Ljudsko biće moralo bi biti sposobno promijeniti pelenu, isplanirati invaziju, zaklati svinju, upravljati brodom, dizajnirati građevinu, napisati sonet, voditi osobne financije, sagraditi zid, namjestiti slomljenu kost, utješiti umirućeg, izvršiti zapovijed, izdati zapovijed, surađivati, djelovati samostalno, riješiti jednadžbu, analizirati problem, razbacati gnoj, programirati računalo, skuhati ukusno jelo, učinkovito se boriti i galantno umrijeti. Specijalizacija je za insekte.– L. Long.

U isto vrijeme kad je Long izgovarao ovaj tekst u Heinleinovom sci-fi romanu “Time Enough for Love”, nastajali su izumi koji bi se dobro uklopili u taj žanr. Kao i zimnicu turšije u staklenki, sačuvali smo podatke na floppy disku; izumili e-mail, od tada nadalje proklinjući ga svakog ponedjeljka; a negdje u to vrijeme nastaje i Motorolin DynaTAC 8000x, pradjed današnjih pametnih telefona i prvi mobitel u povijesti. Ovi i svi drugi suvremeni izumi nastavak su niza inovacija koji je započeo smrću manufaktura. Mehanizacija pogona tekstilne industrije u Velikoj Britaniji označila je početak Prve industrijske revolucije. Druga se pak odigrala početkom 20. stoljeća, kada Ford u svoje tvornice automobila uvodi pokretnu traku. Odatle je krenula serijska proizvodnja dobara. Treća industrijska ili digitalna revolucija starta širenjem informacijskih i komunikacijskih tehnologija 1980-ih, ponajprije kroz razvoj osobnih računala i interneta, koji postaju nezaobilazan dio svakodnevnog poslovanja tvrtki.

Profesor Klaus Schwab, osnivač i izvršni predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma, u svojoj knjizi “Četvrta industrijska revolucija” donosi definiciju ove faze tehnološkog napretka. Tehnologije poput umjetne inteligencije, uređivanja ljudskog genoma, proširene stvarnosti, robotike i 3D printa čine ključnu točku najnovijeg vala promjena.
Naša svakodnevica postaje sinergija tehnologije i ljudskog života. Morseov zakon kaže da je razvoj brzine tehnološkog razvitka eksponencijalan. Vrlo plastično to ilustrira izjava Caluma Chacea iz Economic Singularity Cluba na FT Weekend Festivalu prošle godine: “Pametni telefon u našem džepu ima snažniji procesor nego što je imala Apollo 11 letjelica kojom su ljudi sletjeli na Mjesec – danas i malo bolji toster ima snažniji procesor od Apolla 11.

VOZI BOLT ILI WOLT

Svaka dosadašnja industrijska revolucija obećavala je osloboditi zemaljsko roblje od preranog ustajanja; plamene zore neće te buditi iz sna, a tvornička jutra i dim iz dimnjaka zamijenit će izležavanje ispod toplog pokrivača. Za to će vrijeme uslužne osobne asistentice Siri ili Alexa, neprekidno povezane s kuhinjskim uređajima i bijelom tehnikom, narediti da se pripremi vruća kava, osmisliti dnevni jelovnik i naručiti namirnice, a grijanje će uključiti baš na vrijeme da stan bude topao kad ustaneš iz kreveta. Savjetovat će ti da ne preskočiš jutarnje mindfulness vježbice i podsjetiti te na to da postaješ nervozna kad ne trčiš. Osim toga će, tobože uzgred, primijetiti kako je vrijeme da izađeš na svjež zrak i malo si ubrzaš otkucaje srca jer ti je BMI već na razini koju baš nije zgodno javno spominjati. Tvoj tihi protest ugušit će nakon što ti proslijede pasivno agresivnu poruku bota iz ureda tvog liječnika, koji raspolaže detaljnim prikazom svih tvojih aktivnosti koje mu “druka” tvoj Fitbit. Ovaj će te pak nimalo obazrivo podsjetiti na nedavno izmjerene razine kolesterola u krvi, a vlastiti toalet upozorit će te da onaj curry koji toliko voliš možda nije dobra opcija za kasne večere. Onda će ti još za kraj vlastito “prijestolje” u zavjeri sa Siri blokirati prikaz indijskih restorana na Woltu. I dok ti umreženi aparati vode život, a Google algoritmi podsjećaju te na to da, osim što si naručio kuhalo za kampiranje, razmisliš i o novoj vreći za spavanje, golema količina podataka koja pristiže s pametnih telefona svih nas pomoći će da cijeli grad postane smart. Tako će se predvidjeti precizan odvoz otpada, gužve smanjiti praćenjem gustoće i preusmjeravanjem prometa. Regulacija prometa mogla bi pomoći i u smanjenju koncentracije ispušnih plinova u pojedinim zonama. 

THE REVOLUTION WILL NOT BE TELEVISED

Ako revolucije jedu svoju djecu, hoće li nas četvrta industrijska revolucija napokon “smazati”? Dok su u prošlim industrijskim revolucijama radna mjesta koja su nestajala zamjenjivali novi, često bolji poslovi, a porastom automatizacije i prelaskom ljudi u uslužne sektore poboljšao se i životni standard, za trenutačnu industrijsku revoluciju to nije toliko izvjesno. Poslovi informacijskog doba bilježe procvat, no radna mjesta koja stvaraju usko su specijalizirana i malobrojna. Ostaje velika razlika u odnosu na radna mjesta koja se gube automatizacijom. 

Andrew Yang, jedan od predsjedničkih kandidata u SAD-u 2020., gostujući u podcastu “The Joe Rogan Experience”, o ovom problemu rekao je sljedeće: “Vozač kamiona trenutačno je najčešće zanimanje u 29 saveznih država, a prosječni kamiondžija je 49-godišnjak sa srednjoškolskim obrazovanjem, možda vojni veteran.

Kaže da je skeptičan prema mogućnosti prekvalifikacije pola milijuna vozača za tech zanimanja, podsjećajući kako su državni programi za prekvalifikaciju vrlo malene stope uspješnosti, što se pokazalo pri pokušaju tamošnje prekvalifikacije tvorničkih radnika. 

“Godine 2016. automatizirali smo četiri milijuna radnih mjesta u proizvodnji u državama poput Michigana, Pennsylvanije, Ohija, Wisconsina, Missourija i Iowe, u čijim se postrojenjima sad nalaze roboti“, navodi. Dodaje i kako se s tržišta rada trajno udaljava sve više nekvalificiranih radnika, a posebno muškaraca. Ako i zanemarimo činjenicu da je osobu s niskom razinom obrazovanja teže obučiti programskim jezicima, ali recimo da ipak dođe do znanja osnovnog kodiranja, na tech zanimanja otpada svega otprilike osam posto poslova“, navodi, dodajući kako je iluzorno očekivati da će se preostali dio populacije prekvalificirati za navedena zanimanja. Yang upozorava kako gotovo polovicu svih radnih mjesta u SAD-u čine poslovi u administraciji, maloprodaji i veleprodaji, uslužne djelatnosti u prehrambenoj industriji te proizvodnji i transportu. Prosječni srednjoškolac zaposlit će se u jednom od tih zanimanja, koja su sva do jednog podložna automatizaciji.

KOMANDANT DATA

Iako je mehanička automatizacija već dobro poznata pojava prethodnih industrijskih revolucija, kognitivna automatizacija postala je moguća tek nakon što je machine learning omogućio dosad nezamisliv razvoj umjetne inteligencije. Dave Ferrucci, čovjek zaslužan za razvoj super-računala Watson, koje je 2011. godine pobijedilo ljudske natjecatelje u kvizu “Izazov”, pojasnio je na koji način računala “razmišljaju”: “Watson, kao ni bilo koji drugi sustav koji smo do danas razvili, ne razumije jezik na način na koji ga ljudi razumiju. Deep learning modeli oslanjaju se na statistiku kako bi pronašli obrasce u jeziku, ali ne razumiju što zapravo govore.

Ferrucci tvrdi da je najznačajnije postignuće u razvoju umjetne inteligencije pružanje oslonca ljudima pri upravljanju i donošenju odluka. Međutim, u tu svrhu računala bi morala biti u mogućnosti i pružiti objašnjenja kako su došla do odgovora.Računala trenutačno mogu apsorbirati velike količine teksta, no to je površno prepoznavanje ili spajanje različitih dijelova teksta, odnosno uočavanje koliko se često pojedine riječi pojavljuju zajedno. Želimo ih podučiti razumijevanju i interpretaciji riječi te pridavanju logičkog značenja rečenicama na način da vam mogu predočiti vlastitu liniju argumentacije. Da bi računalo to moglo učiniti, moramo kodificirati osnovne kognitivne sposobnosti koje posjeduju ljudi i imamo jezik pomoću kojeg to možemo učiniti. Jasno, ne možemo u tom obliku kodificirati svo ljudsko znanje. Možemo im pružiti samo srž i onda moraju samostalno učiti“, pojašnjava Ferucci.

Mike Wooldridge, profesor informatike na Oxfordu, također razbija mitove o napretku umjetne inteligencije: “Umjetna inteligencija kakvu vidimo u filmovima, poput robotskih sluga, još uvijek ne postoji u tom obliku, a pitanje je i hoće li uopće. Međutim, stvarni napredak u razvoju umjetne inteligencije omogućio je odlično obavljanje specifičnih, usko definiranih zadaća poput prepoznavanja lica, u čemu je daleko bolja od ljudi. Automatski prijevod kakav postoji danas bio je nezamisliv prije samo 20 godina. Vožnja automobila je još jedan primjer aktivnosti koja je računalima vrlo teška, ali postaju sve bolja i u tome.” Iako će umjetna inteligencija još dugo podsjećati na zapovjednika Datu iz serije “Star Trek” koji nikako ne može proniknuti u suštinu ljudske inteligencije, s vremenom će preuzimati obavljanje repetitivnih zadataka koje su dosad obavljali ljudi. Primjerice, sve je manje specijalizanata radiologije jer umjetna inteligencija može razaznati daleko više nijansi sive od ljudskog oka, detektirajući tumore puno bolje od čovjeka. “Umjetna inteligencija u svojim bazama podataka može čuvati informacije o svim poznatim bolestima i lijekovima. Zatim svakog dana može ažurirati te baze, i to ne samo spoznajama iz novih istraživanja nego i medicinskim statističkim podacima prikupljenim od svih povezanih klinika i bolnica na svijetu. Detaljno će poznavati ne samo cijeli moj genom i moju medicinsku povijest nego i genome te medicinske povijesti mojih roditelja, braće i sestara, rođaka, susjeda i prijatelja. Odmah će znati jesam li nedavno posjetio neku tropsku zemlju, imam li želučane infekcije koje se ponavljaju, je li u mojoj obitelji bilo slučajeva raka crijeva i žale li se jutros ljudi iz cijeloga grada na proljev“, piše povjesničar i filozof Yuval Noah Harari u svojoj knjizi “Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice”.

SVIMA ŽELIM RAJ ZA SVE 

Blagajnici koja hoće ići na more zasad je jedini način da to ostvari taj da se zaposli na blagajni supermarketa nekog primorskog grada. Umirovljenici koji žele preživjeti vraćaju se u svijet rada tako da u istim tim supermarketima preslaguju police. No uskoro neće biti potrebe za blagajnicama, čak niti barem za intervenciju ključem na samposlužnoj blagajni kad vam kôd ne očita popust na kavi ili prebrzo stavite novi artikl na vagu. Neće biti potrebe ni za revitaliziranim umirovljenicima kad njihove zadatke preuzmu robotski punjači polica. Nastavi li se trend porasta internetske kupovine, lokalni trgovci lako bi mogli ostati bez posla. Automatizirani Amazon ima i jeftiniju radnu snagu od našeg malog lokalnog dućana. Jednom kad nabavite robote, ne morate ih plaćati, te veći dio prihoda odlazi u profit. Zamjena radnika robotima, upozorava i Schwab u svojoj knjizi, samo će produbiti jaz između profita ostvarenog pomoću kapitala i onog ostvarenog radom. Ekonomija je utemeljena na pretpostavci postojanja potrošača. Usprkos jeftinijim proizvodima, ako neće biti radnika koji će svoje plaće trošiti, pada cijeli sustav.

Centralna točka Yangovog kandidatskog programa jest uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka, za koji smatra da bi trebao biti $1000. Iako po sebi nedovoljan za sve životne troškove, mnogim bi ljudima jednostavo ublažio stres egzistencijalne napetosti u uvjetima smanjene zaposlenosti zbog automatizacije. Dr. sc. Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu tvrdi kako vjerojatnost uvođenja univerzalnog osobnog dohotka stalno raste jer u svijetu trenutačno postoje ozbiljne političke opcije, poput britanskih laburista ili već spomenutog Yanga, koje imaju taj koncept u svom programu. 

U gotovo svim zemljama Zapada plaće stagniraju posljednja tri do četiri desetljeća. Paralelno s tim događa se val tehnoloških inovacija o kojem ovdje pričamo, a i neprekidni rast nejednakosti. Što se događa? Ne bi li nova tehnologija trebala omogućiti manje rada, jeftinije proizvode i više blagostanja?

Ekonomisti vode rasprave o tome da su pobjednici tehnološke revolucije zapravo vrlo uska skupina ljudi, to jest vlasnici sredstava proizvodnje – kapitalisti. Notornih “jedan posto” s manje troškova i radnika ne distribuira višak novca, nego ga gomila, pa tako za ostatak društva u pogledu blagostanja razvoj tehnologije ne znači baš ništa pozitivno, štoviše, znači i suprotno. Ubrzano nestaju neka jednostavna zanimanja, a radnici bez vještina potrebnih za novonastale tech poslove ostaju “na suhom”. Univerzalni osobni dohodak trebao bi biti jedno od sredstava adresiranja odnosa razvoja tehnologije i dobrobiti ljudi. Tako se “pobornici te ideje nadaju da bi temeljni osobni dohodak oslobodio individualnu kreativnost na način koji još nismo vidjeli“, navodi Grdešić.

Prof. Wooldrige s Oxforda ne smatra univerzalni osobni dohodak realnim: “Krajem 70-ih svi su shvatili da će se ogroman broj zadataka moći automatizirati i krenule su rasprave o tome kako ćemo svi raditi samo tri dana tjedno, a slobodno vrijeme iskoristiti kako god želimo. Međutim, ipak nismo dobili više slobodnog vremena, jedan od najvažnijih zašto jest činjenica da naš životni standard nije ostao isti. Više smo trošili, ćešće smo odlazili na putovanja, imali smo skupe automobile i Apple satove. Da bismo sve to platili, morali smo više raditi. Ako smo svi spremni na jednostavniji način života, tehnologija nam doista može osloboditi velik dio vremena. E sad, je li razlog zli kapitalizam ili je u ljudskoj prirodi da želi konzumirati više i više, ostaje podložno raspravi. Skeptičan sam prema ideji univerzalnog osobnog dohotka jer ne mogu zamisliti da postoje ljudi koji bi takvoj mjeri dali svoj glas. Ljudi koji rade zamjeraju onima koji ne rade i to je jednostavno realnost ljudskog društva. Mislim da bismo se morali suočiti s ekonomskim poteškoćama u mjeri u kojoj je to bez presedana prije nego što bi takva mjera imala šanse zaživjeti u praksi, a razvoj umjetne inteligencije i ostalih tehnologija morao bi čovječanstvu donijeti prosperitet razmjera koji ne predviđam u tako skoroj budućnosti. Trenutna populacija ljudi na Zemlji iznosi između 7,7 i 8 mlijardi ljudi, a pretpostavimo da će u nekom trenutku tijekom idućih nekoliko desetljeća ta brojka iznositi 10 milijardi. Može li ovaj planet podnijeti 10 milijardi konzumenata životnog stila kalifornijske srednje klase? Jasno je da je odgovor ne. Neminovna posljedica je ili da će se čovječanstvo naviknuti na jednostavniji životni stil koji ne uključuje vikend putovanja u Barcelonu, ili ćemo svjedočiti nejednakosti dosad neslućenih razmjera.“

Bez obzira na to svrstavamo li se u techno entuzijaste ili techno skeptike, preostaje nam tek vidjeti donosi li najnovija industrijska revolucija dosad neznane blagodati, ili najteže ekonomske izazove s kojima smo se kao društvo imali prilike suočiti.