Homo Deus na pragu (dugo)vječnosti

Poboljšanjem kvalitete života i zdravstvene skrbi, prosječni životni vijek čovjeka udvostručio se u posljednjih stotinu godina. Gdje je granica produljenju ljudskog života i je li danas smrt uopće “the final frontier“?

Možemo li živjeti vječno? Nakon što na ovom svijetu provedemo vrijeme koje nam je poklonjeno, naše tijelo neminovno čeka postupno propadanje, a zatim i smrt. Hoće li ono što nazivamo dušom pronaći svoje mjesto u lovu na vječnim poljanama, združena s Velikim duhom; čeka li je povratak u Edenski vrt, napokon oslobođenu “istočnog grijeha”, ili se nastavlja reinkarnirati u novim i novim životima, sve dok se naposljetku ne oslobodi karme te pronađe svoj mir, ostaje pitanje osobnog vjerovanja –  budući da se s druge strane još nitko nije vratio s dokazima koji bi bili vjerodostojniji od osobnog svjedočanstva.

Dobiješ što i svi ostali – životni vijek“, izgovara Smrt osobno u stripu “Sandman” autora Neila Gaimana. I dok je jedni dočekuju s olakšanjem, poput starog prijatelja s kojim će ruku pod ruku poći u najveću od svih pustolovina, drugi neumorno tragaju za načinima da je prevare. Alkemičare predvođene Nicholasom Flamelom opsjedala je želja za pronalaskom mitskog Kamena mudraca koji bi im omogućio besmrtnost, a potraga za Svetim gralom koji hrani gladne i oživljava smrtno ranjene traje i danas, makar i samo od strane pripadnika tajnih društava i entuzijastičnih lovaca na antikvitete.

Ideja da je ograničenost ljudskog životnog vijeka premostiva prepreka koju će Homo sapiens uspješno prijeći na evolucijskoj ljestvici zahvaljujući eksponencijalnom razvoju tehnologije, inspirira scenariste filmova poput “Demolition Man”, u kojem se policajac John Spartan 2032. godine budi iz krioničkog sna kako bi policijskim snagama San Angelesa pomogao uhvatiti okrutnog zločinca Simona Phoenixa. 

Osim u Sci-Fi scenarijima, krionički zamrznuti ljudi doista postoje, samo što njih još nitko nije uspješno odmrznuo. Začetnik krionike, fizičar Robert Ettinger, od svoje je smrti 2011. godine zamrznut u Cryonics institutu koji je sâm osnovao, zajedno s još 106 osoba, među kojima su i dvije Ettingerove supruge koje je nadživio. “Ako jednog dana uspiju odmrznuti mene i obje moje žene, čekaju me slatke brige”, izjavio je Ettinger u intervjuu koji je 2002. godine dao za “Transhumanity Magazine”.

Iako kontroverzna i po mišljenju mnogih znanstvenika nemoguća misija, ideja zamrzavanja ljudskog tijela u nadi u uskrsnuće legitimna je težnja zasnovana na transhumanističkom svjetonazoru, uvjerenju da će napredak tehnologije u budućnosti ljudima omogućiti da poraze i najstrašnijeg od četiri jahača Apokalipse. 

AKO NE VJEČNO, ONDA BAREM DUGOVJEČNO

Biolozi dugovječnost definiraju kao prosječan životni vijek koji je moguće očekivati u idealnim uvjetima. Osim pristupa zdravstvenoj zaštiti, pri procjeni očekivanog životnog vijeka ulogu igra i spol – žene su u pravilu dugovječnije od muškaraca zbog manjeg opsega tijela, uslijed čega je srce pod manjim pritiskom; zbog snažnijeg imunološkog sustava zahvaljujući manjku testosterona, koji djeluje kao imunosupresiv; te zbog obično manje sklonosti prema fizički opasnim aktivnostima.

Bezbrojna medicinska istraživanja pokušavaju utvrditi koja prehrana vodi ka dugovječnosti te postoje li lijekovi ili dodaci prehrani koji mogu doprinijeti produljenju očekivanog životnog vijeka, a u posebnom fokusu istraživača su zajednice u kojima velik postotak članova zajednice doživljava duboku starost od 90 ili više godina, u područjima svijeta koja se nazivaju “plavim zonama”, nastavno na radove demografa Giannia Pesa i Michela Poulaina. Pes i Poulain proučavali su područja na kojima obitavaju zajednice u kojima je zabilježen visok udio stanovništva ekstremne dugovječnosti, prije svega među stanovništvom otoka Sardinije u Italiji, čija je provincija Nuoro evidentirana kao regija s najvećom stopom muških stogodišnjaka u populaciji. U svojim radovima s Danom Buettnerom, Pes i Poulain identificirali su još četiri područja “plavih zona” na japanskom otočju Okinawa, otoku Ikaria u Grčkoj, poluotoku Nicoya na pacifičkoj obali Kostarike te među pripadnicima zajednice adventista u kalifornijskom gradiću Loma Linda.

Osim što su relativno izolirane od šire populacije u svojim zemljama, navedene zajednice su slabo industrijalizirane i zasnovane na tradicionalnom načinu života; no znanstvenici smatraju da je ključan faktor dugovječnosti stanovnika „plavih zona“ upravo prehrana. Primjerice, prehrana stanovnika Okinawe niskog je kalorijskog unosa, bazirana na povrću, prvenstveno slatkom krumpiru. Važne namirnice su mahunarke, alge konbu i wakame koje su bogate proteinima, aminokiselinama i mineralima poput joda, a jedu i manje količine svinjetine i ribe. Od voća tu je gorka dinja goyain koja je, poput slatkog krumpira, zbog niskog glikemijskog indeksa učinkovita u reguliranju šećera u krvi. U prehrani su značajni i tofu, te kurkuma, koja se obilato koristi kao začin. Istraživači Natalia Gavrilova i Leonid Gavrilov s instituta NORC Sveučilišta u Chicagu smatraju da je tajna dugovječnosti stanovnika Okinawe bila u postu, odnosno prehrani u kojoj je unos kalorija ograničen, no ipak dovoljan da ne uzrokuje pothranjenost. 

Najznačajnija istraživanja o utjecaju posta na produljenje životnog vijeka proveo je japanski biolog Yoshinori Ohsumi, koji je za svoj rad o načinima na koje stanice recikliraju i obnavljaju svoj sadržaj u procesu nazvanom autofagija 2016. godine osvojio Nobelovu nagradu za medicinu. Oshumi tvrdi da post u trajanju od 12 do 24 sata aktivira autofagiju, koja osim što uništava viruse i bakterije pomaže usporiti proces starenja, jer se za vrijeme gladovanja uklanjaju oštećene strukture stanica koje se zatim koriste za energiju. Na taj se način inhibira starenje, te uklanja patogene. 

GENETIKA

Bez obzira na to koliko se trudili prehranom i stilom života utjecati na produljenje životnog vijeka, genetika je neizostavan, ako ne i presudan dio jednadžbe. Istraživanja provedena na blizancima procjenjuju da se oko 20-30 posto varijacija u ljudskom životnom vijeku može povezati s genetikom, dok ostatak ovisi o okolišnim čimbenicima te ponašanju i navikama pojedinca. Znanstvenici još uvijek ne mogu sa sigurnošću utvrditi koji geni i na koji način doprinose dugovječnosti. Neke od uobičajenih varijacija gena, nazvanih polimorfizmi, povezanih s dugim životnim vijekom, nalaze se u genima APOE, FOXO3 i CETP. Neke od varijanti gena koje doprinose dugom životu povezane su s osnovnim održavanjem i funkcijom tjelesnih stanica, što uključuje popravljanje DNK-a, održavanje telomera na krajevima kromosoma i zaštitu stanica od slobodnih radikala, oštećenja uzrokovanih nestabilnim molekulama koje sadrže kisik. Geni koji su povezani s razinom lipida u krvi te srčanožilnim i imunološkim sustavom značajno doprinose dugovječnosti jer smanjuju rizik od srčanih bolesti koje su glavni uzrok smrti kod starijih ljudi, te od moždanog udara i inzulinske rezistencije. 

Suština starenja je gomilanje pogrešaka, gubitak informacija i entropija do koje dolazi s vremenom. Usporedba gena 80-godišnjaka i 20-godišnjaka upućuje na to da je starenje koncentrirano u oko 60 gena unutar tijela koji s vremenom pretrpe najviše oštećenja. Ako pronađemo način kako da ispravimo tu štetu, mogli bismo poboljšati ljudski vijek“, izjavio je u intervjuu za platformu Big Think teorijski fizičar Michio Kaku.

David Sinclair, profesor genetike na medicinskom fakultetu Sveučilišta Harvard i jedan od najpoznatijih svjetskih istraživača na području pomlađivanja, smatra da teorija oštećenja DNK-a ne nudi plauzibilno objašnjenje razloga starenja organizma. “Starimo jer nam se DNK mijenja s godinama, a istovremeno naše stanice gube sposobnost čitanja njezinog kôda“, izjavio je gostujući u podcastu “Joe Rogan Experience”. 

SUPLEMENTI KAO ELIKSIRI MLADOSTI

Među istraživanim lijekovima nove generacije koji pomažu u aktivaciji procesa obrane od starenja jest SRT1720, kemijski sličan resveratrolu, moćnom antioksidansu za koji se smatra da ima blagotvoran učinak na sirtuine. Nalazi se u orašastim plodovima, grožđu i crnom vinu, ali se može uzimati i u obliku suplementa. “Za povećavanje apsorpcije važno je kombinirati resveratrol s masnoćom, zato ga ujutro konzumiram s domaćim jogurtom“, izjavio je Sinclair. 

Sirtuini su obitelj enzima odgovorni za ključne biološke funkcije poput ekspresije DNK-a i aspekata starenja, među kojima je i sirtuin SIRT1, odgovoran za kontrolu aktivacije i deaktivacije pojedinih gena. Međutim, u slučaju oštećenja DNK-a, SIRT1 napušta svoju dotadašnju zadaću i pomaže u popravku DNK-a, te tada ne može kontrolirati ekspresiju gena. Istraživanja provedena na miševima s viškom SIRT1 pokazuju da su enzimi sposobni popraviti oštećeni DNK-a i istodobno zadržati kontrolu nad genetskom ekspresijom. Sirtuini mogu funkcionirati samo u prisutnosti koenzima NAD+ (nikotinamid adenin dinukleotida) koji se nalazi u svim živim stanicama. NAD+ ključan je za stotine procesa u našem organizmu, od regulacije sna i stvaranja energije do održavanja zdravog DNK-a. Razina NAD+ u ljudskom tijelu s godinama opada te je u osoba u dobi od 50+ godina gotovo dvostruko niža nego u 20-godišnjaka. NAD+ je moguće nadomjestiti suplementom NR (nikotinamid ribozidom), iz kojeg se metaboličkim procesima u organizmu kasnije stvara NAD+. Post također utječe na porast razine NAD+ u krvi te posljedično na aktivaciju sirtuina. Još jedan od suplemenata za koje Sinclair navodi da ublažava učinke starenja na organizam jest nikotinamid mononukleotid (NMN), a istraživanja provodi i na razvoju senolitika, lijekova koji ubijaju senescentne “zombi” stanice koje se s godinama nakupljaju u organizmu i ubrzavaju proces starenja. Genetskim uništavanjem ovih stanica nakupljenih u miševima usporeno je njihovo starenje, što predstavlja golemi potencijal za daljnji razvoj tih lijekova i njihovu primjenu na ljudima.

HOMO SAPIENS < HOMO DEUS 

Ideja da je smrt uopće potrebno, a kamoli moguće, poraziti; bila je nepoznanicom većini svjetskih ideologija, koje su upravo iz činjenice njezine neminovnosti crpile opravdanje vlastitog postojanja. „Pokušajmo zamisliti islam, kršćanstvo ili staroegipatsku religiju u svijetu u kojem ne postoji smrt. Sva su ta vjerovanja učila ljude da se moraju pomiriti sa smrću i usmjeriti svoje nade prema prekogrobnom životu, a ne nastojati nadvladati smrt i živjeti vječno tu na zemlji. Najbolji su umovi marljivo radili na pitanju kako smrti dati smisao, a ne kako joj izbjeći“, navodi izraelski filozof i povjesničar Yuval Noah Harari u svom prvom bestseleru „Sapiens: A Brief History of Humankind“.

Današnji zagovornici napretka, tvrdi Harari, takav stav smatraju neprihvatljivim defetizmom kojem nema mjesta u 21. stoljeću. Osim spomenutog Sinclaira kao jednog od najvatrenijih zagovornika anti-aging pokreta, među poznatim aktivistima je i futurist Ray Kurzweil, autor bestselera „The Singularity Is Near“, te britanski gerontolog Aubrey De Gray, koji zagovara inženjerski pristup ljudskom tijelu kao složenom mehanizmu čije je sastavnice moguće neograničeno popravljati kako napredak tehnologije bude iznalazio rješenje za svaku od njih.

„Ako nam srce zastajkuje, treba ga stimulirati pejsmejkerom ili ga zamijeniti novim. Ako čovjekom hara rak, treba ga ubiti zračenjem ili lijekovima. Ako se bakterije plode i množe, treba ih ‘pokokati’ antibioticima. Istina je da mi danas još ne možemo riješiti sve tehničke probleme – ali zato na njima ipak radimo. Naši najbolji umovi ne trate vrijeme pokušavajući smrti dati neki smisao. Umjesto toga, marljivo se bave istraživanjem psiholoških, hormonskih i genetskih sustava odgovornih za bolesti i starenje. Oni razvijaju nove lijekove, revolucionarne terapije i umjetne organe koji će nam produžiti život, a jednog dana možda pobijediti i samu staru, gadnu smrt“, piše Harari.

Polet ideje da će znanstvena otkrića stvoriti raj na zemlji Harari sputava upozorenjem – znanost se ne odvija na superiornom moralnom planu, odvojena od ostatka ljudskog djelovanja. Oblikuju je gospodarski, politički i religijski interesi dominantnih društvenih aktera.

U akademskim su krugovima mnogi dovoljno naivni da vjeruju u čistu znanost, držeći da im država i gospodarstvo altruistički daju novac za rad na svakom istraživačkom projektu koji im uzbudi maštu. Međutim, većina se znanstvenih studija financira zato što netko vjeruje da bi mu one mogle pomoći u postizanju nekog političkog, ekonomskog ili religijskog cilja“, upozorava Harari.

I dok u prvoj knjizi Harrari piše kako je kognitivna revolucija – pojava jezika, tehnologije oruđa i oružja, uz razvoj društvenih odnosa – pomogla Homo sapiensu da napuči zemlju i prije 30-ak tisuća godina u analima zabilježi posljednji izdisaj svojih suparnika Neandrtalaca; u svom idućem popularno znanstvenom bestseleru „Homo Deus: A Brief History of Tomorrow“ pita se hoće li uslijed neutažive gladi za napretkom Homo sapiens postati žrtvom vlastitog uspjeha.”Sada, kad smo uzdignuli čovječanstvo iznad zvjerske razine napora za preživljavanje, cilj će nam biti promaknuti ljude u bogove te učiniti da Homo sapiens postane Homo deus“, predviđa Harrari, upozoravajući pritom kako bi u nadolazećim desetljećima nove tehnoreligije mogle pokoriti svijet obećanjem spasenja algoritmima i genima.

Tehnohumanizam se slaže da je Homo sapiens kakva poznajemo došao do povijesnog kraja i ubuduće neće više biti relevantan, te zaključuje da bismo zato s pomoću tehnologije trebali stvoriti Homo deusa – mnogo superiorniji model čovjeka. Homo deus će zadržati najvažnije ljudske značajke, no imat će i unaprijeđene tjelesne te duševne sposobnosti koje će mu omogućiti da konkurira čak i najrazvijenijim nesvjesnim algoritmima. Budući da se inteligencija odvaja od svijesti i da se nesvjesna umjetna inteligencija razvija brzinom većom od svjetlosti, žele li ostati u igri ljudi moraju aktivno unapređivati svoje umove“, piše Harrari.

 

STAROST = BOLEST?

Ulaganja u istraživanja povezana s pronalaskom načina kako produljiti ljudski životni vijek, potencijalno i neograničeno, prate i brojne kritike. Jedna od njih je i ta da je ljudski organizam puno više od mehanizma za koji bio-inženjering može sa sigurnošću tvrditi da će ga jednog dana u potpunosti razumjeti i zatim modificirati prema željama. Zagovornici napretka, međutim, tvrde da je rješavanje problema starenja najveći dar planetu.

Starenje je potrebno klasificirati kao bolest. Samo iz razloga što se ono događa svima, ne znači da je prirodno. Starenje je možda najveća prijetnja zdravstvenom sustavu jer se troše goleme svote novca za brigu o starijim osobama, pokušavajući ih održati na životu. Zato rješavanje starenja nije sebičan čin, to je vjerojatno najveći dar koji je moguće dati ovome planetu”, izjavio je Sinclair. 

Jedan takav dar koji rješavanje starenja potencijalno donosi jest suzbijanje demencija. S obzirom na to da se iznimno rijetko javljaju u ranijim fazama života, možemo reći da su demencije bolesti mozga povezane isključivo sa starijom životnom dobi. „Demencije su skup neurodegenerativnih bolesti mozga, koje najčešće nastaju radi Alzheimerove bolesti ili vaskularnih incidenata. Poboljšanjem kvalitete života i zdravstvene skrbi, prosječni životni vijek čovjeka se udvostručio u posljednjih stotinu godina, radi čega demencije predstavljaju jednu od najvećih zdravstvenih kriza 21. stoljeća. Procjenjuje se da će 2050. godine u Hrvatskoj živjeti 300 tisuća ljudi s nekim od oblika demencije. Iako postoji izuzetan znanstveni i stručni interes za pronalaskom učinkovitih lijekova, za sada je moguće tek u njenim ranim fazama usporiti napredak same bolesti. Ipak, važno je znati da zdravim stilovima života možemo smanjiti rizik nastanka demencija za trećinu, a ukoliko se i bolest pojavi, osobe s demencijama zaslužuju dostojanstvo, adekvatnu skrb i njegu“, izjavio je dr. Igor Salopek, osnivač Integrativnog centra mentalnog zdravlja, udruge koja se bavi promicanjem koncepta psihijatrije u zajednici i destigmatizacije osoba s iskustvom psihičkih smetnji.

Pristup beneficijima najnovijih medicinskih dostignuća neminovno će poboljšati već dovoljno lagodne živote ljudi u bogatim dijelovima svijeta, za koje ne čudi želja da ih i dodatno produlje. No, već danas je moguće produljiti ljudski život stanovnicima manje razvijenih dijelova svijeta, osiguravajući im pristup osnovnim životnim potrebama, poput čiste vode, hrane i cjepiva. Može li naš izmučen planet, u doba kad je postalo jasno da su klimatske promjene stvarnost koju je postalo nemoguće ignorirati, podnijeti daljnji porast broja stanovnika te posljedičnu eksploataciju resursa? Svakako, produljenje životnog vijeka plemenit je cilj, no samo ako kvantiteta dolazi ruku pod ruku s kvalitetom – ako je dulji, zdraviji život istovremeno ispunjen vitalnošću, bliskim međuljudskim odnosima i ostalim sadržajima koji ga čine vrijednim življenja.

mm
Livija Stanišić

lifestyle novinarka