Kad pričamo o razvoju djece i računalnim i mobilnim ekranima, možda bismo trebali promišljati više o vremenu koje mi provodimo za monitorima i ekranima, a ne oni. Evo što kaže naša Zrinka Kelčec na tu temu
Moj mali toddler od godinu i pol je jedno predivno, sasvim prosječno dijete koje se razvija u skladu s većinom svojih vršnjaka i knjiga o razvoju. Naravno da je savršen, kao što je i vaše dijete savršeno vama. I tako je to moje savršeno, prosječno dijete meni očitalo bukvicu i dalo šamar realnosti kakav već dugo nisam primila. Nedavno sam ga se toliko zaželjela kad sam bila na poslu da sam jedva čekala da ga pokupim iz vrtića kako bismo se mogli igrati zajedno. I kad sam mu rekla: “Idemo se igrati”, nije mi dodao neku svoju igračku, nego je uzeo moj mobitel sa stolića i donio mi ga, a zatim se okrenuo svojim igračkama i potpuno me ignorirao. Zar je moguće da toliko vremena provodim na mobitelu da moje dijete doživljava to kao “moj način provođenja vremena s njim”? Problem tu nije (kao što sam već navela) taj da je moje dijete superinteligentno, problem (i to golem) leži u činjenici da uopće ne shvaćam koliko vremena imam mobitel u rukama u trenucima kad bih trebala biti posvećena svome djetetu. Ili bilo čemu drugome. Naravno da sam se odmah zapitala koliko smo STVARNO prisutni u svojim životima i odnosima te kakav to utjecaj ostavlja na našu okolinu? Jesmo li doista ovisni o mobitelima i kako mislimo odgojiti djecu koja to neće biti?
Istina je, često se događa da provodim vrijeme sa svojim djetetom u igri kod kuće ili vani u parku, a gotovo 70 posto vremena mi je mobitel u rukama. Scrollanje po društvenim mrežama, provjeravanje mailova, virtualna komunikacija, što god. Usput zaboravljam da su djeca itekako svjesnija nego što to mislimo, stoga ni ne čudi da nas doživljavaju kao da smo “srasli” s mobitelom. Rezultat konstatnog buljenja u ekran? Možda propuštamo velike stvari – djetetov prvi okret, prvo dizanje na noge, prvi samostalni korak ili nešto banalno kao što je bacanje lopte drugom djetetu.
Često je taj nedostatak pažnje potencijalno opasan. Naravno da ne možemo motriti djecu svake sekunde, ali ta neprestana dekoncentriranost može dovesti do opasnih padova, prevrtanja, udaraca. I, možda najvažnije od svega – takvim ponašanjem dajemo djeci dojam da nam nisu važna ili barem da nisu važnija od te spravice u našim rukama. Moderno roditeljstvo je šaroliko, no činjenica jest da se svi više-manje trude što više vremena provoditi sa svojom djecom, koliko im posao i obveze to omogućavaju. Ipak, ono čega moramo biti svjesni jest da to što se često misli kako “provođenje vremena s djecom” najčešće to nije. Fizička prisutnost nije dovoljna. Djeca od nas traže interakciju i reakciju. Ako ih pohvaljujemo s “bravo, bravo” za sve što čine, a zapravo u to isto vrijeme gledamo u svjetleće ekrane i ni ne znamo što pohvaljujemo, ne činimo djeci uslugu niti im podižemo samopouzdanje. Upravo suprotno, djeca počinju misliti da nam nisu zanimljiva i što je najgore – pružamo im krivi primjer. Patimo za našim djetinjstvom kad smo se bezbrižno igrali s prijateljima na ulicama skrivača ili lovice, žalimo se jer danas djeca ne žele provoditi vrijeme vani u igri, nego žele igrati igrice na računalima, a ne shvaćamo da su to ponašanje velikim dijelom preuzeli od onih koji najviše utječu na njihov odgoj i razvoj – nas roditelja. Osim pada samopouzdanja i pružanja krivog primjera, dokazano je da parcijalnom pažnjom u igri s djetetom izravno utječemo na njihov kognitivni razvoj.
Profesorica psihologije sa Sveučilišta Temple u Philadelphiji, Kathy Hirsh-Pasek, navodi kako je upravo prekidanje komunikacije s djecom da bismo bacili oko na mobitel jedan od razloga zbog kojih djeca teže uče govoriti ili su čak smanjenog vokabulara u odnosu na vršnjake. Tvrdi kako prekidanje igre s djetetom da bismo odgovorili na poruku ili e-mail izravno uzrokuje pad koncentracije kod djeteta, prekidanje “niti” igre, a samim time i prekidanje učenja kroz igru. Takva, mogli bismo reći zanemarivana djeca, kasnije su sklonija tantrumima, “cendravija” su kad se radi o nečem što žele, nemaju strpljenja i češće su frustrirana te to otvoreno pokazuju. Istraživanja su dokazala kako je previše vremena pred crtićima ili igricama štetno za dječji razvoj i napredak, ali sad se javlja dodatni problem – ispadamo licemjerni ako im to branimo, a i sami smo ovisni o malim svjetlećim ekranima. Sve je u umjerenosti – kako kod odraslih tako i kod djece. Braniti ekrane i sebi i njima opet je jedna druga krajnost, a krajnosti nikako nisu dobre. Nismo savršeni niti bismo trebali ispunjavati očekivanja koja nam netko drugi nameće. Imamo pravo ponekad postupiti na svoj način. Dovoljno je imati na umu da smo, ako znamo kako negdje trebamo biti stvarno prisutni – tada stvarno prisutni.
Živimo u užurbanom svijetu kad nam često 24 sata dnevno nije ni približno dovoljno te je multitasking jednostavno neizbježan. No, postoji razlika između “nužnog multitaskinga” i kontinuiranog davanja parcijalne (djelomične) pažnje. Taj pojam uvodi Linda Stone, spisateljica i konzultantica velikih tvrtki kao što su Apple i Microsoft, koja je dugi niz godina posvetila istraživanju upravo toj potrebi današnjeg čovjeka “da ništa ne propusti”. Multitasking bi nam trebao omogućiti to da obveze završimo što brže kako bismo se mogli posvetiti privatnim stvarima koje nas vesele (kao primjerice naša djeca). S druge strane, živjeti parcijalno, u svemu pomalo, ponekad se može činiti kao da ne živimo uopće. “Moram biti prisutan svugdje, moram biti upućen u sve.” Zar to ne zvuči stresno?
Ako smo takav tip osobe koji je ovisan o mobitelu ili gadgetima općenito, to ne radimo samo našoj djeci, to vrlo vjerojatno radimo svima s kojima smo u interakciji. Zamislite to učiniti šefu – usred važnog razgovora o projektu, vi ćete samo na brzinu “škicnuti Instač” ili odgovoriti na WhatsApp poruku suprugu da definitivno treba kupiti mlijeko. Ili recimo uzeti mobitel u ruke usred razgovora s frendicom koja nam se upravo povjerava kako joj je veza u krizi/želi promijeniti posao/pas joj je bolestan (btw., ako ne vidite problem u ovome, to je samo još jedan problem na ovaj već postojeći problem). Ako razumijemo problematiku, zašto to onda tako olako radimo svojoj djeci?
Činjenica jest da su mobiteli danas apsolutna nužnost koja nam svakodnevno olakšava život. To više nisu samo telefoni već su postali pravi mali svijet na našem dlanu. Njima komuniciramo, njima se informiramo. Ponekad su nam bijeg od bolne ili stresne stvarnosti. No, jesu li nam postali važniji od naše vlastite djece i općenito ljudi u životu? Možda nam nisu važniji, ali nam svakako kradu dragocjeno vrijeme. Ako uspijemo osvijestiti činjenicu koliko je lako samo jednostavno pritisnuti tipku OFF, možda konačno spoznamo koliko je to i VAŽNO učiniti s vremena na vrijeme (ako ne i svakodnevno). Nagrade za to mogu biti goleme – kvalitetniji odnosi s ljudima u našem životu koji nas ispunjavaju sigurno više od virtualnih poznanstava, manje stresa ako se prestanemo opterećivati i uspoređivati s tuđim Insta životima. Ili možda samo ono zadovoljstvo koje osjetite kad pozorno promatrate svoje dijete koje se igra. Sklonite ponekad mobitel, neće nikud pobjeći. Djeca hoće, možda već sutra. Odrastu i onda nam bude žao što smo propuštali sve one bačene lopte u parku.
