Realizacijom projekta “Pula podgrađe” kojeg potpisuje renomirana pulska arhitektica Breda Bizjak, revalorizira se sustav zaboravljenih podzemnih ulica koje povezuju najvažnije gradske punktove te se stoga reflektiraju na “nadzemni dio” kroz njihovu intenzivniju društveno-javnu aktivaciju
Cijela priča krenula je još 2002. godine, kao projekt diplomskog rada Brede Bizjak na studiju arhitekture u Ljubljani – koji prezentira revitalizaciju austrougarskog naslijeđa kao već postojećih arhitektonskih resursa grada, a koji su u funkciji skloništa korišteni samo dva puta u izvanrednim ratnim situacijama od njihove izgradnje.
Ovaj kompleksni projekt stoga implicira ekstenzivno socio-urbanističko promišljanje o gradskom tkivu Pule i njegovim rezidentima te način na koji na njega utječe kontinuirani priljev turista. Tome govori u prilog i javna prezentacija projekta iste godine u Puli, nakon čega je prepoznat njegov iznimni društveno-kulturni značaj koji ove zanemarene podzemne prostore vraća u “mentalne mape grada”.
Arhitektica Breda Bizjak, osnivačica tvrtke BB ARHITEKTI d.o.o. koja svoje urede ima u Puli i Ljubljani, otkriva nam je da motivacija za projekt “proizašla iz promatranja stanja sveopće urbanističke stagnacije grada s početka 2000-ih – stanja koje se kvalitativno nije mijenjalo zadnjih pola stoljeća”.
Stoga je cilj njenog diplomskog rada bio “otkriti postojeću situaciju u prostoru u gradskoj jezgri koja ima dovoljno potencijala da ponovnom aktivacijom potakne gradski ritam, obogati kulturni identitet grada i djeluje kao svojevrsni urbani pacemaker.” A upravo je podzemne tunele grada prepoznala kao takav potencijal, pogotovo nakon spoznaje o njihovoj površini.
“Podzemni sustav skloništa glavne ratne luke austro-ugarske monarhije rasprostire se pod cijelim gradskim područjem, a sačinjavaju ga većinom odvojeni klasteri ispod sedam gradskih brežuljaka, ali i izvan centra grada, ispod perifernih tvrđava i baterija.”
Preliminarno istraživanje kao podloga za nekonvencionalni projektni pristup
No unatoč njihovom opsegu, Breda objašnjava da je arhivske dokumentacije iz kojih bi se moglo saznati nešto više o nastanku, izgradnji te funkciji podzemnih skloništa bilo veoma malo – izuzev nacrta donjeg sklopa tunela te skice gornjeg sklopa budući da još nije postojala geodetska podloga.
Preliminarno istraživanje kretalo se se stoga “u smjeru promišljanja potencijalnih scenarija u sklopu kojih bi taj podzemni sustav mogao zaživjeti, a nekonvencionalan projektni pristup prevazišao je kruto prostorno-plansko razumijevanje prostora, potaknuo drugačiju percepciju grada i želju za istraživanjem.”
Upravo ovaj istraživački dio u procesu projektiranja, pogotovo ako je ono interdisciplinarno, “dragocjen je luksuz kojeg si u profesionalnom radu rijetko možemo priuštiti”, kaže Breda. “Nametnuti rokovi koji su u većini slučajeva nerealni i svedeni na minimum potrebnog vremena utječu i na rezultate svedene na minimum – konvencionalna, generička rješenja koja se naravno odražavaju u realnom prostoru i trajno bilježe prostor.”
Podzemni grad i fazni koncept projekta
Sukladno nestandardiziranom pristupu, “projekt je predviđen više kao dinamički proces nego kao konačan rezultat”, otkriva nam Breda. A s obzirom na teško predvidiv tijek urbanističkog razvoja i ukupne socio-ekonomske uvjete urbane sredine, projekt je uključivao faznu realizaciju.
“Početna faza uključivala je aktivaciju i afirmaciju novootkrivenih podzemnih prostora koji nadilaze funkciju sklanjanja, što znači da je prije fizičkih intervencija te prostore potrebno otvoriti javnosti, promatrati odaziv posjetitelja na njihovo prisustvo u gradu i vidjeti postoji li interes za korištenjem”, objašnjava.
“U toj fazi, započetoj 2010. godine, predviđeno je otvaranje sedam ulaza u donji sklop tunela te omogućavanje prolaza kroz njih. Ova faza trajala je punih deset godina sve do prošle godine kada je krenula u realizaciju rekonstrukcija, odnosno druga faza projekta koja je osim obnove i uređenja tunela kao novog izložbenog prostora muzeja uključivala i vertikalno povezivanje podzemnih puteva s brežuljkom Kaštel i mletačkom tvrđavom.”
Naime, dizalo je omogućilo “lakšu pješačku komunikaciju s Povijesnim i pomorskim muzejem Istre smještenog u tvrđavi, prvenstveno posjetiteljima treće dobi, osobama s poteškoćama u kretanju te najmlađoj populaciji, a poboljšala je i funkcioniranje muzeja koji je nakon ugradnje dizala već u prvih mjesec dana nakon otvaranja bilježio značajan porast posjetitelja.”
Treća projektna faza, nastavlja Breda – “predstavlja aktivaciju podzemnih tunela i na drugim lokacijama u gradu, primjerice onih ispod brežuljka Monte Zaro ili na Vidikovcu gdje su tuneli povezani sa napuštenim rudnikom silicija koji se nalazi ispod nekadašnje tvornice stakla.”
Razlike između inicijalnog i realiziranog projekta
S obzirom na proteklo vrijeme od prvotne ideje, zanimalo nas je u kojoj se mjeri razlikuje inicijalni od realiziranog projekta. Breda odgovara da je riječ o upravljanju podzemnim prostorima, budući da su u projektu “podzemni tuneli zamišljeni kao javni gradski prostor, dio pješačke infrastrukture, otvorene za sve korisnike – dok su u stvarnosti stavljeni pod upravu Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u funkciji turističke ponude i dodatnog izložbenog prostora muzeja.”
Ipak, naglašava da optimalno korištenje podzemnih tunela vidi “u funkciji povezivanja Povijesnog i pomorskog muzeja Istre te Arheološkog muzeja u jedinstveni muzejski kompleks – muzejsku četvrt Kaštela.”
A pod brežuljkom Kaštel nalaze se ukupno dva sklopa podzemnih tunela na dva nivoa, pri čemu temperatura zraka u svakom godišnjem dobu varira od 14 do 18°C, kako kaže Breda. “Ulazi u četiri kraka podzemnih tunela smješteni su na ključnim pozicijama grada omogućavajući brzo sklanjanje stanovnika u sigurnu nutrinu brežuljka i optimalno strujanje zraka.”
Projektne intervencije
Pri obnovi donjeg sklopa tunela koji je izveden u “živoj stijeni”, velika pozornost “posvećena je očuvanju stijenskog plašta, što je uvjetovalo sabiranje električnih instalacija u jednu liniju ispod svoga. Jedine površine u koje se fizički interveniralo su betonski podovi i vertikalno okno dizala koje se nalazi u blizini centralnog prostora donjeg sklopa, na raskršću hodnika.”
Kako nam otkriva Breda, veliki izazov bio je pronaći pravu lokaciju za smještaj okna dizala, “vertikalu koja će povezati donje i gornje tunele s nivoem tvrđave na poziciji koja neće statički, vizualno i estetski ugroziti postojeće objekte.”
Lokaciju okna s ulaznom postajom za posjetitelje uspjeli su stoga pronaći na jedinoj slobodnoj poziciji u dvorištu, između objekta kazamata i rampe koja vodi na jugoistočni bastion. “Pri tome smo zaista imali sreće, jer bi svaka druga pozicija zahtijevala rušenje dijela postojećeg objekta utvrde što ne bi nikako bilo prihvatljivo te stoga dizalo ne bi bilo moguće izvesti.”
Veliki infrastrukturni i multimedijalno-izložbeni potencijal
S obzirom da projekt nije realiziran u cijelosti, daljnje uređenje podzemnih sklopova u drugim dijelovima grada isključivo ovisi o Gradskoj upravi kao glavnom investitoru. No kako ističe Breda, “potrebno je također i neko vrijeme da se građani priviknu i na ove ljetos rekonstruirane. Mnogi još uvijek ne znaju da oni postoje, kao i da postoji dizalo koji povezuje parter grada s tvrđavom.”
Uz dimenziju njegovog korištenja kao “pješačkog metroa” koji povezuje podzemni i nadzemni dio grada, dodatni potencijal manifestira se u razvoju specifičnog ambijentalnog multimedijalnog izložbenog prostora.
Ili kako navodi Breda:
“Kulturni potencijal podzemnim tunelima daju specifični uvjeti koji su prisutni u prostoru, a to je odsustvo prirodne svjetlosti i zvuka okoline koji u suvremenim galerijskim i muzejskim prostorima predstavljaju problem za izlaganje multimedijskih projekata. Taj specifičan ambijent odličan je poligon za umjetničko eksperimentiranje svjetlom, zvukom, taktilnošću, mirisom.”
“Pula podgrađe” kao primjer promišljenog korištenja javnog prostora
U današnjoj situaciji kada se gradovi praktično nemaju gdje širiti, ovaj projekt demonstrira kako se mogu kreativno iskoristiti postojeći urbani resursi – pri čemu se doprinosi prepoznatljivosti grada i kreiranju distinktivnih urbanističkih identiteta.
Iako se antička baština najviše cijeni u Puli, Breda smatra da je “grad puno više od arheologije u funkciji turizma.”
“Kao živi organizam, on se mora konstantno obnavljati i otkrivati unutar sebe kako bi se izbjegao efekt muzeja na otvorenom. Grad s tri tisuće godina nataloženih kulturnih slojeva ima još neiskorištenih mogućnosti koje mogu ne samo pridonijeti njegovoj prepoznatljivosti već i unijeti svježinu, promjenu kako bi se izbjeglo ustajalo razmišljanje o gradu, povijesti, načinu života.”
Stoga dodaje da postoji ogroman potencijal austro-ugarskih vojnih utvrda, čak njih 42 razmještenih u užem i širem gradskom području, a koje zbog nedostatka ideje kako njima upravljati, nepovratno propadaju. “U skupinu neiskorištenih mogućnosti treba uvrstiti i bivše vojne zone oko pulskog zaljeva koje propadaju od osamostaljenja, a posebno poluotok Muzil koji kao urbana šuma veličine jedne petine grada predstavlja zelena pluća grada i koji će biti važan čimbenik u savladavanju klimatskih promjena.”
Rad na drugim projektima javne društvene namjene
S obzirom da nas je oduševio rad ove arhitektice u čijem su porfoliu vidljivi projekti iz različitih domena – od obrazovnog, umjetničkog, pejzažnog, javnog, stambenog i urbanističkog karaktera do industrijskog dizajna, zanimalo nas je radi li trenutno na pripremi još nekih projekata javne društvene namjene.
Breda nam pritom otkriva da je u tijeku rad na preobrazbi napuštenog vrta u jednom od unutrašnjih dvorišta u povijesnoj jezgri Pule, a koji će se koristiti kao Znanstveni vrt u sklopu Zajednice tehničke kulture, namijenjen edukaciji mladih na temu prirodnih znanosti, ekologije i održivog razvoja.
“Vrt je unatoč zapuštenom stanju sačuvao ljepotu u kojoj se još uvijek nazire šarm vrtova s početka 20. stoljeća. Palme, ladonje, masline, šljive, grmovi poput glisterije, magnolije, lovora, divlje loze čine malu urbanu džunglu, skriveno blago u srcu Pule. Drago mi je da se pokreću projekti s namjerom očuvanja živog prirodnog nasljeđa.”
A ukoliko se želite detaljnije upoznati s radom ovog arhitektonskog ureda čije projekte karakterizira kombinacija inovativnosti, estetike i etike, svakako posjetite web stranicu BB Arhitekti, pri čemu ćete jasno razabrati da se iza svakog njihovog projekta krije sljedeća premisa:
“Zadaća arhitekta je da u prostoru primijeti i ono što je većini neprimjetno, nezanimljivo, da među mnoštvom stvari zna prepoznati vrijednosti te da pronađe način kako nešto nevidljivo, a vrijedno, učiniti vidljivim.”
Foto: Jana Jocif
Nacrti: Breda Bizjak
