Globalizacija i razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija mijenjaju tržište rada i organizaciju poslova. Naša Livija bacila se na istraživanje je li to dobro ili loše, te kako je za koga

Osvanula je kišna i tmurna subota, jedan od onih dana na koji bi svaka osoba poželjela ostati u krevetu do podneva, uživajući u vikendu, tom sitnom, ali bitnom radničkom utočištu. Za Gorana, studenta druge godine zagrebačkog Zdravstvenog veleučilišta, subota je sasvim redovan radni dan.Ujutro ustajem oko sedam sati, doručkujem, a zatim krećem s učenjem jer sam tada najodmorniji. Oko 11 sati krećem s poslom jer se u većini restorana tada već otvore kuhinje”, pojašnjava Goran, jedan od pripadnika sve brojnije plejade dostavljača hrane koji su preplavili ulice velikih gradova, među kojima Zagreb nije iznimka.Potezom prsta po ekranu danas je izravno na naš kućni prag moguće dostaviti što god poželimo, bilo da je riječ o hrani, potrepštinama iz dućana, odjeći iz kemijske čistionice. Online platforme PauzaGo, Wolt ili Glovo samo su neke od tvrtki koje posluju kao posrednici između naručitelja i pružatelja usluga, a spona su upravo dostavljači; najčešće plaćeni po satu i stimulirani bonusom od svake odrađene dostave.

Uber Alles

Dostave svega i svuda, bilo kad, samo su dio globalnog fenomena ekonomije honorarnih poslova, poznate pod nazivom gig economy. Najpoznatija i najveća tvrtka koja se smatra predvodnikom ovog brzorastućeg trenda jest Uber, koji su 2009. godine u San Franciscu osnovali Garrett Camp i Travis Kalanick.  Od svojih povoja u Silicijskoj dolini do danas, Uber je proširio svoje poslovanje u više od 900 gradova i 85 država, pri čemu je dramatično promijenio način našeg kretanja urbanim labirintima, omogućivši novi, hibridni oblik rada stotinama tisuća vozača koji su takoreći preko noći postali taksisti kojima po prvi put za prijevoz putnika nisu bile potrebne licencije.

Usporedbe radi, uvriježeno je mišljenje da je čuveni test za dobivanje dozvole londonskih taksista jedan od najtežih testova na svijetu, pri čemu se kao uvjet za prolaz na ispitu od kandidata očekuje poznavanje više od 25 000 londonskih ulica.

Priručnik ustanove za testiranje i nadzor taksista London Taxi and Private Hire (LTPH), sažima ispitni zadatak sljedećim riječima:“Kako biste dostigli potrebnu razinu za dobivanje licencije “taksista za područje cijelog Londona”, očekuje se da u krugu od 10 kilometara od Charring Crossa poznajete sve ulice, rezidencijalna područja, parkove i javne površine, vladine urede i odjele, financijske i trgovačke centre, veleposlanstva, vijećnice, registracijske urede, bolnice, crkve i druga svetišta, sportske stadione i terene, rekreacijske centre, urede zrakoplovnih kompanija, koncertne dvorane, hotele, klubove, kazališta, kina, muzeje, umjetničke galerije, škole, fakultete i sveučilišta, policijske postaje i centrale, prekršajne i kaznene te ustavni sud, zatvore i turističke atrakcije – ukratko, bilo koje mjesto na koje bi putnik mogao poželjeti otići.” Ništa od navedenog nije potrebno vozačima Ubera, koji se u vožnji oslanjaju na tekovine postmoderne civilizacije – osim automobila, sve što im je potrebno jest pametni telefon s instaliranom Uber aplikacijom koja sadrži internu navigaciju poznatu kao UberNav.  

Gostujući u podcastu “The Future of Work”, profesor ekonomije Paul Oyer sa Sveučilišta Stanford izjavio je kako Uber svoju dominaciju na tržištu temelji na dostupnosti goleme količine dragocjenih podataka o ponašanju svojih korisnika i vozača, pomoću kojih je u mogućnosti izrađivati vrlo precizne modele predviđanja i zadovoljavanja potražnje za svojim uslugama, te sukladno tome optimizirati svoje kapacitete angažirajući više ili manje vozača kad se za to ukaže potreba. Ne iznenađuje stoga oduševljena reakcija londonskih taksista kad je u studenome prošle godine odjeknula vijest da su gradske vlasti Londona odlučile Uberu ne produljiti dozvolu za rad zbog brojnih propusta u poslovanju; ponajprije zbog kršenja sigurnosnih propisa nakon što je zabilježen niz slučajeva u kojima su registrirani vozači Ubera svoja vozila davali u podnajam trećim stranama, što je rezultiralo nizom incidenata i neugodnostima za putnike.

Lansiranje posla s platforme

U svojoj knjizi “The Platform Capitalism” Nick Srnicek razlikuje dva usko povezana, no različita modela poslovanja – platformu za plasman proizvoda i tzv. lean platformu poput Ubera, koji ne posjeduje vlastita vozila, nego pokušava podugovoriti gotovo svaki trošak. Ovakve platforme variraju od onih usko specijaliziranih za cijeli dijapazon djelatnosti poput šetanja pasa, telefonskih liječničkih kontrola, dostave hrane ili čišćenja kuće, do općih tržišta poput TaskRabbita. Odgovor na pitanje zašto su spomenute platforme lean, kako pojašnjava Srnicek, leži u često citiranom opažanju da je Uber najveća svjetska taksi služba koja ne posjeduje vozila, dok je Airbnb vodeći pružatelj usluga smještaja bez vlastitih nekretnina. Ipak, ključ je u tome da posjeduju ono najvažnije, a to su softver i alati za analizu podataka, koji omogućuju ubiranje monopolističke rente. 

Najozloglašeniji aspekt ovih tvrtki jest njihov outsourcing radne snage, kako upozorava Srnicek. To omogućuje tvrtkama da uštede oko 30 posto troškova rada jer ne pokrivaju prekovremene sate, bolovanja, kao ni zdravstveno i socijalno osiguranje. Radnicima ne plaćaju ni obuku jer je obuka za rad rezervirana za zaposlenike. Istovremeno se ponašanje radnika pomno kontrolira korištenjem sustava ocjenjivanja unutar aplikacija iako dobivene ocjene često zrcale spolne i rasne predrasude društva. U slučaju nedostizanja postavljenih kriterija, radnicima se nameću dodatni troškovi i penali prema kriterijima koji nisu transparentni s obzirom na to da radnici nemaju uvid u podatke prikupljene pomoću algoritama koji bilježe uspješnost zaposlenika u obavljanju zadataka.

Radnici angažirani putem platformi nisu klasificirani kao njihovi zaposlenici, nego su plaćeni po obavljenom zadatku i u većini se zemalja pravno percipiraju kao nezavisni kooperanti. Uzevši u obzir uštede tog poslovnog modela, ne čudi da je Marx nazvao plaće na proviziju oblikom naknade koja je najviše u skladu s kapitalističkim načinom proizvodnje, kako zaključuje Srnicek.

Tradicionalno tržište nadničara – poljoprivrednih, lučkih i drugih slabo plaćenih radnika – koji bi se pojavili rano ujutro na određenome mjestu u nadi da će za taj dan pronaći nekog posla nevjerojatno podsjeća na današnju ekonomiju honorarnih poslova, koja je tu najstariju burzu rada jednostavno preselila online. Tvrtke su u mogućnosti dodatno srezati troškove iskorištavajući jeftinu radnu snagu zemalja u razvoju i vršeći dodatan pritisak na ionako padajuće cijene na globalnom tržištu rada, zbog čega je sve izglednije da se proleteri svih zemalja nikad neće ujediniti.

Business as (Un)usal 

Brojni su skeptici koji smatraju da jačanje ekonomije honorarnog zaposlenja istovremeno predstavlja početak kraja stalnog zaposlenja za većinu. U razvijenim je zemljama tijekom 20. stoljeća bilo uobičajeno da je radnik stalno zaposlen na puno radno vrijeme, što je ekonomist Ronald Coase još 1937. godine pojašnjavao kao logičnu strategiju tvrtki kojima je bilo jeftinije svaki dan, cijeli radni dan imati na raspolaganju radnika i delegirati mu radne zadatke, nego se natjecati na otvorenom tržištu, uvijek iznova pronalaziti odgovarajuće osobe te pregovarati oko svakog posla koji je bilo potrebno obaviti. U zamjenu za poslušnost i točnost pri obavljanju zadataka te svakodnevni dolazak na povratak za dolazak na posao, zaposlenici su uživali određenu razinu sigurnosti te su za svoj rad mogli računati na predvidivu plaću. Gig economy navedenu premisu okreće naglavačke, kreirajući tržište u kojem postoji samo jedan odnos koji je važan, onaj klijenata i pružatelja usluge. Što je više jednih i drugih to bolje. Na taj se način ekonomske aktivnosti organiziraju i vode prema cijeni, a ne prema ograničenjima tvrtki. Ponuditelji oglašavaju svoje usluge putem platformi na kojima navode relevantno iskustvo, dostupnost i tarifu, a porastom broja registriranih korisnika, klijenti mogu bez poteškoća pronaći osobu koja posjeduje vještine potrebne za obavljanje usluge koja im treba, bez da tu osobu moraju zaposliti. Pružateljima usluga također je olakšan pronalazak angažmana jer ih od potencijalnih klijenata dijeli tek klik mišem. 

Radnička klasa odlazi u raj?

Status zaposlenika uglavnom podrazumijeva uživanje određenih prava, poput mogućnosti korištenja (po)rodiljnog dopusta i bolovanja, ali i zaštitu protiv nepravedno dodijeljenog ili nenajavljenog otkaza. Zaposlenicima je zajamčeno pravo na minimalac, a poslodavac je zakonski obvezan uplaćivati doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Radnici u gig economy često su osobe koje već imaju posao te nezaposleni kojima je bilo koji oblik zaposlenja prilika za makar djelomično rješenje egzistencijalnih problema. U vrijeme kad je nesigurnost postala normala, mnogima plaće nisu dostatne za podmirivanje sve većih životnih troškova života. 

“Ekonomija honorarnih poslova je u konstantnom porastu, ali postoji razlika između ljudi koji isključivo rade honorarno i onih koji to čine povremeno. Neki Uberovi vozači rade puno radno vrijeme, ali oni su u manjini većina ih vozi 10-15 sati tjedno, a neke tjedne ne voze uopće, pa opet voze kad trebaju dodatnu zaradu”, pojašnjava Oyer. 

Smatra da je ideja o nestanku tradicionalnih oblika zaposlenja na puno radno vrijeme mit te dodaje kako i dalje postoji mnoštvo poslova koji zahtijevaju svakodnevnu suradnju i neposrednu komunikaciju među ljudima, poput liječnika ili profesora. Siguran je, međutim, da će istovremeno sve veći broj ljudi ulaziti na tržište honorarnih poslova. Uzmimo za primjer kamermane, koji uglavnom rade honorarno za naručitelja koji može biti internetski portal, aplikacija ili TV kuća. Platforme poput Upworka omogućuju ljudima da komuniciraju i jedni druge angažiraju za neki od honorarnih poslova. Honorarni rad je donekle kao poduzetništvo. Ne možete samo napraviti profil na Upworku i čekati da poslovi dođu, morate naučiti dodatne vještine koje nadilaze vaša osnovna znanja, primjerice, naučiti ponešto o prodaji, ugovorima i izradi ponuda. To zahtijeva izlazak iz zone komfora”, zaključuje Oyer. Iako mnogi ljudi načelno priželjkuju fleksibilnost, Oyer ističe kako ekonomija honorarnog rada za većinu još uvijek ne predstavlja privlačan model jer im posao koji ima jasan dnevni raspored i zahtijeva svakodnevnu prisutnost ulijeva osjećaj sigurnosti te im pruža strukturu. Također ističe da su radna mjesta i mjesta druženja na kojima komuniciramo, učimo i dijelimo ideje s drugim ljudima.

Nedostatno regulirana gig economy posljednja je iteracija gotovo pola stoljeća smanjivanja opsega radničkih prava, koje je započelo jačanjem neoliberalne paradigme u SAD-u i Velikoj Britaniji 70-ih godina prošlog stoljeća. Porast nestandardnih kontingentnih oblika rada, poput podugovaranja, honorarnog ili freelance rada, postala je uobičajena pojava, pri čemu velik broj spomenutih tvrtki nastoji rizike i troškove prebaciti na radnike, korisnike i građane, a profit zadržati za sebe.

Važno je prepoznati ovaj trend kako bi se demistificirao narativ koji gig economy tvrtke guraju u prvi plan, tvrdeći da je njihov poslovni model inovacija koja je neminovna u budućnosti rada te mora biti zaštićena pod svaku cijenu.

Nedostatak regulative u vidu jasnog definiranja prava i obveza radnika, odnosno poslodavaca može imati dalekosežne posljedice na samo tkivo društva čiji mirovinski i sustavi socijalne skrbi ovise o davanjima prikupljenima u obliku poreza od građana i tvrtki. James A. Parrott i Michael Reich u istraživanju za New York City Affairs, “An Earnings Standard for New York”, iznose podatak da bi Uber, kad bi svoje vozače klasificirao kao zaposlenike, bio drugi po veličini poslodavac u privatnom sektoru New Yorka.

Sindikat biciklista

Pokušaji udruživanja radnika s ciljem zaštite skromnih prava koje uživaju prečesto nailaze na nerazumijevanje. Australska Fair Work komisija odbila je 2017. godine tužbu protiv Ubera presudivši da su njihovi vozači samozaposleni, no postoje i drukčiji primjeri. Tako je 2016. godine sud u Londonu donio odluku da Uberovi vozači moraju primati minimalac, a izjavu Uberovih čelnika kako su oni zapravo mozaik 30 000 malih tvrtki povezanih zajedničkom platformom nazvao “faintly ridiculous“; kalifornijski Vrhovni sud u travnju 2018. godine pravno je otežao tvrtkama da radnike klasificiraju kao nezavisne kooperante.

Vozači Foodore u Torinu 2016. godine organizirali su štrajk zbog ukidanja modela fiksne satnice od €5,4 po satu i prelaska na obračun plaćanja u iznosu od €2,7 po dostavi. Iste je godine izbio i štrajk dostavljača Deliverooa u Londonu, koji su štrajkaši nazvali #Slaveroo.

Usprkos svim kontroverzama svog posla, Goran je zadovoljan. Ne štrajka, nego vozi i dalje te ne namjerava stati osim ako ga nešto ne zaustavi: Nije tajna da dostavljači na biciklima jure jer žele dostići veću normu. Mjesečno zaradim oko 4.000 kuna, a s obzirom na to da živim u domu na Cvjetnom i nemam puno troškova, to mi je sasvim dovoljno. Jednom sam se ipak stresao, kad sam na križanju Selske i Zagrebačke avenije vidio kako je auto srušio jednog dostavljača, no, srećom, nikome od svetog trojstva – bicikl, hrana, dostavljač – nije bilo ništa. Vozač je stao i htio dečku priskočiti u pomoć, ali se kolega, koji je imao kacigu, podigao s ceste kao mačka, stavio torbu na rame i skočio na bicikl, odjurivši kao da ništa nije bilo. Sumnjam da je gablec u torbi bio te sreće.

OVAJ ČLANAK OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 250

 

Fotografije: Guliver/Thinkstock, Unsplash