Ova istarska multijezična kantautorica i akademska glumica poznata je po svojim pjesmama na labinjonskoj čakavici, ali i po tome što pjeva na čak devet jezika
Nedavno je osvojila “Nagradu za besidu” i sudjelovala u filmu “Labinska republika”, pa smo popričali s ovom kreativkom o važnosti njegovanja svojih korijena za tiskano izdanje časopisa Grazia no. 259.
Prošle godine osvojili ste nagradu za pjesmu “Se ti vol” na Festivalu istromletačkog narječja u Bujama i tom prilikom ispričali ste da ste je osmislili na putu iz Rijeke za Zagreb, dok je kišilo. Kada ste sami sebi osvijestili da volite pisati stihove te jeste li ikad mislili da ćete se time baviti?
Puno sam toga već bila napisala prije nego što sam shvatila da to stvarno ja pišem. Uvijek sam to željela, ali me bilo strah, stalno sam mislila da mi treba netko drugi. Sjećam se trenutka kad su mi roditelji prenijeli da im je dečko s kojim sam išla u školu rekao kako sam njemu i mnogima drugima pisala zadaćnice iz hrvatskog… Potpuno sam to bila potisnula jer mi je bilo naporno, ali nisam imala srca odbiti prijatelje. Očito sam se kalila u pisanju, a da nisam ni znala. Voljela sam kao mala svašta čitati, i kopirala sam lijevom rukom rečenice i stihove koji bi mi se svidjeli tako da mi ostanu zapečaćeni u sjećanju. Još uvijek imam tu bilježnicu. Smiješna je.
Prije koliko godina ste odlučili ozbiljno se baviti glazbom? Koji je bio prijelomni trenutak za odluku da ćete snimiti album?
Više nego odluka, to je bila spoznaja. Sjedila sam u sobičku s nekoliko prijatelja slaveći rođendan dok sam studirala u Italiji. Držeći gitaru u ruci, osjetila sam neki poriv i naglas rekla: “Ja ću ovdje svirati, neću glumiti.” Bio je to čudan zaključak s obzirom na to da sam tek bila položila prijamni za glumačku akademiju u Rimu. No, intuicija ne griješi. A album, to je posebna priča. Prvo sam mu dala naslov, a tek onda napisala pjesmu s tim naslovom. Mama mi je znala govorit’ da sam “nopaka storena” (naopako napravljena) pa se držim tog trenda.
S obzirom na to da domaći izvođači sve više pretendiraju pjevati na engleskome jeziku, Vi ste učinili upravo obrnuto. Iz kojih sve razloga? Na kojim sve dijalektima pjevate i zašto Vam je važno pjevati na njima, njegovati baštinu?
Odrasla sam na četiri jezika istovremeno: labinjonskom, hrvatskom standardnom, dijalektu istroveneto (talijanski dijalekt na kojemu sam slušala bajke i čitala slikovnice) i njemačkom. Bilo mi je normalno “skakati” iz jednog u drugi, ali onaj osjećaj koji me prožeo kad su mi uz gitaru izašle pjevane riječi na labinjonskom je nešto što neću nikad zaboraviti. Kada ti tijelo preplavi istina koja viče: TO JE TO. E da, to je baš to. Ne znam jesu li dijalekti izabrali mene ili ja njih. Znam samo da obožavam jezike, učim ih stravično brzo i cure mi sline na njih. Osim na mojim materinjim jezcima, obožavam npr. pjevati “Morning has broken” na gaelskom, ili moju “Ku bi more” na japanskom te “Kanat od mora” na njemačkom i poljskom jeziku. Volim razbijati mit tzv. teških jezika i njihove nepjevljivosti. Meni je svaki jezik poseban i nosi dušu nekog naroda, nečije povijesti.
“O canto da Istria” je u potpunosti otpjevan i na portugalskom jeziku, a povodom toga imali ste i turneju u Brazilu. Kako je došlo do tog projekta? Kako Vi osjećate, kako gledate na odnos jezika i glazbe? Kod Vas, jezik kao da je univerzalan svima.
Meni je svaki jezik kao nova pjesma. Kad savladam melodiju jezika, on počne sâm izvirati iz mene i to je predivan osjećaj. Sad je već brojka jezika narasla na deset iako je malen broj ljudi čuo moje pjesme na poljskom, japanskom i francuskom. Brazil se dogodio iz te iste strasti prema jezicima. Pozvana sam u São Paulo od strane Turističke zajednice predstaviti našu kulturu i tamo sam upoznala prof. Milana Puha, s kojim sam krenula u avanturu prevođenja svojih pjesama na brazilski portugalski. Kad sam otpjevala prve stihove, zvučali su kao da su stvoreni na portugalskom. Vraćali smo se u isti kafić prevoditi sve ostale pjesme jer smo zaključili da nam to uspijeva zbog sladoleda koji smo tamo jeli (smijeh).
Odlučili ste i sami raditi na albumu, bez izdavačkih kuća. Kako je došlo do te odluke, koliko je to dugo trajalo te kako je izgledao cijeli proces?
Kolege su se često žalili na odnos s diskografskim kućama, tako da sam krenula proučavati o čemu se radi jer sam i sama uvidjela koliko je teško naći nekoga tko te istinski zastupa. Ti ugovori bili su mi nebulozni pa bih, dok sam snimala album, odlazila na ZAMP-ova predavanja “Iz prve ruke” u Zagreb i korak po korak hvatala konce. Odlučila sam postati izdavačica pa kud’ puklo, da puklo. I dobro je “puklo”, no, previdjela sam golemu stavku – PR i marketing. Još uvijek se borim s time, ali nakon povratka iz Brazila i predivnog koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu, sve se nekako pokrenulo, a prepoznata sam i na Dori, Zagrebačkom, Splitskom i Šibenskom festivalu, što me iznenadilo jer me se do tada zbog dijalekta svrstavalo u etno/alternativnu glazbu sve dok se nije otkrilo da pišem na standardom hrvatskom, engleskom i na još nekoliko jezika.
Koji su Vaši sljedeći projekti?
Korona je ljudima izazvala šokove na svim poljima. Ako gledamo pozitivnu stranu, meni je dala više vremena za rad na novim pjesmama i gledanje sunca. Uz jedan takav zalazak sunca, ovih dana snimam videospot za pjesmu “Kova je nasa” (Rudnik je naš) posvećenu 100. obljetnici rudarskog ustanka – Labinske republike. Pjesma je dio mog novog albuma i knjige. Također sam koautorica i izvođačica pjesme iz istoimenog dokumentarnog filma snimljenog za HRT i premijerno prikazanog dana 1. 3. na Prvom programu. Novi album čeka pravi trenutak za izlazak (ovog puta ne smijem omanuti u PR-u), a paralelno pripremam i njemački album i knjigu te jedva čekam koncerte i putovanja u inozemstvo, među kojima i koncertno predstavljanje moje labinjonsko-japanske knjige u Japanu, koje je odgođeno zbog pandemije.
Fotografije: Blagoja Borislav Pešić, Mirena Prpić
