Ususret izborima, iz arhiva donosimo intervju koji je naša Livija vodila s Tomislavom Tomaševićem za ožujsko tiskano izdanje časopisa Grazia, broj 250
Tog vjetrovitog utorka Tomislava sam čekala u “Novoj ploči” u Bogovićevoj, ni stotinu koraka od Cvjetnog trga, Kina Europe, Varšavske – poprišta najžešćih oblika građanskog protesta protiv grube sprege lokalne politike i kapitala, posvećene probitku privatnog interesa nauštrb javnog unatoč jasnom protivljenju tisuća njegovih građana koji su tih dana jasno pokazali što misle o ovakvom načinu upravljanja gradom. Sa svega nekoliko minuta zakašnjenja, Tomašević se pojavio na vratima te se na pozdrav odmah nadovezao isprikom, pojasnivši da je maloprije izašao iz ureda Instituta za političku ekologiju, gdje je zaposlen kao programski voditelj. Usprkos činjenici da su prostorije Instituta također u blizini mjesta našeg sastanka, vremensko trajanje prelaska njegovih uobičajenih ruta po gradu ponešto se izmijenilo tijekom proteklih nekoliko mjeseci nakon intenziviranja medijskog interesa oko zagrebačkog Gradskog urbanističkog plana, koji je kulminirao kad je u veljači kontroverzni GUP srušen na sjednici Gradske skupštine. Rasplet sage oko GUP-a njegovim konačnim odbijanjem u Skupštini Tomašević prije svega smatra velikom pobjedom građana, udruga i inicijativa, koji su zajednički uputili više od 31 000 komentara i prigovora na prijedlog dokumenta, i to tijekom dva tjedna u poslovično užarenom i lijenom kolovozu. Važnim smatra i prosvjed koji su udruge građana organizirale na Trgu bana Jelačića, a na kojem je prema procjenama sudjelovalo gotovo 20 000 ljudi.
“Sve nas više ljudi zaustavlja na ulici, neki nam samo žele pružiti ruku i kratko porazgovarati, dok nas drugi hrabre da ne odustajemo od borbe. Moj je broj mobitela javno dostupan i svakodnevno dobivam pozive građana. Ponekad se dogodi da razgovor potraje i po nekoliko sati. Katkad sam u mogućnosti pružiti savjet, neke od tema mogu adresirati na Skupštini, a nekad je ljudima bitno makar da ih se sasluša“, kaže Tomašević.
Ovaj rođeni Zagrepčanin ujedno je i dvostruki povratnik u rodni grad – tijekom osnovne i srednje škole s roditeljima i bratom živio je u Zaprešiću. Nakon povratka u Zagreb tijekom studija, osim čestih putovanja zahvaljujući kojima je obišao šetdesetak zemalja svijeta, iz Zagreba je dugotrajno izbivao još samo jednom, radi boravka na britanskom sveučilištu Cambridge, na kojem je magistrirao 2013. godine. Iako bi za mnoge ovakva prilika značila one way ticket out iz Hrvatske, za njega, kako kaže, to nije dolazilo u obzir. “Nisam se vratio iz želje da živim u Hrvatskoj kakva god ona bila, nego zato što sam želio dati svoj doprinos tome da je mijenjamo nabolje. Upravo s tom idejom odabrao sam studij na kojem sam magistrirao disertacijom iz održivih gradova i zajedničkih dobara. Možda bi mi bilo lakše da sam ostao vani i iskoristio ponuđenu priliku da ondje završim doktorat ili da poput nekih poznanika tamo zarađujem plaću kojom za samo nekoliko godina možeš osigurati hrvatsku mirovinu, no moj cilj bio je jasan – vratiti se odmah u Hrvatsku i primijeniti svoje iskustvo u nekom gradu, konkretno u Zagrebu“, govori Tomašević.
Poslovične otpornosti hrvatskih institucija na pokušaje promjena nabolje Tomašević se živo prisjetio nakon što se usudio javno posumnjati da je zagrebačka Čistoća na natječaju za kupnju novih kanti za otpad pogodovala određenoj privatnoj tvrtki, zbog čega je “zaradio” tužbu za klevetu, koja se nebrojeno puta pokazala iznimno popularnom polugom hrvatskog pravosuđa u misiji zastrašivanja novinara, zviždača, aktivista i neistomišljenika na svim krajevima političkog spektra. “Postoji USKOK-ova snimka razgovora između vlasnika tvrtke i direktora Čistoće oko ranijeg postupka javne nabave za otpad, nakon čega sam u Skupštini propitkivao namješta li se u novoj nabavi za otpad u kojoj je posao dobila ta ista tvrtka i zbog toga sam tužen za klevetu te se slučaj već godinama povlači po sudu. Traže da me se kazni s oko 100 000 kn, a povrh toga prijete i građanskom parnicom za nadoknadu štete. O detaljima ne mogu izlaziti u javnost, no ta je tužba po meni čista metoda pritiska jer ti nad glavom stalno “vise“ taj iznos i parnica, a poznajući naše pravosuđe, čak i kad imaš dokaze na svojoj strani – i dalje ne možeš znati hoće li presuda ići u tvoju korist. No frustracija osjećajem nepravde ne dopušta mi da odustanem“, navodi Tomašević.
Ako se Tomaševićeva ustrajnost i temelji na pesimizmu intelekta koji uočava sve nelogičnosti i nepravde sustava, bez optimizma volje vjerojatno bi inteligentno zaključio da je borba teška, a njezin ishod u najboljem slučaju neizvjestan. Upravo je volja ono što pokreće Tomaševićev aktivistički angažman još od vremena kad se u dobi od samo 16 godina priključio Zelenoj akciji, vodećoj udruzi u pitanjima problematike zaštite okoliša u Hrvatskoj. Na pitanje što smatra ključnom preprekom jačanju aktivizma u Hrvatskoj odgovara da se građane nastoji uvjeriti kako promjene nisu moguće. “Velik broj ljudi u našoj zemlji odgaja djecu upozorenjima da “ne talasaju“, porukom ‘Ne ističi se, ne budi loš, ali ni osobito dobar – samo prođi, prođi kroz život.’ I mogu razumjeti taj strah; možda su se i sami borili za ono u što vjeruju i pritom nastradali; naravno da u tom slučaju to ne žele svojoj djeci. I možda se doima da su ih na taj način zaštitili, ali nisu ih zaštitili od posljedica života u društvu u kojem nitko ne smije govoriti što misli ako se to ne sviđa establišmentu, koji pokušava svim sredstvima onemogućiti aktiviste da uspiju u svojoj borbi jer ako jedna takva akcija uspije, ponukat će i druge, a to nikako ne odgovara njihovim interesima očuvanja statusa quo u kojem odlučuju o svemu. Upravo zato kod nas vlada određeni defetizam oko ideje da su promjene moguće. Kad se osoba bavi aktivizmom, često doista mora biti spremna na sve, od stresa i utrošenog vremena, pa čak i do ozbiljnijih sankcija. No tada jednostavno prelomiš i radiš“, govori Tomašević.
Politolog po obrazovanju i političar po vokaciji, Tomašević je svjestan da moć kvari, dok apsolutna moć kvari apsolutno, zbog čega apsolutnu moć ni sâm ne bi želio posjedovati. Zalaže se za veću demokratizaciju institucija i smatra da bi broj mogućih mandata gradonačelnika izborni zakon trebao ograničiti na najviše dva. Upozorava i na potrebu disperzije kontrole nad upravljanjem javnim poduzećima, poput Zagrebačkog holdinga, te smatra da je riječ o procesu u kojem bi trebali sudjelovati zaposlenici, korisnici, udruge i ostali građani. “Ako osoba kojoj su građani dvaput poklonili povjerenje da je sposobna kvalitetno upravljati gradom u njihovom interesu to ne uspije ni nakon dva mandata, neće joj pomoći ni još osam godina na istoj funkciji. S druge strane, nakon 20 godina na položaju moguće je javne resurse toliko uposliti u službi privatnog interesa da postane jako teško demokratskim putem takvog čovjeka odstraniti s vlasti. No nedopustivo je da samo jedan čovjek samovoljno upravlja Zagrebačkim holdingom, najvećim poduzećem u državi s oko 11.500 zaposlenih i oko pet milijardi kuna prihoda, a da mu nitko – ni Gradska skupština ni građani, ne mogu ništa.“
Iako smatra da sadašnji model upravljanja gradskim tvrtkama nije održiv, Tomašević se odlučno protivi ustupanju koncesija za upravljanje poduzećima od javnog interesa privatnim tvrtkama.“Čak i liberalni ekonomisti tvrde da je privatni monopol jedini gori oblik upravljanja od javnog monopola. To znači da kod prirodnog monopola tržišta nema pa je nemoguće utvrditi cijenu i količinu usluge, i stoga se definira koncesijskim ugovorom. Ako privatna poduzeća ne ostvaruju dobit, ona prestaju postojati, a ta dobit u slučaju javnih usluga ide nauštrb javne koristi. Zašto bi privatnik investirao u vodovodne cijevi koje su dotrajale i gdje voda curi na sve strane, kad one nisu njegovo vlasništvo niti će on vratiti uloženo prije nego što mu istekne ugovor? Primjeri gradova poput Berlina, Pariza, Budimpešte i Sofije, koji su nekoć davali komunalne usluge u privatnu koncesiju, pokazuju da dolazi do pogoršanja kvalitete usluge i povećanja cijene, a ako to povećanje cijene gradske vlasti odbiju, onda se prijeti obustavom usluge jer je vrlo komplicirano zamijeniti pružatelja neke javne usluge. Ucjenjivački potencijal privatnih monopolista je golem. Usprkos tome, isti ti gradovi čak i uz rizik plaćanja odštete koncesionarima ponovno preuzimaju upravljanje javnim dobrima u vlastite ruke. Ne moramo ponavljati njihove pogreške, možemo učiti na tuđim primjerima“, kaže Tomašević.
Za uspjeh u politici kao zajedničkom djelovanju za opći cilj, Tomašević ključ vidi u dijalogu kako bi se došlo do zajedničkog interesa, u čemu se platforma “Zagreb je naš!” dokazala kroz suradnju s drugim strankama u Klubu lijevog bloka, ali i ostalim strankama oporbe u Skupštini: “Smatram da smo snagu kompromisa i međusobnog uvažavanja u Skupštini itekako dokazali, djelujući kao ujedinjena oporba. Naravno da postoje pitanja oko kojih se ne slažemo, ali dovoljno smo zreli da eventualna neslaganja ostavimo po strani kako bismo ostvarili zajedničke ciljeve u onim pitanjima oko kojih se slažemo. U takvim slučajevima dolazimo do sukoba sa sebičnim političkim inicijativama koje igraju na sve ili ništa“, zaključuje Tomašević.
Za uspjeh platforme “Zagreb je naš!” u lokalnoj politici i budući uspjeh platforme “Možemo!” u nacionalnoj politici najzaslužnijima smatra članove, simpatizere i građane, za koje kaže da žele drugačiju vrstu politike; onu koja se temelji na sadržaju i programu, umjesto na ispraznoj formi i floskulama. Veseli ga zajedništvo ljudi i pojava kritične mase građana, bez koje ne postoje ni promjene ni politika. Dodaje kako je “Zagreb je naš!” nastao tako što se velika grupa građana prvi put odlučila baviti politikom.
“Povezivala nas je želja za promjenom, a kad smo se uvjerili da niti jedna od postojećih političkih opcija ne predstavlja ono što želimo i da se takva opcija neće ni pojaviti osim ako se sami ne organiziramo, shvatili smo da je to jedini put. Bandić se ponaša poput boga, a za njega je glasovao tek svaki peti birač na izborima, dok gotovo tri od pet birača uopće nije izašlo na izbore. Kad smo se pojavili tik pred prošle lokalne izbore, uspjeli smo izvući neke birače koji inače ne glasuju i to su nam mnogi među njima otvoreno rekli – da su napokon pronašli opciju koja im se sviđa, nudi konkretan sadržaj i rješenja te se doima iskreno, a ne kao da će prebjeći u suprotni “tabor” odmah nakon izbora. Naša koalicija, tj. Klub lijevog bloka u kojem su još Nova ljevica, Za grad i Radnička fronta na izborima je osvojio četiri zastupnika te s vremenom postao drugi najveći oporbeni klub jer smo ostali zajedno i dosljedni borbi protiv Bandića, dok su se neki drugi oporbeni klubovi raspali ili je njihove zastupnike Bandić “kupio”. Vjerujem da ima puno birača koji žele promjenu i mislim da će nam čak i oni kojima nismo prvi dati svoj glas ako vide da imamo šanse za pobjedu jer nas zbog integriteta i sadržaja i ljudi koji nisu naši “core” birači podržavaju i cijene.”
Na kritike da su kao platforma usmjereni ponajprije homogeniziranju svoje baze, zbog čega su u prvim danima osnutka prikupljali potpise u centru grada, Novom Zagrebu i na Trešnjevci, dok ih primjerice u Dubravi nije bilo, Tomašević odgovara kako su bili manje prisutni u nekim kvartovima isključivo zbog logističkih ograničenja tek osnovane inicijative, najavljujući podizanje organizacija u Gornjoj i u Donjoj Dubravi te dodajući kako će za nadolazeće lokalne izbore “Zagreb je naš!” s koalicijskim partnerima u svakoj gradskoj četvrti imati listu i organizaciju. “Cvjetni trg je uistinu bio simbol, ali su se protestne inicijative javljale posvuda: na Savici, Črnomercu, a posljednja borba za spas zelenih površina odvila se upravo u Dubravi“, podsjeća Tomašević i dodaje: “Naša priča nije elitizam iz centra, nego ujedinjena borba za boljitak Zagreba. Ekološku dimenziju naše politike birači iz dijelova grada koji su udaljeniji od centra itekako prepoznaju i cijene. Ljudi koji žive na periferiji imaju najmanje političkih resursa za to da spriječe projekte koje nitko ne želi. Volio bih vidjeti kako bi prošla ideja o spalionici otpada u podsljemenskoj zoni ili na Pantovčaku. I naše su socijalne politike itekako vidljive, mi smo predlagali pojeftinjenje javnog prijevoza prije više od tri godine, no sadašnji gradonačelnik to je proveo kao svoju mjeru onda kad mu je to najviše odgovaralo, prije izbora. Ako ljudi nemaju pristup javnom prijevozu, onda nemaju pristup ni bolnici, ni Zavodu za zapošljavanje; ako nemaju pravo na mobilnost, ne mogu ostvarivati svoja osnovna ljudska prava. Cilj hrvatske ljevice mora biti zastupanje prava i interesa materijalne većine koja je deprivilegirana, ljudi koji žive od svoga rada ili su čak nezaposleni jer ako ne zastupamo materijalna prava deprivirane većine, nećemo biti uspješni u zastupanju prava ugroženih spolnih, etničkih i drugih manjina.“
Nedostatak stambene politike u Zagrebu Tomašević vidi kao krizu jer je priuštiv stan sve nedostupniji stanovnicima Zagreba, dok se istovremeno potiče vlasnike stanova da ih daju u kratkoročan najam turistima. Kao dobru stambenu politiku koju je detaljno upoznao ističe primjer Züricha, u kojem su gradnja i iznajmljivanje stanova u četvrtini slučajeva organizirani kao neprofitna djelatnost na kojoj se ne može zarađivati. To u praksi znači da stanari upravljaju stambenim fondom kroz zadruge, ali nisu vlasnici nego korisnici stanova, čime je sustav zaštićen od malverzacija. Tomašević smatra kako je vrlo zanimljivo da takav model postoji u gradu koji je jedno od središta globalnog financijskog kapitalizma, dok se kod nas spominjanje riječi “zadruga” gotovo izjednačava sa psovkom. Mjere subvencija za kupnju prvog stana u Hrvatskoj naziva subvencioniranjem banaka proračunskim novcem jer država kupnju stana subvencionira samo pod uvjetom da kupac podigne kredit u banci. Navedene je mjere moguće realizirati samo dva puta godišnje, a prodavatelji stanova također znaju kad će se mjere provoditi i tada kupcima diktiraju uvjete kupnje povećanjem cijene. Kao jednu od temeljnih vrijednosti platforme “Zagreb je naš!”, koja se manifestira i u političkom programu, Tomašević ističe rodnu ravnopravnost u političkom djelovanju i predstavljanju: “O kandidaturama odlučuju svi članovi i članice platforme. Prošli put izabran sam kao kandidat za gradonačelnika, a Danijela Dolenec i Urša Raukar kao zamjenice gradonačelnika. Volio bih da profiliramo više žena kroz platformu u idućem izbornom razdoblju. Imali smo dobar rodni balans u klubu zastupnika jer smo jedini imali “zip model” izbornu listu, a i u sadržaju inzistiramo otpočetka na rodnoj ravnopravnosti”, naglašava Tomašević.
Ravnopravnost, kompromis i ljubav temelj su i njegovog braka sa suprugom Ivom, učiteljicom joge s kojom dijeli stančić od 40-ak kvadrata na Trešnjevci. Iva i Tomislav zajedno su više od 11 godina, a osim ljubavi prema planinarenju i putovanjima, spaja ih i aktivistički duh, pa su tako s medenog mjeseca koji su proveli na trekkingu u Himalajama i do 5.000 metara nadmorske visine jedan dan iskopali papir i marker te napravili fotografiju s transparentom podrške prosvjednicima za kurikularnu reformu koji se tada održavao u Hrvatskoj. Osim Ive, Tomislavu je velika podrška i njihov pas Boško, kojeg su posvojili nakon što je njihova prijateljica pronašla štene koje je netko bacio u jarak.
“Bili smo tada svi cimeri, tražila je nekoga da ga udomi i dok smo mu tražili udomitelja, jednostavno je ostao s nama. Bio je pun buha i zato se zove Boško. Boško je super, ima nevjerojatnu emocionalnu inteligenciju; točno detektira ljudske osjećaje i socijalnu situaciju. Kad se uzrujam pričajući na telefon, onda se povuče u kut i kad ga takvog vidim, odmah se smirim. Podsjeti me kako ništa nije toliko bitno i dramatično da je vrijedno živciranja, što je samo jedan od bezbroj načina na koje ti pas promijeni život.“
Tomislavovu iskrenu i odavno neupitnu posvećenost svojim sugrađanima još je jednom potvrdila scena koja se odvila na našem rastanku. Umorni nakon radnog dana i dvosatnog razgovora o temama koje teško da bi se mogle podvesti pod nazivnik lepršave večernje razbibrige, već smo oboje počeli odijevati kapute za odlazak kući, kad su nam se sa susjednog stola obratili supružnici s djetetom. Prepoznavši Tomislava, srdačno su ga pozdravili i uz osmijeh se ispričali na nehotičnom “prisluškivanju” našeg razgovora. Riječ po riječ, zaboravivši na kaput i ruksak koji mu je već bio prebačen preko ramena, Tomislav je ponovno sjeo na stolac i nastavio razgovor s mladom obitelji. Očito nije bio toliko umoran.
Fotografije: Josip Krivačić, Zelena akcija
