Autor Nathaniel Branden u knjizi Šest stupova samopoštovanja istražuje šest praksi za koje je utvrdio da su ključne za izgradnju i jačanje zdravoga samopoštovanja. To su praksa svjesnoga življenja, samoprihvaćanja, samoodgovornosti, samoasertivnosti, življenja sa svrhom i integriteta. Riječ je o autoru čije objektivističke spoznaje su snažno utjecale na razvoj psihoterapije današnjice.
Prvi dio ove provokativne knjige uvjerljivo pokazuje zašto je samopoštovanje od ključne važnosti za psihičko zdravlje, uspjeh i pozitivne međuljudske odnose. Poziv je to junaku koji se nalazi u svima nama. Nema većega izazova od toga da živimo u skladu s vlastitim umom, prosudbama i vrijednostima. I ništa nije vrjednije od toga.
Drugi dio predstavlja šest stupova, šest praksi za svakodnevni život koje su temelj za jačanje i zadržavanje samopoštovanja. Ta su poglavlja ispunjena primjerima iz osobnoga života, a nude i jednostavne ali moćne vježbe za postupno povećavanje osobne osviještenosti i učinkovitosti.
Treći dio istražuje važnost samopoštovanja na pet ključnih područja: poslovnome životu, roditeljstvu, obrazovanju, psihoterapiji i društvu u cjelini, a nudi i konkretne smjernice za nastavnike, roditelje, menadžere i terapeute koji su odgovorni za razvoj samopoštovanja kod drugih. Knjiga „Šest stupova samopoštovanja“ dostupna je u knjižarama i na webshopu Školske knjige, a zainteresiranoj publici donosimo djelić knjige:
“Samopoštovanje: imunosni sustav svjesnosti
Postoje činjenice koje ne možemo izbjeći. Jedna je od njih važnost samopoštovanja. Bez obzira na to što priznajemo ili ne priznajemo, ne možemo biti ravnodušni prema svojem samovrednovanju. Međutim, možemo pobjeći od te spoznaje ako se zbog nje osjećamo nelagodno. Možemo je odbaciti, izbjeći je, izjaviti da nas zanimaju samo »praktične« stvari te pobjeći u svijet bejzbola, večernjih vijesti, financijskih stranica, odlaska u kupnju, seksualnih pustolovina ili pića.
Ipak, samopoštovanje je osnovna ljudska potreba. Ono će utjecati na nas i bez našeg razumijevanja ili našeg pristanka. Djeluje u nama i s našim znanjem i bez njega. Možemo slobodno birati hoćemo li razumjeti dinamiku samopoštovanja ili ostati nesvjesni nje, no u potonjem primjeru ostat ćemo tajna sami sebi i trpjeti posljedice toga. Istražimo sada ulogu samopoštovanja u svojem životu.
Preliminarna definicija
Pod izrazom »samopoštovanje« podrazumijevam nešto mnogo više od prirođena osjećaja samovrijednosti koji je vjerojatno naše neotuđivo pravo – to je ona iskra koju psihoterapeuti i nastavnici pokušavaju rasplamsati u onima s kojima rade. No ta je iskra tek predvorje samopoštovanja.
Posve realizirano samopoštovanje jest iskustvo koje nam kaže da smo prilagođeni životu i njegovim zahtjevima. Konkretnije, samopoštovanje jest:
pouzdanje u vlastitu sposobnost razmišljanja, suočavanja s osnovnim životnim izazovima
pouzdanje u vlastito pravo da budemo uspješni i zadovoljni, osjećaj da vrijedimo, da zaslužujemo, da imamo pravo zahtijevati svoje potrebe i želje, ostvarivati svoje vrijednosti i uživati u plodovima svojih napora.
Ovu ću definiciju nešto poslije doraditi i sažeti. Ne dijelim mišljenje da je samopoštovanje dar koji samo trebamo uzeti (možda deklamiranjem pozitivnih izjava). Upravo suprotno, samopoštovanje koje traje tijekom duljeg vremena ili cijeloga života predstavlja postignuće. Cilj je ove knjige istražiti prirodu i korijene tog postignuća.
Osnovni obrazac
Bit samopoštovanja jest vjerovati samomu sebi i znati da zaslužujemo sreću. Snaga tog uvjerenja o sebi krije se u tome da nije riječ samo o prosudbi ili osjećaju. Riječ je o poticaju. Riječ je o nečem što nadahnjuje ponašanje.
S druge strane, pod izravnim je utjecajem našeg ponašanja. Uzročna veza postoji u oba smjera. Između naših postupaka i našeg samopoštovanja postoji stalna petlja povratnih informacija. Razina našeg samopoštovanja utječe na način kako se ponašamo, a način kako se ponašamo utječe na razinu našeg samopoštovanja.
Bit samopoštovanja jest vjerovati samomu sebi i znati da zaslužujemo sreću.
Ako vjerujem svojem umu i prosudbi, veća je vjerojatnost da ću se ponašati kao biće koje razmišlja. Kad rabim svoju sposobnost razmišljanja, kad svojim aktivnostima pristupam s prikladnom osviještenošću, moj je život bolji. To učvršćuje povjerenje u moj um. Ako ne vjerujem svojem umu, veća je vjerojatnost da ću biti mentalno pasivan, da ću u svoje aktivnosti unositi manje osviještenosti nego što je to potrebno te da ću biti manje uporan kad se suočim s poteškoćama. Kad moji postupci dovode do razočaravajućih ili bolnih rezultata, osjećam da je opravdano ne vjerovati svojemu umu.
S visokom razinom samopoštovanja veća je vjerojatnost da ću ustrajati kad se suočim s poteškoćama. S niskom razinom samopoštovanja veća je vjerojatnost da ću odustati ili samo glumiti da pokušavam, a zapravo ne ulagati maksimalan napor. Istraživanja pokazuju da ispitanici s visokom razinom samopoštovanja ustraju u zadaćama značajno dulje od ispitanika s niskom razinom. Ako ustrajem, veća je vjerojatnost da ću doživjeti uspjeh nego neuspjeh. Ako ne ustrajem, veća je vjerojatnost da neću uspjeti nego da ću uspjeti. Svakako, moje mišljenje o samome sebi bit će dodatno potvrđeno.
Ako poštujem sebe i zahtijevam od drugih da se prema meni ponašaju s poštovanjem, odašiljem signale i ponašam se na načine koji povećavaju vjerojatnost da će drugi reagirati primjereno. Kad to učine, moje se izvorno mišljenje dodatno učvršćuje i potvrđuje. Ako mi manjka samodostojanstva te stoga prihvaćam neuljudnost, vrijeđanje ili iskorištavanje kao nešto prirodno, podsvjesno odašiljem takvu poruku, a neki će se ljudi prema meni i odnositi u skladu s mojom procjenom. Kad se to dogodi, i kad to prihvatim, moje će samodostojanstvo biti još više ugroženo. Vrijednost samopoštovanja nije samo u tome da nam omogućuje da se osjećamo bolje nego u tome što nam omogućuje da živimo bolje – da spremnije i primjerenije reagiramo na izazove i mogućnosti.
Utjecaj samopoštovanja: općenite napomene
Razina samopoštovanja uvelike utječe na sve aspekte našeg života: kako se ponašamo na radnome mjestu, kako se odnosimo prema ljudima, koliko ćemo se visoko uspeti, koliko ćemo uspjeti ostvariti – te, u osobnom životu, u koga ćemo se vjerojatno zaljubiti, kako ćemo se odnositi prema bračnom partneru, djeci i prijateljima, koju ćemo razinu osobne sreće dosegnuti.
Postoji pozitivna korelacija između zdravih razina samopoštovanja i brojnih drugih obilježja koja izravno utječu na našu sposobnost da ostvarimo uspjeh i budemo sretni. Zdravo samopoštovanje povezano je s racionalnošću, realističnošću, intuitivnošću, kreativnošću, samostalnošću, fleksibilnošću, sposobnošću za nošenje s promjenama, spremnošću da priznamo (i ispravimo) pogreške, dobrohotnošću i spremnošću na suradnju. Nisko samopoštovanje povezano je s iracionalnošću, nesuočavanjem sa stvarnošću, krutošću, strahom od novog i nepoznatog, neprimjerenim konformizmom ili neprimjerenom buntovnošću, naglašenim obrambenim stajalištem, pretjeranom popustljivošću ili pokušajima ostvarivanja kontrole te strahom ili neprijateljstvom prema drugima. Vidjet ćemo da u tim korelacijama postoji određena logika. Jasne su posljedice za preživljavanje, prilagođavanje i osobno ispunjenje. Samopoštovanje podupire i unapređuje život.
Zdravo samopoštovanje traga za izazovima i poticajima koje nude vrijedni i zahtjevni ciljevi. Njihovo ostvarivanje potiče samopoštovanje. Nisko samopoštovanje traga za sigurnošću poznatoga i jednostavnoga. Ograničavanje na ono što je poznato i jednostavno slabi samopoštovanje.
Što je naše samopoštovanje snažnije, to ćemo biti spremniji nositi se s nedaćama koje prate naše osobne i poslovne živote, brže ćemo se podići nakon pada, više ćemo energije imati da krenemo iznova. (Neobično velik broj uspješnih poduzetnika ima iza sebe dva, pa i više poslovnih slomova; neuspjesi ih nisu zaustavili.)
Što je naše samopoštovanje snažnije, to ćemo biti ambiciozniji, ne nužno poslovno ili financijski, nego u smislu onoga što želimo doživjeti u životu – emocionalno, intelektualno, kreativno, duhovno. Što je naše samopoštovanje slabije, to ćemo manjemu težiti te ćemo to manje vjerojatno i ostvariti. Oba puta sama sebe potvrđuju i učvršćuju.
Što je naše samopoštovanje snažnije, to je jača i naša želja da se izrazimo odražavajući bogatstvo koje postoji u nama. Što je naše samopoštovanje slabije, to je snažnija želja da se »dokažemo« – ili da se zaboravimo tako što ćemo živjeti mehanički i nesvjesno.
Što je naše samopoštovanje zdravije, to će naša komunikacija biti otvorenija, iskrenija i primjerenija jer vjerujemo kako naše misli imaju vrijednost pa smo stoga prema njima otvoreni, umjesto da se bojimo jasnoće. Što je naše samopoštovanje slabije, to će naša komunikacija biti nejasnija, plahija i neprimjerenija, zbog nesigurnosti u vlastite misli i osjećaje i/ili tjeskobe zbog reakcije onoga komu se obraćamo.
Što je naše samopoštovanje bolje, to smo otvoreniji prema razvoju poticajnijih, a ne škodljivih odnosa. Tako je jer se sličnosti privlače; ono što je zdravo privlači zdravo. Životnost i otvorenost u drugih prirodno su privlačniji osobama dobra samopoštovanja nego što su to ispraznost i nesamostalnost.
Važno načelo međuljudskih odnosa jest da se osjećamo najugodnije, »kao kod kuće«, s osobama čije je samopoštovanje slično našemu. Premda suprotnosti katkad mogu privlačiti, ovdje to nije tako. Osobe zdrava samopoštovanja najčešće privlače druge osobe slična samopoštovanja. Na primjer, rijetko nailazimo na strastvene ljubavne veze između osoba na suprotnim krajevima kontinuuma samopoštovanja – baš kao što rijetko možemo naići na strastvenu ljubav između inteligencije i gluposti. (Ne tvrdim da nikad nema »veze za jednu noć«, ali to je nešto posve drugo. Ovdje govorim o strastvenoj ljubavi, a ne o kratkoj zaljubljenosti ili seksualnoj epizodi, koje djeluju u okruženju posve drukčije dinamike.) Osobe srednje razine samopoštovanja najčešće privlače druge osobe srednje razine samopoštovanja. Osobe niska samopoštovanja traže nisko samopoštovanje u drugih osoba – naravno, ne svjesno, ali u skladu s logikom traganja za pronalaskom »srodne duše«. Najpogubnije su veze između ljudi koji o sebi imaju loše mišljenje; spoj dvaju ponora ne može donijeti velike visine.
Najugodnije se, »kao kod kuće«, osjećamo s osobama čije je samopoštovanje slično našem.
Što je naše samopoštovanje zdravije, to smo skloniji odnositi se prema drugima s poštovanjem, dobronamjernošću, dobrom voljom i pravednošću – jer ih ne smatramo prijetnjom i zato što je samopoštovanje temelj za poštovanje drugih. Sa zdravim samodostojanstvom odnose nećemo promatrati u zlonamjernu, neprijateljskom svjetlu. Susretima ne pristupamo s automatskim očekivanjima odbacivanja, poniženja, izdaje ili obmane. Suprotno stajalištu da nas individualna orijentiranost čini sklonijima nesocijalnom ponašanju, istraživanja pokazuju da je razvijen osjećaj osobne vrijednosti i samostalnosti u znatnoj korelaciji s dobrotom, darežljivošću, socijalnom suradnjom i spremnošću na međusobno pomaganje, kao što je to potvrđeno, na primjer, u sveobuhvatnu pregledu tih istraživanja The Psychology of Individualism A. S. Watermana.
Naposljetku, istraživanja otkrivaju da je visoka razina samopoštovanja jedan od najboljih prediktora osobne sreće, kako je to raspravljeno u djelu The Pursuit of Happiness D. G. Meyersa. Posve logično, niska razina samopoštovanja u korelaciji je s osjećajem nezadovoljstva.
Ljubav
Nije teško uvidjeti važnost samopoštovanja za uspjeh u intimnim odnosima. Nema veće zapreke ostvarenju sreće u ljubavi od straha da ne zaslužujemo ljubav i da je naša sudbina da budemo povrijeđeni. Takve se bojazni pretvaraju u samoispunjavajuće proročanstvo.
Ako imam temeljni osjećaj efikasnosti i vrijednosti te se smatram osobom vrijednom ljubavi, tada imam temelj da cijenim i volim druge. Odnos pun ljubavi doima se prirodnim; dobronamjernost i privrženost doimaju se prirodnima. Imam nešto pružiti; nisam zarobljen u osjećaju nedostatnosti; posjedujem određeni emocionalni »višak« koji mogu pretvoriti u ljubav. Sreća me ne čini tjeskobnim. Sigurnost u vlastitu sposobnost i vrijednost te u tvoju mogućnost da to vidiš i cijeniš također se pretvara u samoispunjavajuće proročanstvo.
Ne postoji veća zapreka za ostvarenje sreće u ljubavi od straha da ne zaslužujemo ljubav i da je naša sudbina da budemo povrijeđeni.
No ako ne poštujem ono što jesam i ne uživam u tome, nemam mnogo toga pružiti – osim svojih neispunjenih potreba. U svojoj emocionalnoj oskudici, na druge ljude u osnovi gledam kao na izvore odobravanja ili neodobravanja. Ne gledam ih kao osobe koje jesu same po sebi. Vidim samo ono što mogu ili ne mogu učiniti za mene. Ne tragam za ljudima kojima se mogu diviti i s kojima mogu podijeliti uzbuđenje i pustolovinu života. Tražim ljude koji me neće osuđivati – i kojih će se možda dojmiti moja osobnost, lice koje predstavljam svijetu. Moja sposobnost da volim ostaje nerazvijena. To je jedan od razloga zašto pokušaji stvaranja veza tako često propadaju – ne zato što je vizija strastvene ili romantične ljubavi nužno iracionalna, nego zato što nema samopoštovanja koje ju mora podržavati.
Svi smo čuli za izreku: »Ako ne voliš sebe, nećeš moći voljeti ni druge.« Druga strana priče manje je poznata. Ako se ne osjećam kao osoba vrijedna ljubavi, kao privlačna osoba, vrlo mi je teško povjerovati da me netko drugi voli. Ako ne prihvaćam sebe, kako mogu prihvatiti tvoju ljubav prema meni? Tvoja me toplina i predanost zbunjuju: protivni su mojem samopoimanju jer »znam« da nisam vrijedan ljubavi. Tvoj osjećaj prema meni nipošto ne može biti stvaran, pouzdan ili trajan. Ako se ne osjećam kao osoba vrijedna ljubavi, tvoja ljubav prema meni pretvara se u pokušaj da odguraš kamen na vrh planine, a zbog uložena truda na kraju ćeš se iscrpiti.
Čak i ako svjesno odbacujem svoje osjećaje da nisam vrijedan ljubavi, čak i ako tvrdim da sam »predivan«, loše samopoimanje ostaje duboko u meni, spremno potkopati moje pokušaje stvaranja odnosa. Nesvjesno sabotiram ljubav.
Pokušavam voljeti, no temelja unutarnje sigurnosti nema. Umjesto toga, postoji skriven strah da mi je suđena samo bol. Stoga odabirem nekoga tko će me neizbježno odbaciti ili napustiti. (Isprva glumim da to ne znam kako bi se cijeli igrokaz mogao odigrati.) Ili, ako odaberem nekoga s kime bi sreća mogla biti moguća, potkopavam odnos tako što tražim pretjerana obećanja, izražavam iracionalnu posesivnost, predstavljam manje trzavice kao katastrofe, pokušavam kontrolirati podčinjenošću ili dominacijom, tražim načine kako odbaciti partnera prije nego što on uspije odbaciti mene.
Nekoliko će primjera pokazati kako se slabo samopoštovanje iskazuje na području intimnih osobnih odnosa:
»Zašto uvijek padam na gospodina Pogrešnoga?« pita me žena koja dolazi na terapiju. Njezin je otac napustio obitelj kad joj je bilo sedam godina, a njezina je majka često vikala na nju: »Da ne stvaraš toliko problema, možda nas tvoj otac ne bi napustio!« Kao odrasla žena, »zna« da je njezina sudbina da bude napuštena. »Zna« da ne zaslužuje ljubav. A opet, žudi za vezom s muškarcem. Taj konflikt rješava odabiranjem muškaraca – često oženjenih – koji očito ne mare za nju na način koji bi se mogao dugoročno održati. Dokazuje da je njezino tragično poimanje života opravdano.
Kad »znamo« da smo osuđeni na propast, ponašamo se na načine koji stvarnost prilagođavaju našem »znanju«. Osjećamo nemir ako postoji nesklad između našega »znanja« i vidljivih činjenica. Budući da svoje »znanje« ne smijemo ni propitivati ni sumnjati u njega, činjenice su one koje treba prilagoditi: stoga nastaje samosabotaža.
Muškarac se zaljubljuje, žena uzvraća njegove osjećaje, vjenčaju se. Međutim, ništa što ona može učiniti nije dovoljno da bi se on osjećao voljeno; nezasitan je. Ipak, toliko mu je predana da ne odustaje. Kada ga napokon uvjeri da ga doista voli i kad on više ne može sumnjati u to, započinje se pitati je li svoja mjerila spustio prenisko. Pita se je li ona uistinu dovoljno dobra za njega. Na kraju je ostavlja, zaljubljuje se u drugu ženu i igra započinje ispočetka.
Svi znaju za poznatu šalu Groucha Marxa da se nikad ne bi učlanio u klub koji bi njega prihvatio za člana. Upravo je to načelo po kojemu neki ljudi s niskom razinom samopoštovanja vode svoj ljubavni život. Ako me voliš, očito je da nisi dovoljno dobra za mene. Samo netko tko će me odbaciti prihvatljiv je objekt moje predanosti.
Žena osjeća kako mora objasniti svojem suprugu, koji je obožava, sve načine na koje su druge žene bolje od nje. Kad se on s time ne složi, ona ga ismijava. Što je on strastvenije obožava, to ga ona okrutnije ponižava. Na kraju ga uspijeva iscrpiti, pa on napušta njihov brak. Povrijeđena je i zapanjena. Kako ga je mogla tako pogrešno procijeniti, pita se. Ubrzo si govori: »Znala sam da me nitko nikad ne bi mogao istinski voljeti.« Oduvijek je osjećala da nije vrijedna ljubavi, a sad je to i dokazala.
Životna je tragedija mnogih u tome što, ako su u prigodi birati između toga da uvijek »imaju pravo« ili da budu sretni, neizbježno odabiru da uvijek »imaju pravo«. To je jedino konačno zadovoljstvo koje si dopuštaju.
Muškarac »zna« da mu nije suđeno da bude sretan. Osjeća kako to ne zaslužuje biti. (Osim toga, njegova bi sreća mogla povrijediti njegove roditelje, koji ni sami nikad nisu bili sretni.) No sretan je pošto pronađe ženu kojoj se divi i koja mu je privlačna, a ona mu uzvrati osjećaje. Na neko vrijeme zaboravlja da romantično ispunjenje nije njegova »priča«, nije njegov »životni scenarij«. Prepuštajući se svojoj radosti, privremeno zaboravlja da je to suprotno njegovu samopoimanju i da se zbog toga osjeća neusklađeno sa »stvarnošću«. Međutim, radost u konačnici izaziva tjeskobu, što se i mora dogoditi s osobom koja se osjeća neusklađeno s onim kako doista jest. Kako bi ublažio tjeskobu, mora suzbiti svoju radost. Stoga, nesvjesno vođen najdubljom logikom svojeg samopoimanja, započinje uništavati odnos.
Još jednom možemo vidjeti osnovni obrazac samodestrukcije: ako »znam« da mi je sudbina da budem nesretan, ne mogu dopustiti stvarnosti da me zbunjuje srećom. Nisam ja onaj koji se treba prilagoditi stvarnosti, nego se stvarnost mora prilagoditi meni i mojem »znanju« o tome kako doista jest i treba biti.
Važno je istaknuti da nije uvijek nužno posve uništiti odnos, kao u navedenim primjerima. Katkad je prihvatljivo da se odnos nastavi, pod uvjetom da nisam sretan. Mogu sudjelovati u projektu pod nazivom pokušavam biti sretan ili radim na našem odnosu. Mogu čitati knjige o tome, sudjelovati na seminarima, prisustvovati predavanjima ili krenuti na psihoterapiju s formalnim ciljem da budem sretan u budućnosti. Ali, ne sada, ne danas. Mogućnost sreće u sadašnjosti previše je zastrašujuća.
Ono što se od mnogih od nas zahtijeva, koliko god to paradoksalno možda zvučalo, jest pronaći smjelost da toleriramo sreću bez samosabotaže.
»Tjeskoba zbog sreće« vrlo je učestala. Sreća može aktivirati unutarnje glasove koji govore da to ne zaslužujemo, da to ne može potrajati, ili da ćemo zapasti u nevolje, ili da ubijamo majku ili oca jer smo sretniji nego što su oni ikad bili, ili da život nije takav, ili da će ljudi biti ljubomorni i da će nas mrziti, ili da je sreća samo iluzija, ili da nitko drugi nije sretan pa zašto bismo onda bili mi?
Ono što se zahtijeva od mnogih od nas, koliko god to paradoksalno možda zvučalo, jest pronaći smjelost da toleriramo sreću bez samosabotaže do trenutka u kojem ćemo se osloboditi straha i shvatiti da nas ona neće uništiti (i da stoga ne treba nestati). Idite dan po dan, govorim klijentima, pokušajte izdržati do kraja dana a da ne učinite ništa čime biste potkopali ili narušili svoje dobre osjećaje – a ako vam se dogodi da »skrenete na stranputicu«, nemojte očajavati, prenite se i ponovno se posvetite svojoj sreći. Takva upornost izgrađuje samopoštovanje.
K tome, s tim se destruktivnim glasovima moramo suočiti, a ne bježati od njih, moramo s njima voditi unutarnji dijalog, zahtijevati od njih da nam objasne svoje razloge, strpljivo odgovarati i osporavati njihove besmislice – moramo se prema njima odnositi kao da su pravi ljudi i razlikovati ih od glasa naše odrasle ličnosti.
Radno mjesto
Sada ćemo se posvetiti primjerima ponašanja na radnome mjestu nadahnutih slabim samopoštovanjem:
Muškarac dobiva promaknuće na poslu te ga obuzima panika jer misli da nipošto neće biti sposoban nositi se s novim izazovima i odgovornostima. »Ja sam varalica! Ne pripadam ovdje!« govori si. Osjećajući unaprijed da je osuđen na propast, nije motiviran davati sve od sebe. Nesvjesno započinje proces samosabotaže: na sastanke dolazi nepripremljen, sa suradnicima je naizmjence grub, pomirljiv i brižan, šali se u pogrešnim situacijama, zanemaruje šefove signale nezadovoljstva. Očekivano, dobiva otkaz. »Znao sam da je to predobro da bi bilo istinito«, govori sam sebi.
Ako poginem od vlastite ruke, barem još imam kontrolu. Poštedjet ću se tjeskobe čekanja da me uništi neki nepoznat izvor. Tjeskoba zbog osjećaja da nemam kontrolu neizdrživa je; moram to okončati kako god.
Rukovoditeljica doznaje za izvanrednu ideju koju je predložio njezin podređeni, osjeća duboko poniženje što se toga nije sama sjetila, zamišlja kako je podređeni prestiže i nadvisuje – te počinje planirati kako uništiti taj prijedlog.
Takva vrsta destruktivne zavisti posljedica je osiromašena poimanja samog sebe. Tvoje postignuće prijeti razotkrivanjem moje ispraznosti; svijet će vidjeti – i još gore, ja ću vidjeti – koliko sam nebitan. Velikodušnost prema postignućima drugih karakteristična je značajka samopoštovanja.
Muškarac upoznaje novog šefa – zaprepašten je i bijesan jer je taj šef žena. Osjeća da je povrijeđena i umanjena njegova muškost. Mašta kako je seksualno ponižava – »pokazuje gdje joj je mjesto«. Njegov osjećaj ugroženosti izražava se u obliku mrgodna i suptilno nesuradničkog ponašanja.
Bilo bi teško pronaći neki sigurniji pokazatelj slaba samopoštovanja od potrebe da se neku drugu skupinu smatra inferiornom. Muškarac kojemu je ideja »moći« zastala na razini »seksualne dominacije« jest muškarac koji se boji žena, koji se boji sposobnosti i samouvjerenosti, koji se boji života.
Bilo bi teško pronaći neki sigurniji pokazatelj slaba samopoštovanja od potrebe da se neku drugu skupinu smatra inferiornom.
Voditelj laboratorija za istraživanje i razvoj dobiva informaciju da je tvrtka dovela briljantna znanstvenika iz druge kompanije. To odmah tumači kao pokazatelj da njegovi nadređeni nisu zadovoljni njegovim radom, unatoč brojnim suprotnim dokazima. Zamišlja kako postupno ostaje bez ovlasti i statusa. Zamišlja kako novog djelatnika s vremenom imenuju voditeljem odjela. U napadu zaslijepljena buntovništva, dopušta smanjivanje kvalitete svojeg rada. Kad mu netko blago skrene pozornost na propuste, zauzima defenzivan stav – i daje otkaz.
Kad se naša iluzija samopoštovanja oslanja na krhku potporu toga što je nitko nikad ne osporava i kad naša nesigurnost pronalazi dokaze o odbacivanju ondje gdje nikakva odbacivanja nema, tada je samo pitanje vremena kad će eksplodirati naša unutarnja bomba. Ta se eksplozija pojavljuje u obliku samodestruktivna ponašanja – a to što je osoba možda iznimno inteligentna nije nikakva zaštita. Briljantne osobe slaba samopoštovanja svakodnevno djeluju protiv vlastitih interesa.
Revizor iz neovisna knjigovodstvenog servisa susreće se s glavnim direktorom tvrtke kojoj pruža usluge. Zna da tom muškarcu treba priopćiti vijesti koje on neće htjeti čuti. Podsvjesno zamišlja kako je u društvu svojega zastrašujućeg oca – pa zamuckuje i oklijeva te ne govori ni trećinu onoga što je namjeravao. Njegova glad za direktorovim odobravanjem ili želja da izbjegne njegovu osudu nadjačavaju njegovu profesionalnu prosudbu. Poslije, pošto je u svoje pisano izvješće uvrstio sve ono što je trebao osobno priopćiti direktoru prije objavljivanja izvješća, kad se sve još možda moglo popraviti, sjedi u svojem uredu tresući se od tjeskobe u očekivanju direktorove reakcije.
Kad nas više od svega pokreće strah, prije ili poslije izazivamo upravo onu katastrofu koje se pribojavamo. Ako se bojimo osude, ponašamo se na načine koji u konačnici izazivaju neodobravanje. Ako se bojimo bijesa, u konačnici ljude razbješnjujemo.
Nova djelatnica marketinškog odjela tvrtke dolazi na ideju koju smatra briljantnom. Mašta kako će je staviti na papir, navesti argumente kojima će je potkrijepiti i potaknuti pretpostavljenog da je provede. A zatim začuje unutarnji šapat: »Tko si ti da imaš dobre ideje? Nemoj se isticati. Zar želiš da ti se ljudi smiju?« Zamišlja ljutito lice svoje majke, koja je oduvijek bila ljubomorna na njezinu inteligenciju; povrijeđeno lice svojeg oca, koji je njezinu inteligenciju smatrao prijetnjom. Za nekoliko dana više se gotovo ne može ni sjetiti kakva je to ideja uopće i bila.
Kad sumnjamo u vlastiti um, često ignoriramo njegove plodove. Bojimo li se intelektualne samoasertivnosti, povezujući je možda s gubitkom ljubavi, gušimo svoju inteligenciju. Užasavamo se pri pomisli da budemo vidljivi, pa se stoga činimo nevidljivima, a zatim patimo jer nas nitko ne vidi.
On je šef koji uvijek mora imati pravo. Uživa u isticanju svoje nadmoći. U razgovorima sa zaposlenicima ne može čuti prijedlog a da ne zatraži da ga »razrade u nešto bolje«, nešto na što će »staviti svoj biljeg«. »Zašto moji ljudi nisu inovativniji?« voli reći. »Zašto ne mogu biti kreativniji?« Međutim, voli govoriti i: »U džungli je samo jedan kralj.« Ili, u nešto suzdržanijim trenucima: »Netko mora voditi tvrtku.« Pretvarajući se da mu je žao, katkad govori: »Ne mogu si pomoći – imam velik ego.« A istina je zapravo da ima malen ego, ali mnogo energije ulaže u to da to nikad ne dozna.
Još jednom vidimo da se slabo samopoštovanje može iskazati u obliku nedostatka velikodušnosti prema doprinosima drugih ili navici da se strahuje zbog njihove sposobnosti – te, kad je riječ o vođama ili rukovoditeljima, u nesposobnosti da se iz ljudi izvuče ono najbolje.
Cilj ovih primjera nipošto nije osuđivati ili ismijavati one koji pate od slaba samopoštovanja, nego nas upozoriti na snagu samopoštovanja kad je riječ o utjecaju na naše reakcije. Problemi kakve opisujem mogu se riješiti. No prvi je korak uvidjeti dinamiku koja je ovdje na djelu.
Samoispunjavajuća proročanstva
Samopoštovanje stvara niz implicitnih očekivanja o onome što je moguće i primjereno. Ta očekivanja pridonose postupcima koji ih pretvaraju u stvarnost. A stvarnost potvrđuje i učvršćuje izvorna vjerovanja. Samopoštovanje – bilo zdravo ili slabo – često stvara samoispunjavajuća proročanstva.
Takva očekivanja mogu postojati u našem umu u obliku podsvjesnih ili polusvjesnih vizija naše budućnosti. Govoreći o akumuliranju znanstvenih dokaza da naše implicitne pretpostavke o budućnosti snažno utječu na motivaciju, psiholog obrazovanja E. Paul Torrance piše: »Zapravo, slika koju osoba ima o budućnosti možda je i bolji prediktor budućih postignuća od njezinih rezultata iz prošlosti.« Napori koje ćemo uložiti u učenje ili postignuća temelje se, barem djelomice, na onome što mislimo da je za nas moguće i primjereno.
Samopoštovanje – bilo zdravo ili slabo – često stvara samoispunjavajuća proročanstva.
Dok nedovoljno samopoštovanje može znatno ograničiti težnje i postignuća pojedinca, posljedice tog problema ne moraju nužno biti tako vidljive. Posljedice se katkad iskazuju na manje izravne načine. Vremenska bomba lošeg samopoimanja može u tišini otkucavati godinama dok pojedinac, potaknut strašću za uspjehom i uz pomoć istinskih sposobnosti, sve više napreduje u svojoj struci. Zatim, bez stvarne potrebe, započinje zaobilaziti pravila, u moralnom ili pravnom smislu, u svojoj želji da još uvjerljivije pokaže svoju nadmoć. Počinje činiti sve otvorenije prijestupe govoreći si da je on »iznad dobra i zla«, gotovo izazivajući sudbinu da ga spusti na zemlju. Tek na kraju, pošto mu život i karijera sramotno propadnu, možemo vidjeti kako se tolike godine neumoljivo kretao prema završnom činu nesvjesna životnog scenarija koji je možda započeo pisati već kao trogodišnje dijete. Nije teško prisjetiti se poznatih osoba koje odgovaraju takvu opisu.
Samopoimanje je sudbina. Ili, preciznije, obično je to tako. Naše samopoimanje jest tko i što svjesno i podsvjesno mislimo da jesmo – naše tjelesne i psihičke osobine, naše vrline i mane, mogućnosti i ograničenja, jake i slabe strane. Samopoimanje sadržava ili uključuje i našu razinu samopoštovanja, ali je šire od njega. Ne možemo razumjeti nečije ponašanje ako ne razumijemo samopoimanje koje je u pozadini.
Na malo manje spektakularne načine nego u navedenoj priči ljudi svakodnevno potkopavaju sami sebe na vrhuncu životnog uspjeha. To čine onda kad se njihov uspjeh sukobi s njihovim implicitnim uvjerenjima o onome što je prikladno za njih. Zastrašujuće je ako vas izbace izvan granica predodžbe koju imate o sebi. Ako samopoimanje ne može prihvatiti određenu razinu uspjeha i ako se samopoimanje ne promijeni, može se očekivati da će osoba pronaći način za samosabotažu.
Evo i primjera iz moje psihoterapijske prakse.
»Bio sam na pragu dobivanja najvećeg posla u životu«, govori arhitekt, »a moja je tjeskoba eksplodirala – zato što bi me taj projekt učio toliko poznatim da se s time ne bih mogao nositi. Tri godine nisam popio ni piće. Stoga sam si rekao da mogu bez brige popiti jedno piće – da proslavim. Jako sam se opio, uvrijedio sam ljude koji su mi trebali dati taj posao, naravno, izgubio sam ga, a moj je partner bio toliko bijesan da me je napustio. Bio sam očajan, ali vratio sam se na ›siguran teritorij‹; borim se kako bih se probio, a da to ne učinim. Tu se osjećam ugodno.«
»Bila sam odlučna«, govori vlasnica malenog lanca butika, »da neću dopustiti da me zaustavi suprug ili tko drugi. Nisam krivila supruga zato što je on zarađivao manje od mene i nisam mu dopuštala da me krivi zato što zarađujem više od njega. No čula sam glas u sebi koji je govorio da nisam trebala biti toliko uspješna – ni jedna to žena ne bi trebala biti. Nisam to zasluživala – ni jedna žena to nije mogla zaslužiti. Postala sam nemarna. Ignorirala sam važne telefonske pozive. Postala sam nervozna prema djelatnicima – i mušterijama. Bila sam i sve bješnja u odnosu sa suprugom a da ni jednom nisam otvoreno rekla u čemu je problem. Nakon jedne osobito žestoke svađe s njim, otišla sam na ručak s jednom klijenticom. Rekla je nešto što me je uzrujalo, pa je izbila velika svađa, usred restorana. Izgubila sam tu klijenticu. Počela sam činiti neoprostive pogreške… Sada, nakon tri godine i mnogih noćnih mora, pokušavam ponovno pokrenuti posao.«
»Trebao sam dobiti promaknuće koje sam dugo priželjkivao«, govori menadžer. »Moj je život bio savršeno uređen. Dobar brak, zdravi klinci kojima je išlo u školi. A prošle su godine otkako sam se zabavljao s nekom drugom ženom. Ako je uopće i postojao neki problem, bila je to samo moja želja da imam više novca, a sad se činilo da ću i to dobiti. Tjeskoba je bila ono što me je izbacilo iz kolosijeka. Probudio sam se usred noći pitajući se jesam li doživio srčani udar, no liječnik je rekao da je samo riječ o tjeskobi. Zašto se ona pojavila, tko zna? Katkad osjećam kao da mi nije suđeno da budem previše sretan. Imam osjećaj da je to pogrešno. Mislim da nikad nisam osjećao da to zaslužujem. Što god bilo, tjeskoba je samo rasla, a jednog sam se dana na zabavi u uredu počeo nabacivati supruzi jednog od svojih šefova – učinio sam to glupo i nespretno. Pravo je čudo da nisam dobio otkaz; kad je o tome obavijestila svojeg supruga, očekivao sam da ću ga doista i dobiti. Nisam dobio promaknuće, a tjeskoba je splasnula.«
Što je zajedničko ovim pričama? Tjeskoba zbog sreće, tjeskoba zbog uspjeha. Jeza i dezorijentiranost koju osobe slaba samopoštovanja osjećaju kad im život krene na dobro, na način koji je suprotan njihovim najdubljim predodžbama o njima samima i onomu što je prikladno za njih.
Bez obzira na kontekst u kojemu nastaje samodestruktivno ponašanje ili oblik u kojem se ono pojavljuje, osnova za nj je ista: niska razina samopoštovanja. Slabo je samopoštovanje ono što nas dovodi u neprijateljski odnos prema vlastitoj dobrobiti.
Samopoštovanje kao osnovna potreba
Ako moć samopoštovanja proizlazi iz toga da je riječ o dubokoj potrebi, što je točno potreba?Potreba je ono što trebamo za svoje učinkovito funkcioniranje. Mi ne samo da želimo hranu i vodu, mi ih trebamo; bez njih bismo umrli. Međutim, imamo i druge prehrambene potrebe, primjerice za kalcijem, čiji je utjecaj manje izravan i vidljiv. U nekim dijelovima Meksika tlo ne sadržava kalcij; stanovnici tih područja ne umiru, ali njihov je razvoj usporen, uglavnom su lošeg zdravlja te često obolijevaju od bolesti kojima su skloni upravo zbog nedostatka kalcija. Narušena im je sposobnost funkcioniranja.
Samopoštovanje je potreba sličnija kalciju nego hrani i vodi. Ako ga nemamo dovoljno, nećemo nužno umrijeti, ali bit će nam smanjena sposobnost funkcioniranja. Ustvrditi da je samopoštovanje potreba znači reći:
da daje ključan doprinos životnom procesu
da je nužno za normalan i zdrav razvoj
da je važno za preživljavanje.
Treba reći da nedostatak samopoštovanja katkad može uzrokovati i smrt – na primjer, predoziranjem drogama, prkosno bezobzirnom vožnjom automobilom, ostajanjem uz nasilna bračnog partnera, sudjelovanjem u okršajima bandi ili samoubojstvom. Međutim, za većinu su nas posljedice slaba samopoštovanja suptilnije, manje izravne i posrednije. Potrebna nam je poprilična doza refleksije i propitivanja samih sebe da bismo uvidjeli kako se naše najdublje mišljenje o sebi ogleda u desetcima tisuća odluka koje zajednički znače našu sudbinu.
Neprimjerena razina samopoštovanja može se izraziti i u lošem odabiru partnera, braku koji donosi samo nezadovoljstvo, karijeri koja nikako ne napreduje, nadama koje se uvijek nekako rasplinu, obećavajućim idejama koje se ne ostvaruju, zagonetnoj nemogućnosti da uživamo u uspjesima, destruktivnoj prehrani i životnim navikama, snovima koji se nikad ne ispunjavaju, kroničnoj tjeskobi ili depresiji, ustrajno slabu imunitetu, ovisnosti o lijekovima, neutaživoj gladi za ljubavlju i odobravanjem, djeci koja ništa ne uče o samopoštovanju ili radosti postojanja. Ukratko, to je život koji djeluje poput dugog niza poraza, za koje je jedina utjeha, možda, ona tužna mantra: »Ma, tko je uopće sretan?«
Kad je samopoštovanje slabo, umanjena je i naša spremnost da se nosimo sa životnim nedaćama. Posrćemo pred nedaćama koje bi osoba sa zdravijim poimanjem samoga sebe s lakoćom pobijedila. Mnogo je vjerojatnije da ćemo podleći pred tragičnim poimanjem svojeg života i osjećajima nemoćnosti. Želja da izbjegnemo bol utječe na nas snažnije od želje da doživimo radost. Negativnosti imaju veću moć nad nama od pozitivnosti. Ako ne vjerujemo u sebe – kao ni u svoju učinkovitost i dobrotu – svijet postaje zastrašujuće mjesto.
Nema sumnje da i osobe s visokom razinom samopoštovanja mogu pokleknuti pred nedaćama, no mnogo brže ponovno ustaju na noge.
Upravo stoga na pozitivno samopoštovanje gledam kao na, u osnovi, imunosni sustav svijesti, koji pruža otpor, snagu i sposobnost regeneracije. Baš kao što zdrav imunosni sustav ne jamči da se nikad nećemo razboljeti, ali nas čini manje osjetljivima na bolesti i spremnijima pobijediti ih, isto tako i zdravo samopoštovanje ne jamči da nikad nećemo trpjeti tjeskobu ili depresiju kad se suočimo sa životnim problemima, ali nas čini manje osjetljivima i spremnijima da se nosimo s njima, oporavimo se i prevladamo ih. Nema sumnje da i osobe s visokom razinom samopoštovanja mogu pokleknuti pred nedaćama, no mnogo brže ponovno ustaju na noge.
Potrebno je istaknuti da je samopoštovanje bliže povezano s otpornošću na patnje nego s njihovim potpunim izbjegavanjem. Sjećam se iskustva otprije nekoliko godina dok sam pisao knjigu Honoring the Self. Iz razloga koje ovdje nije potrebno navoditi imao sam velikih poteškoća u pisanju te knjige; premda sam zadovoljan konačnim rezultatom, do njega nije bilo nimalo jednostavno stići. Jedan je tjedan bio osobito težak; moj mozak nikako nije mogao profunkcionirati na pravi način. Jedno me je poslijepodne posjetio moj izdavač. Osjećao sam se umorno, depresivno i pomalo razdražljivo. Dok smo sjedili u mojoj dnevnoj sobi, rekao sam: »Ovo je jedan od onih dana kad se zapitam zbog čega sam uopće mogao pomisliti da znam kako napisati knjigu. Zbog čega sam pomislio da znam išta o samopoštovanju? Zbog čega sam pomislio da mogu ikako pridonijeti psihologiji?« Baš ono što izdavač voli čuti od svojeg autora. Budući da sam dotad već bio napisao šest knjiga te sam godinama držao predavanja o samopoštovanju, izdavač je bio razumljivo iznenađen. »Što?« uzviknuo je. »Nathaniel Branden gaji takve osjećaje?« Izraz dezorijentiranosti i zapanjenosti na njegovu licu bio je upravo komičan – toliko da sam prasnuo u smijeh. »Pa, naravno«, odgovorio sam. »Jedino po čemu sam drukčiji jest to što se sa svim tim mogu našaliti. I što znam da će me ti osjećaji proći. I da, što god ovaj tjedan mislim, govorim ili osjećam, znam da će na kraju knjiga biti dobra.«
Previše samopoštovanja?
Jedno od pitanja koja se mogu čuti glasi: »Je li moguće imati previše samopoštovanja?« Ne, nije moguće; baš kao što nije moguće biti previše tjelesno zdrav ili imati presnažan imunosni sustav. Katkad se samopoštovanje pogrešno miješa s hvalisanjem, razmetanjem ili arogancijom; no te osobine nisu pokazatelj da osoba ima previše samopoštovanja, nego premalo; to odražava nedostatak samopoštovanja. Osobe s visokom razinom samopoštovanja ne pokušavaju se učiniti nadmoćnim drugima, ne žele dokazivati vlastitu vrijednost tako što će se mjeriti nekim mjerilom. Njihova je sreća u tome da budu što jesu, a ne da budu bolji od nekog drugoga. Sjećam se kako sam jednom razmišljao upravo o tome dok sam gledao svoju kujicu kako se igra u dvorištu. Trčala je naokolo, njuškala cvijeće, lovila vjeverice, skakala u zrak iskazujući golemo veselje zato što je živa (s mojeg antropomorfnoga gledišta). Nije razmišljala (siguran sam) da je sretnija što je živa od susjedova psa. Jednostavno je uživala u vlastitu postojanju. Taj prizor oslikava nešto bitno u načinu kako ja shvaćam iskustvo zdravog samopoštovanja.
Ljudi s problematičnim samopoštovanjem često se osjećaju neugodno u društvu osoba sa snažnijim samopoštovanjem, ogorčeni su te znaju reći: »Imaju previše samopoštovanja.« No pritom zapravo govore o sebi.
Nesigurni muškarci, na primjer, često se osjećaju nesigurnije u nazočnosti samouvjerenih žena. Osobe s niskom razinom samopoštovanja često su nervozne u prisutnosti ljudi zadovoljnih životom. Ako bračni partner sve slabijeg samopoštovanja primijeti da samopoštovanje drugog partnera jača, reakcija katkad zna biti tjeskoba i pokušaj sabotaže procesa rasta.
Tužna je istina da su svi koji su uspješni na ovom svijetu u opasnosti da postanu meta. Neuspješni ljudi često zavide i zamjeraju uspješnima. Oni koji su nesretni često zavide i zamjeraju onima koji su sretni.
A osobe slaba samopoštovanja katkad vole govoriti o opasnostima kad netko ima »previše samopoštovanja«.
Kad ništa nije »dovoljno«
Kao što sam već istaknuo, slabo samopoštovanje ne znači da nipošto nećemo moći ostvariti neku istinsku vrijednost. Neki od nas možda imaju dovoljno talenta, energije i motivacije da ostvare mnogo, unatoč osjećajima nedoraslosti ili bezvrijednosti – primjerice, iznimno produktivan radoholičar koji želi dokazati svoju vrijednost, recimo, ocu koji mu je rekao da će zauvijek ostati gubitnik. Međutim, to znači da ćemo biti manje učinkoviti i manje kreativni nego što bismo mogli biti; i to znači da ćemo biti sputani u svojoj sposobnosti da pronađemo radost u svojim postignućima. Nikad nećemo smatrati da je išta što radimo »dovoljno«.
Ako je moj cilj dokazati da sam »dovoljan«, to će se nastaviti u beskonačnost – jer je bitka izgubljena već onoga dana kad sam dopustio da se o tome uopće može raspravljati.
Premda slabo samopoštovanje često umanjuje sposobnost za istinska postignuća, čak i u najnadarenijih osoba, to se ne mora nužno uvijek i dogoditi. Mnogo je veća vjerojatnost da to umanjuje sposobnost postizanja zadovoljstva. Ta je bolna činjenica dobro znana mnogim uspješnim osobama. »Zašto je«, rekao mi je jedan iznimno uspješan čovjek, »bol zbog mojih neuspjeha toliko snažnija i dugotrajnija od zadovoljstva zbog mojih uspjeha premda imam mnogo više uspjeha nego neuspjeha? Zašto je sreća tako prolazna, a nesreća tako dugotrajna?« Nekoliko minuta poslije dodao je: »U glavi vidim lice oca kako me ismijava.« S vremenom je shvatio da podsvjesno poslanje njegova života nije bilo izraziti se kakav jest nego pokazati svojem ocu (koji je umro više od desetljeća prije) da može nešto postići.
Ako imamo nesputano samopoštovanje, naš je pokretač radost, a ne strah. Riječ je o sreći koju želimo proživjeti, a ne o patnjama koje želimo izbjeći. Naš je cilj samoizražavanje, a ne samoizbjegavanje ili samoopravdavanje. Naš motiv nije »dokazati« svoju vrijednost nego živjeti svoje mogućnosti.
Ako je moj cilj dokazati da sam »dovoljan«, to će se nastaviti u beskonačnost – jer je bitka izgubljena već onoga dana kad sam dopustio da se o tome uopće može raspravljati. Zato je uvijek cilj »još jedna« pobjeda – još jedno promaknuće, još jedno seksualno osvajanje, još jedna tvrtka, još jedan komad nakita, veća kuća, skuplji automobil, još jedna nagrada – no praznina u nama ostaje neispunjena.
U današnjem svijetu neki od razočaranih ljudi koji se nađu u toj slijepoj ulici znaju objaviti da su odlučili krenuti »duhovnim« putom te odbaciti svoj ego. Taj je projekt osuđen na propast. Ego, u zrelom i zdravom smislu te riječi, upravo je ono što nisu stekli. Sanjaju o tome da će se odreći nečega što uopće nemaju. Nitko ne može uspješno zaobići potrebu za samopoštovanjem.
Upozorenje
Pogrešno je poricati važnost samopoštovanja, no pogrešno je i pridavati mu preveliku važnost. U svojem zanosu neki autori danas tvrde kako je zdrav osjećaj vlastite vrijednosti sve što nam je potrebno kako bismo zajamčili sreću i uspjeh. No sve je mnogo složenije. Samopoštovanje nije lijek za sve. Osim pitanja izvanjskih okolnosti i prigoda koje postoje oko nas, jasno je da postoji i više unutarnjih čimbenika koji također mogu utjecati na nas – primjerice, razina energije, inteligencija i potreba za uspjehom. (Suprotno onome što se katkad može čuti, ovo posljednje nije povezano sa samopoštovanjem na neki jednostavan ili izravan način jer tu potrebu može pokretati i negativna i pozitivna motivacija, kao kad nas, na primjer, potiče strah od gubitka ljubavi ili položaja, a ne radost samoizražavanja.) Dobro razvijeno poimanje samog sebe nužan je, ali ne i dovoljan preduvjet za našu dobrobit. Ono ne jamči osjećaj ispunjenosti, no njegovo nepostojanje jamči barem određenu mjeru tjeskobe, frustriranosti ili očaja.
Samopoštovanje nije zamjena za krov nad glavom ili hranu na stolu, no povećava vjerojatnost da će osoba pronaći način kako zadovoljiti te potrebe. Samopoštovanje nije zamjena za znanje i vještine potrebne da bi se učinkovito funkcioniralo u svijetu, no povećava vjerojatnost da će ih osoba steći.
U slavnoj »hijerarhiji potreba« Abrahama Maslowa, samopoštovanje je smješteno »iznad« (odnosno, poslije) osnovnih potreba preživljavanja kao što su hrana i voda i u jednom je očitu pogledu takav poredak ispravan. No, istodobno, riječ je o varavu pretjeranu pojednostavnjivanju. Ljudi se katkad odriču života u ime pitanja ključnih za njihovo samopoštovanje. Također, njegova tvrdnja da je biti »prihvaćen« osnovnija potreba od samopoštovanja nešto je što svakako treba osporiti.
Samopoštovanje nije zamjena za krov nad glavom ili hranu na stolu, no povećava vjerojatnost da će osoba pronaći način kako zadovoljiti te potrebe.
Neupitno je to da je samopoštovanje neodgodiva potreba. Takvom se potvrđuje zato što njezin (relativan) nedostatak umanjuje našu sposobnost funkcioniranja. Zbog toga kažemo da je samopoštovanje važno za preživljavanje.
Izazovi modernog svijeta
Vrijednost samopoštovanja za preživljavanje osobito je vidljiva danas. Došli smo do faze u povijesti kad je samopoštovanje, koje je oduvijek bilo vrlo važna psihička potreba, postalo i vrlo važna ekonomska potreba – osobina nužna za prilagodbu sve složenijem, dinamičnijem i kompetitivnijem svijetu.
U protekla dva ili tri desetljeća u američkom i globalnom gospodarstvu dogodile su se nevjerojatne promjene. Sjedinjene Američke Države od proizvođačkog društva postale su informacijsko društvo. Svjedočimo tranziciji od fizičkog prema umnom radu kao dominantnoj radnoj aktivnosti. Sada živimo u globalnoj ekonomiji koju obilježavaju brze promjene, sve češći znanstveni i tehnološki proboji te dosad neviđeno tržišno natjecanje. Te promjene zahtijevaju od današnjih ljudi više obrazovanja i usavršavanja nego od prijašnjih naraštaja. To dobro znaju svi koji poznaju današnji poslovni svijet. No manje je znano da te promjene donose i nove zahtjeve u odnosu na naše psihičke resurse. Konkretno, te novosti zahtijevaju veće kapacitete za inovativnost, samostalno upravljanje, osobnu odgovornost i samousmjeravanje. To se ne traži samo od onih na vrhu. To je zahtjev na svim razinama poslovnih organizacija, od visokog menadžmenta do nižih voditelja, čak i onih koji su na najnižim dužnostima.
Došli smo do faze u povijesti kad je samopoštovanje, koje je oduvijek bilo jako važna psihička potreba, također postalo i vrlo važna ekonomska potreba.
Kao primjer koliko se svijet mijenja, evo kako je časopis Fortune opisao radno mjesto operatera u proizvodnji u Motoroli, a riječ je o početničkom radnome mjestu: »Analizira računalna izvješća i identificira probleme eksperimentima i statističkom kontrolom procesa. Prenosi podatke o uspješnosti proizvodnje poslovodstvu te razumije tržišni položaj tvrtke.«
Suvremene tvrtke više ne mogu funkcionirati sa šačicom ljudi na vrhu koji misle i mnoštvom ljudi koji rade ono što im se kaže (riječ je o tradicionalnu vojnome modelu zapovijedanja i nadzora). Danas organizacije od svih svojih članova ne traže samo dosad neviđeno visoke razine znanja i vještina nego i više samostalnosti, samodovoljnosti, samopovjerenja i sposobnosti za poduzimanje inicijativa – jednom riječju, samopoštovanje. To znači da sada postoji ekonomska potreba za brojnim osobama sa solidnim samopoštovanjem. Povijesno gledano, riječ je o novoj pojavi.
Taj se izazov ne zadržava samo na poslovnom svijetu. Slobodniji smo od svih naraštaja prije nas da odabiremo svoju vjeru, pogled na svijet ili moralni kodeks, da određujemo svoj način života, da odabiremo svoje kriterije za dobar život. Više nemamo neupitnu vjeru u »tradiciju«. Više ne vjerujemo da će nas država spasiti – ni crkva, ni sindikati, ni bilo kakve masovne organizacije. Nitko nas ne dolazi spasiti, ni u jednom aspektu života. Prepušteni smo vlastitim resursima.
Imamo više odabira i mogućnosti nego ikad prije, na svim područjima. Neograničene mogućnosti sad se prostiru pred nama u kojem god se smjeru okrenuli. Da bismo se u takvu okruženju mogli prilagoditi i primjereno se nositi s time, imamo veću potrebu za osobnom autonomijom – zato što ne postoji neki općeprihvaćen kodeks pravila i rituala koji bi nas poštedjeli izazova osobnog donošenja odluka. Moramo znati tko smo i biti uravnoteženi unutar sebe. Moramo znati što nam je važno, inače se lako može dogoditi da nas zavedu strane vrijednosti te da pokušamo ostvariti ciljeve koji ne odgovaraju onomu kakvi zapravo jesmo. Moramo naučiti samostalno razmišljati, razvijati vlastite resurse te preuzimati odgovornost za odluke, vrijednosti i postupke koji oblikuju naše živote. Potrebni su nam samopovjerenje i samodovoljnost utemeljeni na stvarnosti.
Što je više odabira i odluka koje moramo donositi na svjesnoj razini, to je važnija naša potreba za samopoštovanjem.
Reakcije na ekonomske i kulturne promjene u proteklih nekoliko desetljeća ponovno su buđenje američke tradicije samopomoći, naglo bujanje skupina za međusobnu pomoć svake vrste, pojava privatnih mreža koje služe najrazličitijim potrebama i svrhama, sve veći naglasak koji se stavlja na »učenje kao način života«, te novopronađena važnost samodovoljnosti što se izražava, na primjer, preuzimanjem veće osobne odgovornosti za očuvanje zdravlja te sve većom sklonošću prema propitivanju autoriteta.
Ako nam nedostaje samopoštovanja, količina mogućnosti koje nam se danas nude može djelovati zastrašujuće.
Poduzetnički duh potiče se ne samo u poslovnom svijetu nego i u našim osobnim životima. Intelektualno nas se izaziva da budemo »poduzetnici« – da stvaramo nova značenja i vrijednosti. Bačeni smo u ono što T. George Harris naziva »dobom svjesna odabira«. Odabir između ove ili one religije ili ni jedne. Odabir hoćemo li se vjenčati ili ćemo samo živjeti zajedno. Hoćemo li imati djecu ili ne. Hoćemo li raditi za neku organizaciju ili za sebe. Hoćemo li promijeniti karijeru i početi se baviti nekim od tisuću poslova koji nisu čak ni postojali prije nekoliko desetljeća. Hoćemo li živjeti u gradu, u predgrađu ili na selu – ili ćemo se preseliti u inozemstvo. Na jednostavnijoj razini, nude nam se odabiri bez presedana u načinu odijevanja, prehrane, automobilima, najrazličitijim novim proizvodima – a svi oni zahtijevaju da donesemo odluku.
Ako nam nedostaje samopoštovanja, količina mogućnosti koje nam se danas nude može djelovati zastrašujuće, pomalo nalik na tjeskobu sovjetskih građana koji su se prvi put susreli s američkim trgovinama. I baš kao što su neki posjetitelji odlučili odjuriti natrag u »sigurnost« diktature, neki od nas traže utočište u »sigurnosti« kultova, vjerskog fundamentalizma ili »ispravnih« političkih, socijalnih ili kulturnih podgrupa ili u tvarima koje razaraju mozak. Ni naš odgoj ni naše obrazovanje nisu nas dobro pripremili za svijet s tolikim mogućnostima i izazovima. Upravo je zato pitanje samopoštovanja postalo toliko aktualno.”
flash!
Ovu knjigu možete pronaći u izdanju Školske knjige po cijeni od 179 kn. Dovoljno je i kliknuti ovdje.
