Ovog ljeta napravila sam najhrabriju i najtežu stvar u životu. Nakon više od deset godina (su)života s alopecijom, obrijala sam glavu. Skroz, “na nulu”, prvo mašinicom za brijanje, a zatim žiletom. Ovo je moja, više od desetljeća duga priča o prihvaćanju alopecije i jednom sparnom, ljetnom poslijepodnevu koje je sve promijenilo.
Prve znakove opadanja kose primijetila sam krajem srednje škole, a maturalna večer bila je prva prigoda kad sam morala zamaskirati ćelave pečate koji su se pojavili ispod šiški. Uskoro je stigla dijagnoza, zapravo očekivana kao pratnja mojoj inicijalnoj bolesti, sistemskom eritemskom lupusu. Alopecia areata, autoimuno stanje koje uzrokuje opadanje kose. Kasnije će se ispostaviti da će u određenim periodima u mom slučaju to biti i ožiljkasta alopecija, koja na tjemenu ostavlja vidljive tragove i kosa na mjestima ožiljaka nikad više ne može narasti.
Alopecija je nepredvidiva baš kao i druga autoimuna stanja. S progresijom, pečati se obično počnu spajati u veće površine, stvarajući na tjemenu ćelave “otoke”, rupe. Imate li sreće, kosa vam ponovno može narasti uz pomoć različitih terapija i pripravaka ili sama od sebe. Isto tako, bez upozorenja i najave, kosa ponovno može opadati. I tako ukrug, krug beskonačnog traganja za odgovorima, razlozima, rješenjima. Neke od nas, i ja među njima, nikad nismo uspjele povratiti kosu. Put prihvaćanja alopecije i način na koji se s njom nosimo jedinstven je za svaku od nas. Sada, s odmakom, svoj put vidim kao zasebne cjeline, poglavlja čiji je zajednički nazivnik kontrola – bilo da sam ju izgubila ili ju odlučila preuzeti.
Prvi takav čin za mene je bilo otkriće “headwrap” marama. Tada sam već nekoliko godina živjela s alopecijom koja je došla do, za mene, kritične faze. U trenutku kad više ni na koji način nisam mogla prikriti naočigled stanjenu kosu i rupe, oko glave zavezala sam šarenu maramu i to je bilo to – wow! Vratila sam samopouzdanje, eksperimentirala s bojama, stilovima i načinima vezanja – mogla sam marame vezati kao traku ili tako da mi potpuno prekriju glavu. Ponovno sam se osjećala slobodno. Marame su postale toliki dio mene da me zapravo većina prijatelja i kolega u odrasloj fazi života drukčiju nikad niti nije vidjela. Iako sam iz kuće izlazila bez straha da će netko vidjeti moje ćelave rupe, još uvijek sam sa svakim novim poznanstvom strahovala od pitanja: “A zašto ti nosiš marame”. Nisam htjela o tome razgovarati, nisam htjela da me promatraju i proučavaju znatiželjnim pogledima, da misle da sam bolesna. Nisam htjela biti drukčija, “manje žena” u tuđim i svojim očima.
Kako i ne bih tako mislila ako me cijeli život uvjeravaju da je njegovana kosa odraz zdravlja i brige o sebi; sjajna, bujna i duga kosa odlika je senzualnih i privlačnih žena, ona je naš x-faktor. Mnoga su jutra pred ogledalom trebala proći da prihvatim kako, baš kao i tisuće drugih žena koje se bore s alopecijom, “taj” x-faktor vjerojatno nikad više neću imati. I da je to potpuno u redu jer imam apsolutno svu moć da sama odredim i redefiniram svoj x-faktor, da upoznam svoju ženstvenost kroz sasvim novi odraz u ogledalu.
Godine su prolazile, moje marame i ja skladno i uspješno prolazile smo kroz sve aktivnosti i izazove – od vježbanja joge, planinarenja, sportskog penjanja do poslovnih sastanaka, dejtova, izlazaka. U međuvremenu sam pokrenula i Instagram i TikTok profil “NoHairDay_by.Luloo”, zamišljen kao mjesto podrške za sve žene koje su usamljene u svojoj borbi s alopecijom i opadanjem kose jer ako u nešto vjerujem onda je to stav da naše priče trebaju biti ispričane, glasno i javno.
U ljeto 2023. moja je kosa ponovno, nakon dugo godina “stagnacije”, počela opadati u ekstremnim količinama. Cijeli pramenovi ostajali bi za mnom nakon češljanja i pranja kose. Promatrala sam te pramenove pitajući se: “Zar mi je uopće ostalo toliko kose?!”. Ne zadugo.
U nešto manje od godinu dana otpalo mi je sigurno 70 posto kose koja mi je do tada preostala. Više nisam htjela nositi maramu zavezanu kao traku s raspušenom kosom jer ta tri i pol pramenčića samo bi me rastužila i podsjetila na ono neizbježno – vrijeme je. Ili ću odrezati kosu, obrijati glavu i suočiti se s time, ili će se ova patnja nastaviti. Godinu dana intenzivno sam razmišljala, vagala i odlučivala.
“Što ako mi stvarno više nikad ne naraste kosa, čak niti na ovim mjestima gdje je još ima? Kakva je – takva je, ali ipak je kosa! Pa tek sad će svi misliti da sam ozbiljno bolesna, sigurno će mi se i rugati i komentirati iza leđa. Što ako mi se ne svidi kako ću izgledati, nemam snage navikavati se na još jednu verziju sebe?!”
I onda sam konačno odlučila. Sad ili nikad, ovo više nema nikakvog smisla. Ako više i ne naraste kakva je bila, naći ću rješenje, kao i uvijek. Ne radim ovo zbog drugih, nego zbog sebe, a do sada sam ionako naučila na nepristojne komentare odgovarati još nepristojnije – jer mogu i smijem. Ako mi se ne svidi, jednostavno ću zavezati maramu i to je to – nema nikakve razlike!
Sjajna je i fascinantna ta moć autosugestije, samu sebe uistinu sam uvjerila u sve navedeno, isplanirala cijeli proces te najavila najbližoj obitelji i prijateljicama da ću ovog ljeta na moru obrijati glavu. Htjela sam da bude posebno, svečano čak jer moja kosa zaslužila je takav oproštaj. Sve je bilo spremno, moj čovjek kojem sam jedinome dala povjerenje da bude sa mnom u tom trenutku i ja. Smokva u dvorištu, na čije sam se grane kao mala spretno penjala, sada je bila kulisa jednom tako ozbiljnom i odraslom činu. Puni krug, prošlo mi je kroz glavu.
Našminkala sam se, odabrala outfit i sjela pred ogledalo. Na prvi zvuk i zujanje mašinice koja mi prolazi tjemenom sve je postalo toliko stvarno da sam bespomoćno samo zurila u odraz nove sebe. Pramenovi kose padali su mi po ramenima, leđima, na tlo. Preplavio me strah, naglas sam kroz suze zapitkivala: “Zašto ja ovo radim? Ne sviđa mi se, grozno mi je, zašto sam ovo napravila”. Deset godina borbe, srama, prihvaćanja i hrabrosti stalo je u to jedno sparno, ljetno poslijepodne pred smokvom mog djetinjstva. Završili smo s mašinicom i prešli na žilet, a ja se opet bojim, da me ne poreže, da je to preintenzivno za moju osjetljivu kožu i da nikad neću moći to sama raditi. I onda je bilo gotovo. Kose više nema, nula, ništa. Ostala sam samo ja, bez marame, bez kose.
Od tog dana do trenutka pisanja ovog teksta prošlo je pet dana. Ako mene pitate, cijela vječnost. Moja alopecija i dalje je tu, rupe se vide bez obzira na to što sam obrijala glavu. Možda je do mora, do te slobode koju ljeto pruža, do bliske i online podrške zajednice, neprekidnih razgovora o tome što ovo sve znači za mene – ali počinje mi se sviđati i ono što vidim u ogledalu i bezbrižnost koju osjećam bez kose. Ovog ljeta željela sam konačno, nakon toliko godina, zaroniti u morsko plavetnilo bez straha da će mi se kosa namočiti i da će svi vidjeti rupe. Zaronila sam, plivala, kupala se slobodna. Možda je do svega toga, ali nešto je i do mene. Nakon ovoga, najhrabrije i najvažnije stvari koju sam napravila u životu, znam da nema tog straha i srama koji neću moći pobijediti, prije ili kasnije.
