Saša Antić: “Ne mislim da je pojedinac nemoćan, naprotiv, promjena polazi od pojedinca”

Slušamo ga rado s grupom TBF, ali i kao Alejuandra Buendiju. On je Saša Antić, a s nama je podijelio naramak britkih misli – i pogodio “u sridu” s maštovitim komentarima.

Opjevati javno ozbiljan problem, kao što su nepravda, vrućina, bol u leđima, čepić protiv bolova, ili nešto treće, poslati snažnu poruku i pritom zabaviti zahtjevnu publiku nikad nije bilo lako. A danas za to posebno treba imati talent i odvažnost jer ima onih koji jedva čekaju kliknuti “palac prema dolje” ili izbaciti hejt na društvenim mrežama, Jedan od domaćih bendova koji je uvijek znao odlično uglazbiti i proširiti društvenu kritiku, baš kao i dobru “bazu”, definitivno su članovi TBF-a. Mnogi su njihovi stihovi odavno postali poštapalice u svakodnevnom govoru, a pjesme ultimativni hitovi “Moja mater te traži”, “Alles gut”, “Guzice i sise”, “Smak svita”, “Odjeb je lansiran”, “Uvik kontra” i mnoge druge. Splitski đir i žargon uspješno su uklopili u opus i bez problema srušili jezične i ostale barijere unutar svih krajeva Hrvatske.

Unatoč tekstovima koje je napisao i piše za TBF, ideja i inspiracije ima toliko da povremeno radi i na projektima nevezano za TBF. Malo je, kaže, podjetinjio nakon što je postao otac, ali možda nam to baš svima treba kako bismo se malo odmaknuli od često surove i jako ozbiljne stvarnosti. To su samo neki od razloga zašto smo odlučili razgovarati sa svestranim Sašom Antićem i otkriti što se sve događa u njegovoj kreativnoj radionici. 

Osim što si dio grupe TBF i Alejuandro Buendija, viđamo te često i u suradnjama s drugim glazbenicima. Nastupio si na Splitskom festivalu. Kako biraš suradnje i festivale na kojima ćeš nastupiti?

Najbitnije mi je da onaj s kim surađujem zna napamet najmanje četiri pjesme od TBF-a, a fakultativno jednu od Wu Tang Clana jer u tom slučaju dajem 120 posto. Zatim slijedi provjera i pristup formularima. Što se tiče festivala, do sada sam tri puta nastupao, i to dva puta na “Splitskom” i jednom na “Zagrebačkom festivalu”, ali sam bio premlad i nezreo. Sada to više nije tako i vjerujem da sam napokon spreman za festivale, i to isključivo one koji se održavaju u gradovima većima od 70 000 stanovnika.

Mnogi kažu da je zlatno vrijeme festivala prošlo, da nedostaje skladatelja kao što su bili Zdenko Runjić, Arsen Dedić, Ljubo Stipišić… Slažeš li se s time?

I da i ne. To su bila neka druga i romantičnija vremena, glazba i poezija imale su drukčije značenje u društvu, a festivali su bili za glazbu ono što je danas internet. Također, aranžeri su bili akademski obrazovani, orkestri uvježbani i isplativi, a studija na tadašnjoj svjetskoj razini, što je možda bilo i presudno za kvalitetu glazbe u to doba 70-ih.

Na “Zagrebačkom festivalu” imali smo te priliku vidjeti u odijelu. Voliš li odijela i u kojim prigodama ih nosiš?

Jako volim nositi odijela i to je jedan od glavnih razloga zašto nastupam na festivalima. Svojevremeno sam nakupovao puno različitih odijela za sitne novce na rasprodajama domaćih propalih tvornica, ali osim festivala i ponekog vjenčanja, nemam priliku nositi ih. Toliko ih volim nositi da sam čak intenzivno razmišljao postati praktični vjernik ne bih li proširio broj prigoda za nositi odijelo, ali kako bi to znatno povećalo kućne izdatke i to bez čvrstog jamstva spasenja, mislim da ipak neću. 

 Alejuandro Buendija i 100 Baltazara objavili su nedavno zanimljiv spot “Kruška”. Odlično ti stoji uloga TV vidovnjaka. Jesi li ikad išao provjeriti kolika je moć vidovnjaka, tarota ili barem gledao neke od njih na TV-u ? 

Poznavao sam ljude koji su se bavili ezoterijom i više puta sam se uvjerio u moć psihičkog i parapsihološkog. Iskusio sam astralni let, pio sam mokraću zmaja i svjedočio pretvaranju žene u konja.

Koliko vidim, ni ti ni TBF kao bend niste previše aktivni na društvenim mrežama, kako to? 

Pokušao sam dva puta biti aktivan na društvenim mrežama, ali jednostavno nisam uspio jer mi se znoje prsti kad sam predugo za tastaturom, tako da mi se par puta nešto zaglavilo na laptopu i morao sam odustati, a imam predebele prste za tipkanje na mobitelu. 

Stiglo nam je ljeto, a neke od pjesama TBF-a postale su ultimativni ljetni hitovi, primjerice “Guzice i sise”, “Alles gut”. Podsjeti nas, kako su nastale?

“Guzice i sise” nastale su po istinitom događaju, a “Alles gut” sam napisao na kraju druge godine faksa u Zagrebu u naletu nostalgije za ljetom. Sjećam se da mi je refren došao dok sam se gužvao u tramvaju broj 6.

Osim u pjesmama, svoje stavove otkrivaš i kroz pisanje kolumni, okušao si se i u radijskoj emisiji. Je li ti ipak lakše izbaciti sve iz sebe u kolumni i na radiju nego u pjesmi, ili je obrnuto?

Kolumne pišem tu i tamo po narudžbi i moram priznat’ da nisam baš talentiran za taj vid izražavanja. To traži vrstu discipline koju nemam i previše bavljenja aktualnostima, a za to nemam volje. Radio mi je uvijek bio najdraži medij, s tim smo se bavili sredinom 90-ih i prošle godine ponovno na radiju Yammat, direktan je i neposredan, zapravo u teoriji “najiskreniji” medij, tu nema uljepšavanja i montaže. Što se tiče stihova, to je nešto što sam predanošću izvještio i imam dobar flow i deliveri driblam k’o Ribery, i stalno epohalno i u trenu mogu o bilo čemu i čak kremu radim od rima pa ih slažem priko gruva i mažem na fetu kruva suva bez beata lapan iz Splita i to mi je nešto skroz new, u rimi odgovaram za interview.

Čitaš li puno i što trenutačno?

Nisam baš strastveni čitač. Čitam na faze i to nekoliko knjiga odjednom, ali stalno nešto listam. Trenutačno su markirane “Radikalno žrtvovanje” Terryja Eagletona, “21 lekcija za 21. stoljeće” Harrarija, “Izvan igre” Michala Viewegha, Timothy Snyder “O tiraniji”, Bela Hamvaš “Istorija i apokalipsa” i Jodorowsky “Mistični cabaret”.

Koji su te filozofi, pisci, najviše oblikovali i zašto?

Orwell, Kafka, Marquez, Bulgakov, Frank Herbert, Douglas Adams, kasnije Heraklit, Platon, Kant i Nietzsche, a zatim Dostojevski i Krleža…Teško je u grubim crtama reći zašto, to su sve kompleksni i višeslojni autori koji su znali ući u dubine slojevite ljudske prirode i pronaći humor na najčudnijim mjestima, i svaki od njih me zaintrigirao i inspirirao. 

Jednom prilikom morao si se pojaviti pred Općinskim sudom kao svjedok zbog parafraze hita TBF-a “Mater”. Trebao si protumačiti je li u SMS poruci: “Naša mater te traži”, koju je jedan okrivljenik poslao policajcu, bilo elemenata ozbiljne prijetnje. Je li to bila najapsurdnija situacija u kojoj si se našao zbog neke pjesme ili ih je bilo još?

To je sigurno bila najapsurdnija situacija u koju sam uvučen zbog svojih stihova. Jednom davno, mislim da je bila 2000., javno su nas prozvali zbog prostih riječi u pjesmi “Genije” s kojom smo nastupali na otvaranju “Splitskog ljeta”, ali to je bilo političko prepucavanje preko naših leđa upućeno prema Mani Gotovac koja je tada bila intendantica splitskog HNK i nepoželjna za tadašnje konzervativne splitske krugove, i koja je tada u našu obranu napisala jedan kratak i jezgrovit esej o ulozi psovke u umjetnosti. 

Sudjelovao si nedavno i na tribini “Zašto se mrzimo?”. Kad smo kod te teme, svaki dan imamo priliku čuti za neki ispad, napad… Koji su te od njih konkretno posebno razljutili i kako reagiraš kad čuješ tako nešto? Dosta ljudi recimo u takvim momentima nađe utjehu u pisanju postova na društvenim mrežama.

Nemam osjećaj ljutnje, nego samo beskrajne tuge. Mržnja i nasilje bolesti su svakog društva te treba stalno i konstantno stajati na toj brani i držati nultu toleranciju na nasilje, pogotovo ono zasnovano na rasnoj, vjerskoj i etničkoj netrpeljivosti. Razlozi te mržnje su različite frustracije, neznanje i dokazivanje pripadnosti grupi. Treba više poticati i ulagati u umjetnost i sport jer se tu kanalizira i artikulira društvena agresija i frustracija, ali za početak bi politika i crkva trebali prestati provoditi teror nad zdravim razumom.

Nažalost, i među glazbenicima i javnim osobama ima onih koji izravno ili neizravno promiču mržnju, netoleranciju, opterećeni su prošlim sustavima i ratovima. Što bi poručio njima, ali i onima koji ih slušaju?

Htio bih im poručiti da budu u stanju potpune pripravnosti za konačnu borbu za opstanak hrvatskog naroda jer sam preko prijatelja čiji prijatelj ima poznanika koji je član masonske lože koja upravlja svijetom dočuo da u jednom tajnom laboratoriju kraj Drvara koji financira Soros i u kojem čuvaju amputiranu nogu Josipa Broza Tita intenzivno rade na križanju migranata s partizanima tifusarima i pobunjenim Srbima, i dogodine u vrijeme Europskog prvenstva u nogometu vrlo je moguća invazija bolesnih kloniranih mutanata na Hrvatsku. Iz istog izvora sam također načuo da se u cjepiva za našu djecu stavlja gen homoseksualaca.

Jesi li ikad imao neugodnosti ili prijetnji zbog svojih stavova? Ako da, kako si to riješio?

Nekoliko puta, al’ to sam riješio neartikuliranim urlanjem i neurotičnim vrćenjem nunčaka.

Mnogi kažu da se ne može puno toga promijeniti ako nisi u politici. Slažeš li se s time i jesi li ikad razmišljao da se počneš baviti politikom, barem lokalno?

Nisam nikad imao ambicije baviti se politikom, nemam za to dovoljno jake živce, ali To traži jaku individualnu svijest i hrabrost, pogotovo u našem društvu koje svako malo degradira u kolektivizam i sve nas trpa u krdo, odnosno kako se to danas romantično kaže “narod”. S obzirom na to da je prosječan čovjek u suštini konformist, pogotovo u potrošačkom društvu, teško je očekivati neke bitne promjene, ali u suštini i nije nam toliko loše. Puno ljudi odlazi vani, što je dobro jer će steći radna iskustva i vratiti u Hrvatsku pozitivne navike.

More i riba su nam puni plastike, mnogi ne razvrstavaju i ne zbrinjavaju otpad na odgovarajući način… Jesi li se i ti na neki način uključio u ekološke akcije, barem u svojem kućanstvu?

Uvijek sam bio “zeleni”, al’ bojim se da prekasno postajemo ekološki osviješteni. Međutim, nema mjesta panici jer se pokazuje kako je svrha čovječanstva isisati svu naftu iz Zemlje i umotati planet u celofan kako bi nas intergalaktička pošta transportirala na neko bolje mjesto. Bog je zapravo poštar.

Gledaš li TV, pratiš vijesti? 

Pogledam tu i tamo dok me ne dohvati sablasni déjà vu i zaboli želudac pa prebacujem na neki glazbeni program. 

Isključiš li se koji put od svega, tj. uspiješ li i kako živjeti po principu “Ništa mi neće ovi dan pokvarit”?

Naravno, studio nam je u atomskom skloništu bez signala i tamo se sakrijem na par dana umotan u aluminijsku foliju.

Nekoliko mojih prijatelja iselilo se iz Hrvatske u nordijske zemlje najviše zbog boljeg obrazovanja, bolje budućnosti i zdravijeg okruženja za djecu. Ističeš kako voliš Split i kako bi se uvijek vraćao u njega, ali jesi li ipak ikad razmišljao o odlasku iz Hrvatske i gdje bi volio/mogao živjeti?

Najbliži mi je Manhattan jer je najsličniji Splitu. Zatim Trinidad i Tobago jer je dio Južne Amerike, a tamo govore engleski. A i Hollywood je isto cool.

Prednosti i nedostaci života/odrastanja u Splitu nekoć i danas?

Prije bi djeci za kaznu zabranili da se idu igrati vani, a danas ih za kaznu tjeramo vani.

Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan kad nisi na koncertu?

Ništa posebno, zezam se s klincima, pomognem doma, odem do studija, prošetam do grada i na Marjan, čitam, ponekad pogledam film, igram šah i sudoku, slušam glazbu, pišem…

Koliko su te sinovi promijenili i u kojem smislu?

Pa mislim da je očito kako sam malo podjetinjio.

Planovi s TBF-om, nove pjesme?

Imam dosta tekstova i Mladen nešto radi, ali nemamo nekih čvrstih planova. Htjeli bismo izdati jedan singl dogodine, ne razmišljamo o albumu.

Planovi Alejuandra Buendije?

Trenutačno u drugom planu, htio bih izbaciti još jedan singl i zgotovit’ album, možda dogodine.

Planovi za ljetovanje? Bježiš li nekud gdje te nitko ne zna ili nemaš problema s fanovima na plaži?

Ljeto će, kao i obično, proći u sezonskom radu, ali tu i tamo ću se sigurno koji put bacit’ u more. Inače nemam problema s fanovima, nisam celebrity jer mi to nikad nije bio cilj tako da mi je zapravo drago kad me netko prepozna i uvijek sam otvoren za razgovor i fotke.

OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 242

mm
Željkica Makanec

lifestyle novinarka