Jedna od osoba na našoj društvenoj, kulturnoj i umjetničkoj sceni koja je sigurno obilježila cijelu prošlu godinu jest Arijana Lekić-Fridrih. Arijana je umjetnica, rođena u Zagrebu, gdje živi i radi. Završila je studij Filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu te studij Režije dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Djeluje u području filma i video umjetnosti.
Arijana Lekić-Fridrih
Posljednjih godinu dana je svake prve subote u mjesecu možemo vidjeti u živo, u performansu koji izvodi na Trgu bana Josipa Jelačića. Njezin performans „Tiha misa“ je jedan od najdugovječnijih performansa, čin građanskog aktivizma koji ama baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ili poziva građane da mu se pridruže ili ih neopisivo iritira i smeta im. No, o čemu se radi?
Tiha misa
“Tiha misa” je intervencija u javnom prostoru umjetnice Arijane Lekić-Fridrih u produkciji udruge Domino kao reakcija na nedavno intenziviranu re-tradicionalizaciju navodno sekularnog hrvatskog društva koju provode muškarci klečeći i moleći svake prve subote u mjesecu na glavnim trgovima raznih gradova u Hrvatskoj, uključujući i Zagreb.
Prva „Tiha misa“ održana je u prosincu 2022. godine i „Tiha misa“ će se održavati paralelno s masovnom muškom molitvom da se nijedna žena žrtva nasilja ne zaboravi. Upravo ovaj performans bio mi je poticaj na razgovor s umjetnicom, a dotakle smo se i drugih, vezanih tema…
Uskoro je godinu dana Tihe mise. Godinu dana. Kada bi podvlačila crtu i izvlačila zaključke, koji bi tvoji bili?
U prosincu će biti godinu dana Tihe mise, no već možemo izvući zaključke. Ja sam jednim dijelom zadovoljna, jednim dijelom nezadovoljna. Zadovoljna sam jer smo ipak nekako uspjeli privući pažnju javnosti na jedan vrlo opasan narativ koji smo već imali priliku vidjeti u drugoj zemlji, Poljskoj. No, nismo bili dovoljno informirani što se tamo događa i čini mi se da smo uspjeli osvijestiti javnost da se ne radi o nikakvoj javnoj molitvi, niti o bilo kakvim kršćanskim vrijednostima, već se radi o dobro organiziranoj i dobro financiranoj političkoj akciji koja se to zgodno pojavila, kao i u Poljskoj, godinu dana prije izbora. S time da je pred nama izborna godina pa je samim time kapital koji je uložen u akciju još veći.
Tu su pomogli i mediji, tvoje kolege i kolegice novinari, no čini mi se da se pojavila jedna skupina građanskog društva, koji je u Hrvatskoj na žalost jako teško izvući na ulicu kako bi reagirali, a čini se da su ovaj put shvatili opasnost. Osobito me veseli da je dio njih sve više i više mladih ljudi. Na njima je da tu borbu nastave. S druge strane, ono što je razočaravajuće jest izostanak političke reakcije, reakcije Kaptola. Čini se da svi, i ljevica i desnica, hodaju kao “po jajima” upravo zato jer se sprema izborna godina, a svi imaju vrlo jasno mišljenje o tome što se događa.
Tiha misa je reakcija na molitve organizacije/inicijative “Muževni budite” koje se održavaju svake prve subote u mjesecu.
Tiha misa je održavana u Zagrebu, no selila se i u druge gradove. Primjećuješ li razliku u reakcijama, jesi li ikada imala osjećaj da si došla u sredinu gdje je Tiha misa – uzaludna? Što onda?
Tiha misa se selila i u druge gradove jer smatram da je Zagreb najmanje problematičan. On je najviše vidljiv s obzirom na to da se radi o Trgu bana Josipa Jelačića i o nacionalnom narativu da je to glavni trg svih Hrvata. No, ona je mnogo opasnije u drugim gradovima. Raspored tih molitvi se mijenja iz mjeseca u mjesec tako da je pokriven veliki broj mjesta i gradova. Tamo je zapravo najteže i najopasnije jer se radi o manjim sredinama i ljudi teže izlaze na ulicu i teže izražavaju svoje mišljenje.
Takav narativ je prevladavajući narativ i svatko tko se usudi suprotstaviti u maloj sredini je zapravo u nekoj vrsti problema. To se vidi ne samo po Tihoj misi, već i prema drugim građanskim inicijativama, osim ako se ne okupi jedna konkretna skupina ljudi pa se onda na neki način podijeli i odgovornost. Nisam nikada došla u sredinu gdje mislim da je Tiha misa uzaludna zato što gdje god ja dođem nešto se mijenja, netko mi se uvijek pridruži, nikada nisam sama.
Čini mi se da taj dolazak ipak nešto znači i da svim ženama i dalje tom građanskom društvu bitno da se decentralizira ta politika i politizacija aktivističkih akcija koje se uglavnom održavaju u Zagrebu. Iznimno je potrebno putovati u druge gradove i mjesta i to je najveći pomak koji možemo napraviti u cilju toga da naša zemlja pstane zdrava i prosperitetna.
Subotama se moli za tzv. “povratak ženskog morala”, a ti svojim participativnim performansom, rekla bih, ističeš “povratak ljudskog morala”, povratak ljudskosti. Kada ti se ljudi pridruže, muškarci, žene, mladi, stari, ljudi… pomisliš li da ima nade, da ima nade u ljudskost, čovječanstvo? Ili je borba trajna, zauvijek, i ti ćeš se i dalje boriti?
Ja uvijek mislim da ima nade u ljudskost i čovječanstvo i ovaj projekt i svi drugi projekt na kojima radim i mnogo drugih građanskih inicijativa koje su se odvijale posljednjih nekoliko godina apsolutno vraćaju vjeru u čovječanstvo, ja sam iznimno optimistična.
Ja vjerujem da još moramo mnogo raditi na građanskoj svijesti, ali s obzirom na to što se događalo u vrijeme potresa, poplava, i sada u obrani ženskih prava čini mi se da ipak rastemo, da se ipak mijenjamo, da smo solidarni, da ipak jesmo ljudi. Ono što će biti test sigurno će ostati žene, ali mislim da će drugi najveći test biti pitanje migranata i njihovog dolaska i integracije u društvo.
Od 5 do 95
Osim Tihe mise, radiš na mnogo drugih projekata… javnosti poznatiji je sigurno onaj Od 5 do 95 koji je započet 2016. godine. Radi se o projektu koji progovara o tome što znači biti žena. U kontekstu Tihe mise, a i iskustva kroz projekt Od 5 do 95, možeš li nam približiti, objasniti što tebi znači biti žena. I biti žena u Hrvatskoj.
Biti žena u Hrvatskoj na žalost još uvijek znači biti drugotna, mi smo nezaštićene, ne vjerujemo niti državi, niti sustavu, i to na žalost s pravom. Posljednji izvještaj je pokazao kako je Hrvatska implementirala Istambulsku konvenciju i to je jedna vrlo benigna konvencija, a oko su se lomila koplja na strani krajnje desnice, međutim taj izvještaj nas je osvijestio da je donesen jedan prijedlog, ali u pitanju je implementacija.
U ovom trenutku i dalje je teško savjetovati ženi da prijavi bilo kakvu vrstu nasilja jer se ono ne procesuira na način kako bis e trebalo. One žene koje se usude prijaviti jako često završe na dnu ladice. U posljednjih nekoliko mjeseci smo vidjeli nekoliko skandala vezanih uz sam MUP. U jednom slučaju je jedan dan isto nasilje bilo prekršaj, drugi dan kazneno djelo. Mislim da najbolji pokazatelj moći koju žena danas ima u društvu jest slučaj županove supruge u Požeško-slavonskoj županiji koja je prijavila zlostavljanje u obitelji, međutim je i odbacila prijavu, svjesna da je strukture neće zaštititi. To znači da smo mi još uvijek politička i policijska država i da se radi o selektivnom zakonodavstvu.
Selektivno zakonodavstvo ne smije postojati. To znači biti žena u Hrvatskoj, biti žrtva selektivnog zakonodavstva. I biti zapravo sama. Moramo raditi na međusobnom povezivanju, moramo biti glasnije, jače jer imamo taj luksuz. Aktivizam jest luksuz, tog moramo biti svjesne. Nemaju sve žene vrijeme koje bi odvojile kako bi bile aktivistice, ali zato svi mi koji možemo i osjećamo tu potrebu, moramo to činiti. To je naša odgovornost.
Iako i drugi pripadnici javnosti, od umjetnika_ca, političara_ki, osoba javnog života i sl. istupaju u javnost i daju svoja mišljenja na temu tzv. ženskog pitanja u Hrvatskoj i svijetu, evidentan je porast tzv. tihog konzervativizma. I što se više skreće pozornost na njega i djeluje se protiv njega, sve više primjeri njega iskaču van i postaju javni. Kako se boriti protiv toga dalje? Kako educitrati sve one, ne samo žene, “od 5 do 95”?
Moje mišljenje je da je tihi konzervativizam prisutan ovdje od samog početka ove države. Naša tradicija je takva. Kod nas je sasvim normalno da je žena ona koja je manje plaćena, pa je samim tima u puno goroj poziciji od muškaraca. Žensko pitanje je velikim dijelom i ekonomsko pitanje. Što se više žena zapošljava i što su više neovisne, to se više pojavljuju druge metode da se žene drži pod kontrolom.
Rekla bih da je tihi konzervativizam stalno prisutan, ali da se stalno i mijenja. Danas ga gledamo na televizijskom programu u reklamama, slušamo ga na saborskim sjednicama, gledamo ga na trgovima, ali sito tako on je prisutan u odgoju i obrazovanju, odnosno u odgojno-obrazovnim institucijama već od samog početka. Djevojčice i dandanas već od vrtićke dobi se usmjeravaju na kućanske poslove, dok se dječaci usmjeravaju na tehnološke, znanstvene i sportske profesije. To bi se trebalo promijeniti, to bi se trebalo promijeniti građanskim odgojem kada bih ga mi uspjeli uvesti, a na tome radimo već mnogo predugo.
Mislim da se svi moraju pomiriti s neminovnom emancipacijom žena. Feminizam je jako često krivo shvaćen i ja mogu razumjeti u jednu ruku zašto se i neke žene ne deklariraju kao feministkinje, no feminizam zapravo znači jednakost, borba za jednakost. A mjeri se prema tome da ako si u poziciji moći koliko si vrata drugima otvorio_la drugim ženama. I muškarci mogu biti feministi, oni moraju biti feministi, oni su nam saveznici.
Oni su na žalost i predvodnici tog tihog konzervativizma, ali ja se nadam da ćemo naporima i sustavnim, planiranim promjenama dovesti državu do toga da zaista žene imaju pravo na izbor. Biti u mogućnosti izabrati hoćeš li biti domaćica, znanstvenica ili umjetnica, npr. Biti domaćica je apsolutno legitiman izbor, ali mora biti izbor.
Govor mržnje zakamufliran u molitvu čini se da je trenutno jedan od najgorih alata komunikacije, kako mu se suprotstaviti?
Govor mržnje zakamufliran u molitvu jest trenutno jedan od najgorih alata komunikacije jer u samom početku je zavarao prave vjernike i vjernice. To se doduše s vremenom promijenilo. Nama se sve češće pridružuju ljudi koji se vraćaju s mise s Kaptola i koji ostavljaju cvijeće za žene, žrtve femicida i čini mi se da je to naš najveći uspjeh.
Uspjeli smo prokazati da to nije nikakva kršćanska agenda, da to nema veze s katoličkom crkvom, već da se radi o političkoj akciji. U toj političkoj akciji nalazi se jedan broj ljudi za koje vjerujem da zaista misle da to to nije, međutim mi svim kanalima pokušavamo objasniti da to to – jest. Vrlo je jasno, trag novca je jasan i u konačnici oni sami, tzv. „molitelji“ , pripadnici organizacije „Muževni budite“ sami priznaju da su financirani od strane Ordo Iurisa koja je jedna iznimno financijski potkovana politička institucija koja se bori za potpuno ukidanja prava svih žena.
Važno je istaknuti da oni prakticiraju neku vrstu vjerskog turizma, tako u Splitu mole većinom Poljaci, dok u drugim gradovima uglavnom jesu Hrvati. Poljaci dolaze autobusima, prenoće, mole se na poljskom jeziku i vrate se kući. Upravo zato je bitno da smo reagirali na vrijeme, ne samo ja, već i moji kolegice i kolege i svi ljudi koji su nam se priključili kroz godinu dana kako bi bilo što jasnije i što transparentnije što se tu zapravo događa. Najbolji način da se ta priča raskrinka bila bi reakcija Kaptola. No, kako nam se čini, nju nećemo dočekati.
Daje li ti razvoj političke situacije u Poljskoj nadu u napredak i edukaciju? Što misliš, hoće li imati utjecaja i kod nas?
Situacija se promijenila preko noći, na jednim izborima. Poljaci su isto tako, kao i mi, odmahivali rukom na situaciju. Ono što se dogodilo sada u Poljskoj i što zaista daje dozu optimizma jest da su ljudi u velikom broju izašli na izbore i glasali. Iako je ultra konzervativna stranka i dalje prva prema broju glasova uspjela se oformiti koalicija koja se protivi tim nevjerojatno ekstremnim mjerama.
Mnoge žene su izgubile živote u Poljskoj. Sjetimo se žene koja je preminula na porodu jer liječnik nije htio izvaditi mrtvo dijete iz njezine utrobe. Do te razine su stvari išle u Poljskoj. Evidentno je da se ista situacija sprema i kod nas. Zato su i oči Europske unije i Europskog parlamenta usmjerene prema nama, ali ono što je moja poruka jest poruka Poljaka i Poljakinja koju su oni poslali s ovih izbora, a to je: izađite na izbore! Bez obzira na to što mi stojimo na trgu, u konačnici je politika ta protiv koje se borimo.
Mi se zalažemo za određenu politiku i borimo se protiv neke druge politike, neovisno o tome za koga ćete glasati. Samo izađite na izbore i glasajte. Čini mi se da mnogi aktivisti i aktivistkinje rezignirano ne glasaju, a to je iznimno bitno.
Kako i koliko su te ovi projekti oblikovali, koliko su utjecali na tebe?
Bez obzira na to što se sve dogodilo u ovih godinu dana i neovisno uz moj umjetnički angažman koji je vezan za žene na sve prijetnje, na seksualno zlostavljanje koje sam doživjela i prijavila prije mjesec i pol dana, od strane bivšeg saborskog zastupnika, ja sam sve jača i jača, sve optimističnija i optimističnija i borbenija i borbenija.
Ono što mi daje snagu su ljudi koji se okupljanju ne oko mene, već oko cilja. Čini mi se da sam se dosta promijenila; uvijek sam imala isti karakter, iznimno sam osjetljiva na nepravdu, no s druge strane nemoguće je ostati neokrznut kada poslušaš toliko priča iz prve ruke o tome što se zapravo događa, a o tome se ne priča. Netko je morao progovoriti.
S projektom „Od 5 do 95“ dale smo glas ženama da same progovore o sebi ono što žele reći, a ja često govorim u ime žena koje žele reći, a nisu u poziciji. I to je odjeknulo i skupilo oko mene prekrasnu skupinu ljudi koji se zalažu za isti cilj. Na tome sam zahvalna, a zahvalna sam i udruzi Domino koja je stala iza i uz mene, bez obzira što su mogli nešto i izgubiti. Svi smo nešto izgubili, svi smo okrhnuti s time.
Zamolila bih te da, posebno nakon svog tvojeg iskustva zadnjih godina, pošalješ jednu poruku ženama, svima… Nešto što svi trebamo znati, osvijestiti, svaki dan si “mantrati”.
Svima bih poručila da kada razmišljaju o Hrvatskoj da ne razmišljaju o potezu Martićeva- Črnomerec, niti o Zagrebu, da je statistika jasna i neumoljiva i da moramo govoriti o njoj. Poručila bih svim roditeljima da odgajaju svoju djecu u pametne ljude koji će raditi za napredak i boljitak ovog društva, a to znači da smo svi jednakopravni, da smo svi jednaki u društvu, jednaki pred zakonom i svima bih savjetovala da govore, onoliko koliko mogu. Moja poruka je da djeluju onoliko koliko mogu, da budu empatični, svjesni, da se obrazuju, da čitaju i da stanu na pravu stranu, da shvate da je jednakost prava strana.
Očigledno je da se stvari mijenjaju jer smo uporni i uporne. Ovo što gledamo danas jest jedan ogroman test demokracije i građanskog društva. No postojimo, tu smo, ostajemo tu, ja sigurno za sebe mogu reći da ću se do kraja života boriti za to da budemo jednake. No, vjerujem da će promjene nastupiti mnogo brže, vjerujem u mlađe generacije i da će doći do tih promjena i da ćemo biti jednake i sjajne!
Fotografije: Udruga Domino
