom sam bio u strahu dok sam bio na moru. Znao sam se zavjetovati da ću, kad pristignem na kopno, prodati ili potopiti brod i vratiti se kući avionom. No, svaki put kad bih čuo zvuk obaranja sidrenog lanca u novoj uvali, zaboravio bih na obećanja”, prisjeća se Nenad, kojem je bilo izrazito teško jer nije imao stalnu posadu. Jedan od težih trenutaka bio mu je susret s gusarima.
Istinski mu je bilo teško rastajati se svaki put s ljudima s kojima bi se sprijateljio na nekoj destinaciji, a teško je bilo i biti razdvojen od obitelji. “Kad sam se vratio, izgubio sam neke prijatelje, a i djevojku s kojom sam se trebao ženiti. No u svemu tome sam postao muškarac. A osim toga, počneš cijeniti neke male stvari – kao primjerice topao tuš”, prisjeća se Nenad.
Velika vrijednost njegova putovanja, kako kaže, leži u tome što je spoznao da posvuda ima predivnih ljudi, a priroda ga je posebno fascinirala. Na delti rijeke Orinoco, u južnoameričkoj prašumi, ozbiljno je mislio ostati živjeti. Iako biste pomislili da se, kad ga obiđete, cijeli svijet nekako smanji, Nenad kaže da je, obogaćen svim tim iskustvima, još svjesniji veličine svijeta. O svojim je pustolovinama izdao dvije knjige dnevničkih zapisa “Zov dalekih obala”. Pratite ga na zovdalekihobala.com
Stopiranje je i za žene!
Dok je Nenad svoje putovanje planirao i pripremao nevjerojatnih 10 godina, Ana Bakran na put se otisnula kad je ostala bez posla i o tome u tom trenutku nije puno dvojila – put oko svijeta bio je njezin životni san. Kuhalo se to u njoj godinama, ali u 31. godini bio je pravi trenutak i tad je krenula na put do pacifičkog otočja Bora Bora. Do tada je, kako kaže, prikupila koje zrno životnog iskustva, a bila je i psihički, fizički i financijski spremna. Također, bilo je uistinu važno da sve stavke budu ispunjene jer je Ana na put krenula – autostopom. Stopirala je cestovnim vozilima, ali i morskima, a obitelji je obećala da nikad neće stopirati sama.
“Koliko god možda glupo zvučalo, jednostavno mi se htjelo vidjeti svijeta, ali na način koji mi se činio prirodan. Intrigiralo me vidjeti na koji način žive drugi ljudi i podijeliti jedan dio svog života s njima, a to mi je autostopiranje i spavanje kod lokalnih obitelji i omogućilo. Htjela sam ispuniti svoja osjetila novim doživljajima i iskustvima svijeta, od mirisa, okusa, zvukova do vizualnih ljepota. Zanimalo me kako bi moj život izgledao da sam rođena u nekoj drugoj državi”, iskrena je Ana, koja je na tom prvom putovanju radila mnoge poslove na raznim mjestima kugle zemaljske kako bi se financirala. Njezino je putovanje trajalo pet godina, što u početku nije očekivala, pa je uz ušteđevinu usput radila 17 poslova.
“Našlo se tu svakakvih poslova – od rada na međunarodnom paintball natjecanju u Maleziji, volontiranja u kući rukotvorina u Francuskoj Polineziji do čuvanja 92-godišnje bake i djeda u Australiji”, prisjeća se Ana, dodajući da je možda najvažnija lekcija koju je iz putovanja izvukla ta da je važno slušati sebe.
A ona je slušala sebe kad je za jedno od putovanja kupila jednosmjernu kartu. Naime, na drugom putovanju, na Markižansko otočje, Ana se zaručila s Tangyjem, potomkom kanibala, te je nakon nekog vremena otok Nuku Hiva postao njezin dom. Putovanja su u potpunosti promijenila njezin život, moglo bi se reći.
“Mislim da sam napravila veliku stvar za sebe i potpuno nebitnu za čovječanstvo. Šalu na stranu, razbila sam predrasude o tome da su dugotrajna, solo putovanja rezervirana samo za muškarce, a putovanje autostopom nešto čega bi se žene trebale bojati, sramiti ili kloniti. Drugim riječima – ne trebamo sami sebe ograničavati i dozvoliti da nas tuđi strahovi i predrasude plaše. Pamet u glavu i put pod noge!” Njezine avanture čitajte na anabakran.com
Zvuči jednostavno, zar ne?
