Ljudsko biće moralo bi biti sposobno promijeniti pelenu, isplanirati invaziju, zaklati svinju, upravljati brodom, dizajnirati građevinu, napisati sonet, voditi osobne financije, sagraditi zid, namjestiti slomljenu kost, utješiti umirućeg, izvršiti zapovijed, izdati zapovijed, surađivati, djelovati samostalno, riješiti jednadžbu, analizirati problem, razbacati gnoj, programirati računalo, skuhati ukusno jelo, učinkovito se boriti i galantno umrijeti. Specijalizacija je za insekte.” – L. Long.
U vrijeme dok je Long izgovarao ove riječi u Heinleinovom sci-fi romanu “Time Enough for Love”, nastajali su izumi koji bi se dobro uklopili u taj žanr. Kao i zimnicu turšije u staklenki, sačuvali smo podatke na floppy disku. Izumili smo e-mail, od tada nadalje proklinjući ga svakog ponedjeljka. Negdje u to vrijeme nastaje i Motorolin DynaTAC 8000x, prvi mobitel u povijesti i pradjed današnjih pametnih telefona.
Ovi i drugi suvremeni izumi nastavak su niza inovacija koji je započeo smrću manufaktura. Mehanizacija pogona tekstilne industrije u Velikoj Britaniji označila je početak Prve industrijske revolucije. Druga se pak odigrala početkom 20. stoljeća, kada Ford u svoje tvornice automobila uvodi pokretnu traku. Odatle je krenula serijska proizvodnja dobara. Treća industrijska ili digitalna revolucija starta širenjem informacijskih i komunikacijskih tehnologija 1980-ih, ponajprije kroz razvoj osobnih računala i interneta, koji postaju nezaobilazan dio svakodnevnog poslovanja.
Klaus Schwab, osnivač i izvršni predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma, u svojoj knjizi “Četvrta industrijska revolucija” donosi definiciju ove faze tehnološkog napretka. Tehnologije poput umjetne inteligencije, uređivanja ljudskog genoma, proširene stvarnosti, robotike i 3D printa čine ključnu točku najnovijeg vala promjena. Naša svakodnevica postaje sinergija tehnologije i ljudskog života. Morseov zakon koji kaže da je razvoj brzine tehnološkog razvitka eksponencijalan vrlo plastično ilustrira izjava Caluma Chacea iz Economic Singularity Cluba na FT Weekend Festivalu prošle godine: “Pametni telefon u našem džepu ima snažniji procesor od onog koji je imala Apollo 11 letjelica, a kojom su ljudi sletjeli na Mjesec. Danas i malo bolji toster ima snažniji procesor od Apolla 11.“
VOZI BOLT ILI WOLT
Svaka dosadašnja industrijska revolucija obećavala je osloboditi zemaljsko roblje od preranog ustajanja. Jednog lijepog dana, plamene zore neće te buditi iz sna, a tvornička jutra i dim iz dimnjaka zamijenit će izležavanje ispod toplog pokrivača. Za to će vrijeme uslužne osobne asistentice Siri ili Alexa, neprekidno povezane s elektroničkim kuhinjskim uređajima i bijelom tehnikom; narediti da se pripremi vruća kava, osmisliti dnevni jelovnik i naručiti namirnice. Grijanje će uključiti točno u vrijeme kad bude potrebno, kako bi stan bio topao kad ustaneš iz kreveta. Savjetovat će ti da ne preskočiš jutarnje mindfulness vježbice i podsjetiti te na to da postaješ nervozna kad ne trčiš. Tobože uzgred, primijetit će kako je vrijeme da izađeš na svjež zrak i malo si ubrzaš otkucaje srca jer ti je BMI već na razini koju baš nije zgodno javno spominjati. Tvoj tihi protest ugušit će se nakon što ti proslijede pasivno agresivnu poruku bota iz ureda tvog liječnika, koji raspolaže detaljnim prikazom svih aktivnosti koje mu “druka” tvoj Fitbit. Ovaj će te nimalo obazrivo podsjetiti na nedavno izmjerene razine kolesterola u krvi, a toalet će te upozoriti da onaj curry koji toliko voliš možda i nije najbolja opcija za kasne večere; vlastito će ti “prijestolje” u zavjeri sa Siri blokirati prikaz indijskih restorana na Woltu. I dok ti umreženi aparati vode život, a Google algoritmi podsjećaju te na to da, osim što si naručio kuhalo za kampiranje, razmisliš i o novoj vreći za spavanje, golema količina podataka koja pristiže s naših pametnih telefona pomoći će da cijeli grad postane smart. Bit će moguće precizno planirati odvoz otpada, a gužve će se raščistiti praćenjem gustoće i preusmjeravanjem prometa. Regulacija prometa pomoći će i u smanjenju koncentracije ispušnih plinova u pojedinim zonama.
THE REVOLUTION WILL NOT BE TELEVISED
Ako revolucije jedu svoju djecu, hoće li nas četvrta industrijska revolucija napokon “smazati”? U prošlim industrijskim revolucijama radna mjesta koja su nestajala zamjenjivali su novi, često bolji poslovi, a porastom automatizacije i prelaskom radnika u uslužne sektore poboljšao se i životni standard. Za trenutačnu industrijsku revoluciju to nije toliko izvjesno. Poslovi informacijskog doba bilježe procvat, no radna mjesta koja stvaraju usko su specijalizirana i malobrojna. Ostaje velika razlika u odnosu na radna mjesta koja se gube automatizacijom.
Andrew Yang, jedan od predsjedničkih kandidata u SAD-u 2020., gostujući u podcastu “The Joe Rogan Experience”, o ovom problemu rekao je sljedeće: “Vozač kamiona trenutačno je najčešće zanimanje u 29 saveznih država, a prosječni kamiondžija je 49-godišnjak sa srednjoškolskim obrazovanjem, možda vojni veteran.“
Kaže da je skeptičan prema mogućnosti prekvalifikacije pola milijuna vozača za tech zanimanja, podsjećajući kako su državni programi za prekvalifikaciju vrlo malene stope uspješnosti, što se pokazalo pri pokušaju tamošnje prekvalifikacije tvorničkih radnika.
“Godine 2016. automatizirali smo četiri milijuna radnih mjesta u proizvodnji u državama poput Michigana, Pennsylvanije, Ohija, Wisconsina, Missourija i Iowe, u čijim se postrojenjima sad nalaze roboti“, navodi. Dodaje i kako se s tržišta rada trajno udaljava sve više nekvalificiranih radnika, a posebno muškaraca. “Ako i zanemarimo činjenicu da je osobu s niskom razinom obrazovanja teže obučiti programskim jezicima, ali recimo da ipak dođe do znanja osnovnog kodiranja, na tech zanimanja otpada svega otprilike osam posto poslova“, navodi, dodajući kako je iluzorno očekivati da će se preostali dio populacije za njih prekvalificirati. Yang upozorava kako gotovo polovicu svih radnih mjesta u SAD-u čine poslovi u administraciji, maloprodaji i veleprodaji, uslužne djelatnosti u prehrambenoj industriji te proizvodnji i transportu. Prosječni srednjoškolac zaposlit će se u jednom od tih zanimanja, koja su sva do jednog podložna automatizaciji.
KOMANDANT DATA
Iako je mehanička automatizacija već dobro poznata pojava iz prethodnih industrijskih revolucija, kognitivna automatizacija postala je moguća tek nakon što je machine learning omogućio dosad nezamisliv razvoj umjetne inteligencije. Dave Ferrucci, čovjek zaslužan za razvoj super-računala Watson, koje je 2011. godine pobijedilo ljudske natjecatelje u kvizu “Izazov”, pojasnio je na koji način računala “razmišljaju”: “Watson, kao ni bilo koji drugi sustav koji smo do danas razvili, ne razumije jezik na način na koji ga ljudi razumiju. Deep learning modeli oslanjaju se na statistiku kako bi pronašli obrasce u jeziku, ali ne razumiju što zapravo govore.“
Ferrucci tvrdi da je najznačajnije postignuće u razvoju umjetne inteligencije pružanje oslonca ljudima pri upravljanju i donošenju odluka. Međutim, u tu svrhu računala bi morala biti u mogućnosti i pružiti objašnjenja kako su došla do odgovora.“Računala trenutačno mogu apsorbirati velike količine teksta, no to je površno prepoznavanje ili spajanje različitih dijelova teksta, odnosno uočavanje koliko se često pojedine riječi pojavljuju zajedno. Želimo ih podučiti razumijevanju i interpretaciji riječi te pridavanju logičkog značenja rečenicama na način da vam mogu predočiti vlastitu liniju argumentacije. Da bi računalo to moglo učiniti, moramo kodificirati osnovne kognitivne sposobnosti koje posjeduju ljudi i imamo jezik pomoću kojeg to možemo učiniti. Jasno, ne možemo u tom obliku kodificirati svo ljudsko znanje. Možemo im pružiti samo srž i onda moraju samostalno učiti“, pojašnjava Ferucci.
Mike Wooldridge, profesor informatike na Oxfordu, također razbija mitove o napretku umjetne inteligencije: “Umjetna inteligencija kakvu vidimo u filmovima, poput robotskih sluga, još uvijek ne postoji u tom obliku, a pitanje je i hoće li uopće. Međutim, stvarni napredak u razvoju umjetne inteligencije omogućio je odlično obavljanje specifičnih, usko definiranih zadaća poput prepoznavanja lica, u čemu je daleko bolja od ljudi. Automatski prijevod kakav postoji danas bio je nezamisliv prije samo 20 godina. Vožnja automobila je još jedan primjer aktivnosti koja je računalima vrlo teška, ali postaju sve bolja i u tome.” Iako će umjetna inteligencija još dugo podsjećati na zapovjednika Datu iz serije “Star Trek” koji nikako ne može proniknuti u suštinu ljudske inteligencije, s vremenom će preuzimati obavljanje repetitivnih zadataka koje su dosad obavljali ljudi. Primjerice, sve je manje specijalizanata radiologije jer umjetna inteligencija može razaznati daleko više nijansi sive od ljudskog oka, detektirajući tumore puno bolje od čovjeka.
“Umjetna inteligencija u svojim bazama podataka može čuvati informacije o svim poznatim bolestima i lijekovima. Zatim svakog dana može ažurirati te baze, i to ne samo spoznajama iz novih istraživanja nego i medicinskim statističkim podacima prikupljenim od svih povezanih klinika i bolnica na svijetu. Detaljno će poznavati ne samo cijeli moj genom i moju medicinsku povijest nego i genome te medicinske povijesti mojih roditelja, braće i sestara, rođaka, susjeda i prijatelja. Odmah će znati jesam li nedavno posjetio neku tropsku zemlju, imam li želučane infekcije koje se ponavljaju, je li u mojoj obitelji bilo slučajeva raka crijeva i žale li se jutros ljudi iz cijeloga grada na proljev“, piše povjesničar i filozof Yuval Noah Harari u svojoj knjizi “Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice”.
SVIMA ŽELIM RAJ ZA SVE
Blagajnici koja hoće ići na more zasad je jedini način da to ostvari taj da se zaposli na blagajni supermarketa nekog primorskog grada. Umirovljenici koji žele preživjeti vraćaju se u svijet rada tako da u istim tim supermarketima preslaguju police. No uskoro neće biti potrebe za blagajnicama, čak niti za intervenciju ključem na samposlužnoj blagajni kad vam kôd ne očita popust na kavi ili prebrzo stavite novi artikl na vagu. Neće biti potrebe ni za revitaliziranim umirovljenicima kad njihove zadatke preuzmu robotski punjači polica. Nastavi li se trend porasta internetske kupovine, lokalni trgovci lako bi mogli ostati bez posla. Automatizirani Amazon ima i jeftiniju radnu snagu od našeg malog lokalnog dućana. Jednom kad nabavite robote, ne morate ih plaćati, te veći dio prihoda odlazi u profit. Zamjena radnika robotima, upozorava i Schwab u svojoj knjizi, samo će produbiti jaz između profita ostvarenog pomoću kapitala i onog ostvarenog radom. Ekonomija je utemeljena na pretpostavci postojanja potrošača. Usprkos jeftinijim proizvodima, ako neće biti radnika koji će svoje plaće trošiti, pada cijeli sustav. A ako u kapitalističkom društvu nismo radnici ili kupci, koliko mu zapravo vrijedimo?
Centralna točka Yangovog kandidatskog programa 2020. bila je uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka, za koji smatra da bi trebao biti $1000. Iako po sebi nedovoljan za sve životne troškove, mnogim bi ljudima jednostavo ublažio stres egzistencijalne napetosti u uvjetima smanjene zaposlenosti zbog automatizacije. Dr. sc. Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu tvrdi kako vjerojatnost uvođenja univerzalnog osobnog dohotka stalno raste jer u svijetu trenutačno postoje ozbiljne političke opcije, poput britanskih laburista ili već spomenutog Yanga, koje imaju taj koncept u svom programu. Iako je Demokratska stranka naposljetku nominirala Joea Biedena za predsjedničkog kandidata iz svojih redova, Yang ne posustaje i trenutno se kandidira na izborima za gradonačelnika New Yorka, odlučan u naumu da pronađe poligon da za svoje progresivne ideje.
U gotovo svim zemljama Zapada plaće stagniraju posljednja tri do četiri desetljeća. Paralelno dolazi val tehnoloških inovacija o kojem ovdje pričamo, ali i neprekidni porast nejednakosti. Što se događa? Ne bi li nove tehnologije trebale omogućiti manje rada, jeftinije proizvode i više blagostanja?
Ekonomisti vode rasprave o tome jesu li stvarni pobjednici tehnološke revolucije zapravo vrlo uska skupina ljudi, to jest vlasnici sredstava proizvodnje – kapitalisti. Notornih “jedan posto” s manje troškova i radnika ne distribuira višak novca, nego ga gomila, pa tako za velik dio čovječanstva u pogledu blagostanja razvoj tehnologije ne znači baš ništa pozitivno, štoviše, znači i suprotno. Ubrzano nestaju neka jednostavna zanimanja, a radnici bez vještina potrebnih za novonastale tech poslove ostaju “na suhom”. Univerzalni osobni dohodak već se dugo predlaže kao jedno od sredstava ublažavanja eksternalija razvoja tehnologije u svrhu povećanja dobrobiti za ljude. “Pobornici te ideje nadaju se da bi temeljni osobni dohodak mogao osloboditi individualnu kreativnost na način koji još nismo vidjeli“, navodi Grdešić.
Prof. Wooldrige s Oxforda ne smatra univerzalni osobni dohodak realnim: “Krajem 70-ih svi su shvatili da će se ogroman broj zadataka moći automatizirati i krenule su rasprave o tome kako ćemo svi raditi samo tri dana tjedno, a slobodno vrijeme iskoristiti kako god želimo. No naš životni standard nije ostao isti. Više smo trošili i češće odlazili na putovanja. Željeli smo skupe automobile i Apple satove. Da bismo sve to platili, morali smo više raditi. E sad, je li razlog zli kapitalizam ili je u ljudskoj prirodi da želi konzumirati više i više, ostaje podložno raspravi. Ako smo svi spremni na jednostavniji način života, tehnologija nam doista može osloboditi velik dio vremena.
Skeptičan sam prema ideji univerzalnog osobnog dohotka. Ljudi koji rade zamjeraju onima koji ne rade i to je jednostavno realnost ljudskog društva. Mislim da bismo se morali suočiti s ekonomskim poteškoćama u mjeri u kojoj je to bez presedana prije nego što bi takva mjera imala šanse zaživjeti u praksi, a razvoj umjetne inteligencije i ostalih tehnologija morao bi čovječanstvu donijeti prosperitet razmjera koji ne predviđam u skoroj budućnosti. Može li planet podnijeti 10 milijardi potrošača životnog stila kalifornijske srednje klase? Ili će se čovječanstvo naviknuti na jednostavniji životni stil koji ne uključuje vikend putovanja u Barcelonu, ili ćemo svjedočiti nejednakosti dosad neslućenih razmjera.“
Nejednakost postoji otkad i zajednice. Prastara je i ukorijenjena toliko snažno da se u prošlosti rijetko dovodila u pitanje. Međutim, dok su brojne takve nejednakosti bile opravdavane božanskim pravom ili političkom moći, odnosno utjecajem i imenom dobivenim rođenjem, nejednakosti proizašle iz djelovanja društva u okviru kapitalizma i liberalne demokracije nastoje se opravdati prebacivanjem tereta odgovornosti njihovog postojanja sa kolektivne na individualnu razinu. Umjesto priznavanja strukturnih nepravdi, nebrojeno puta prokazanih i dokazanih, pojedinac je sam odgovoran ako djelujući unutar društveno nametnutih okvira ne uspije za sebe priskribiti sve što mu je potrebno za život. Štoviše, on je tada na teret društvu koje će se pobrinuti da toga bude itekako svjestan. Stigma i sram zbog osobnog poraza i prihvaćanja tuđe pomoći bit će oblik svojevrsne kazne.
Kakvi su svjetovi budućnosti mogući u osvit ovih korijenitih, sveobuhvatnih i neumoljivih promjena? Nekoliko je scenarija opisao i glasoviti izumitelj, spisatelj i futurist Ray Kurzweil u svojoj knjizi “The Age of Spiritual Machines”, u kojoj oslikava utopije koje predosjeća da ćemo upoznati. Fantazmagorični prizori oslikavaju kompleksna etička i sociološka pitanja, pri čemu će postupni pronalazak odgovora na njih usmjeravati zamah razvoja sve do prelaska točke bez povratka: sinergije čovjeka s robotskim tehnologijama i nastanka praktički besmrtnog bića. U poglavlju naziva ‘The New Luddite Challenge’, Kurzweil kreće sa pretpostavkom da će računalni znanstvenici razviti inteligentne strojeve koji sve poslove mogu obavljati bolje nego ljudska bića, zaključujući da će se vjerojatno sav posao obavljati u golemim, visoko organiziranim strojnim sustavima zbog čega više neće biti potreban nikakav ljudski napor. Ključno je to da će si ljudi s vremenom dopustiti da postanu ovisni o strojevima, bez čije bi im pomoći samima bilo gotovo nemoguće donijeti odluku unutar nevjerojatno kompleksnog sustava. U tom će stadiju efektivnu kontrolu posjedovati strojevi. Ljudi ih se neće usuditi isključiti jer bi to bilo ravno samoubojstvu.
S druge pak strane, Kurzweil upozorava kako je moguće i da upravljanje strojevima ostane u nadležnosti ljudi, no tada će samo biti riječ o upravljanju nad osobnim strojevima, poput automobila ili računala. Međutim, kontrola nad velikim strojnim sustavima i dalje će ostati u rukama disproporcionalno sićušne elite, s dvije bitne razlike u odnosu na današnje konstelacije moći.
Uznapreduje li tehnologija toliko da ljudski rad de facto bude nepotreban, mase će postati suvišne – beskoristan teret za sustav. Budu li vladajuće elite nemilosrdne, jednostavno mogu odlučiti istrijebiti masu čovječanstva. Osjećaju li se humanima, mogu koristiti propagandu ili druge psihološke i biološke tehnike kako bi postupno utjecale na smanjenje nataliteta sve dok masa čovječanstva ne izumre, prepuštajući svijet eliti. Možda će liberalne elite odlučiti igrati ulogu dobrih pastira ostatku ljudske rase, brinući se da svačije tjelesne potrebe budu zadovoljene i da sva djeca odrastaju psihološki higijenskim uvjetima. Takve će elite voditi računa o tome da se u slobodno vrijeme zaokupimo zdravim hobijima; a svatko tko postane nezadovoljan podvrgnut će se “liječenju” svojih “problema”. Život će se doimati toliko besmislen da će ljudi morati biti biološki ili psihološki uvjetovani kako bi se otklonila njihova želja za posjedovanjem moći ili ih se natjeralo da taj nagon sublimiraju u kakav bezazlen hobi. I premda tako uvjetovana ljudska bića mogu biti blaženo sretna u svom okruženju, svedena na status domaćih životinja ona sasvim sigurno neće biti slobodna.
Bez obzira na to svrstavamo li se u techno entuzijaste ili techno skeptike, preostaje nam tek vidjeti donosi li najnovija industrijska revolucija još neznane blagodati, ili najteže izazove s kojima smo se kao društvo imali prilike suočiti.
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia 251.
