Stvarnost je da na svijetu postoji 4,09 milijardi žena, točnije 49,73 posto kompletne svjetske populacije (prema podacima UN-a iz veljače 2025.). Stvarnost je i ta da gotovo polovica svijeta menstruira i prolazi kroz menopauzu. A stvarnost je također ta da u Hrvatskoj ne postoji ikakva javna politika koja štiti ili podržava žene u ovim životnim fazama. A država je odgovorna za svoje stanovnike – ili samo za njih pola?
Žensko tijelo u svijetu i Hrvatskoj tako se nalazi u međuprostoru, između stvarnosti koje proživljava i tabua koji ga okružuje. Ulošci se dodaju ispod stola, koristimo eufemizme poput “stvari”, “m”, “oni dani u mjesecu”, “ženske stvari”, a o menopauzi gotovo da ne znamo ništa, tek kad se sa simptomima susretnu članice obitelji. No, ipak, neizbježna je istina – gotovo pola života provodimo upravo u ovim stanjima.
“Kad sam rekla da mi je teško, dobila sam odgovor: onda nisi za ovaj posao… (možemo imati loš i težak dan, koji god bio uzrok).” “Imali smo striktno određeno vrijeme za pauzu i otišla sam na WC jer je bila “alarmantna” situacija, a nisam tih nekoliko minuta bilježila pod “pauzu”. Nadređeni su me opomenuli.” “Procurila sam na stolicu i morala kući pa se vratila, a nadređenom se to nije svidjelo. Procurila sam i otišla kući umjesto ostanka na domjenku. Mnogi su prigovorili. Među njima i žene. Nadređeni ne dopušta uloške u WC-u i moramo ih potiho dijeliti jer je to tabu tema.”
Ovo su tek neke od izjava žena u prvom istraživanju u Hrvatskoj na temu menstruacije i menopauze na poslu. Provele su ga Anamarija Tkalčec, projekt menadžerica u CESI-ju, i Petra Salarić, osnivačica konzultantske tvrtke pstaboo . Prvo je ovo istraživanje ovakve vrste u Hrvatskoj koje pokazuje stvarnost ženskog iskustva u kontekstu radnog mjesta. Upravo potaknute vlastitim iskustvom, ali i šutnjom u radnim sredinama, htjele su pridonijeti razbijanju stigme podacima, glasovima žena i prijedlozima: “Znale smo da postoji problem, ali nismo imale brojke. Sada ih imamo – i više nema opravdanja za ignoriranje.”
U njihovom istraživanju čak je 67,2 posto žena radilo i kad se nisu osjećale sposobnima za rad tijekom menstruacije, a 39 posto priznalo je da skriva simptome menopauze zbog straha od negativne reakcije nadređenih ili kolega. Od simptoma osjećaju fizičku nelagodu ili bol koja otežava rad, kao i pad koncentracije i produktivnosti. Tijekom menopauze prekomjerno znojenje i brain fog otežavaju javne nastupe, a kroničan umor obavljanje radnih zadataka.
“Žene nemaju pravo na fleksibilnost, slobodne dane ni prilagodbe, a poslodavci nisu obvezni išta poduzeti.”
“Unatoč tome, žene nemaju pravo na fleksibilnost, slobodne dane ni prilagodbe, a poslodavci nisu obvezni išta poduzeti”, govore nam Anamarija i Petra. “To im omogućava država jer ne postoji specifičan zakon ili radni propis u Hrvatskoj koji eksplicitno prepoznaje potrebe žena vezano za menstruaciju ili menopauzu i nameće obveze prilagodbi.” Ovo, ipak, nije izoliran slučaj i problem pojedinačnih poslodavaca i tvrtki. “Percepcija koja se stvara tijekom obrazovnog sustava stigmatizirajuća je i tabuizirajuća”, govori nam Sunčica Lazanski iz Zelene akcije i dodaje: “O ovim se temama često priča kroz biološku i reproduktivnu komponentu, ali ne i kroz rodnu, ekonomsku ili zdravstvenu komponentu.”
Sunčica je članica Zelene akcije i jedna od organizatorica projekta Mensy kojim se želi maknuti stigmu s menstruacije te fokus staviti na materijale i alate za učenje o menstruaciji i održivosti. Nedavno su predstavili priručnik o menstruaciji koji obrađuje ključne teme vezano za menstrualno zdravlje i održivost, a skreće pozornost i na menstrualno siromaštvo. Prema istraživanju “Jasno i glasno o menstruaciji” iz 2023. (Vlahov Danijela, Barbarić Nika i Profaca Magda), na svakih 50 studentica jedna si ne može priuštiti menstrualne potrepštine svaki mjesec, a 14,91 posto studentica koristilo je jeftinije menstrualne potrepštine jer si skuplje ne mogu priuštiti.
“Za menstrualno siromaštvo odgovorna je država. Odgovornost ne leži na pojedincima iako nas industrija tih proizvoda pokušava uvjeriti u suprotno.”
“Za menstrualno siromaštvo odgovorna je država. Odgovornost ne leži na pojedincima iako nas industrija tih proizvoda pokušava uvjeriti u suprotno. Ako se osoba zbog materijalne neimaštine nađe pred izborom hoće li si priuštiti hranu ili menstrualne potrepštine, to je veliki problem. Nitko ne bi smio biti u toj situaciji, pogotovo jer polovica populacije menstruira i briga o tome mora biti sustavna. Bitno je na svim razinama vlasti poduzeti korake poput osiguravanja besplatnih i dostupnih višekratnih menstrualnih proizvoda na trošak zdravstvenog osiguranja – ne samo radi smanjenja menstrualnog siromaštva nego i s ciljem smanjenja količine otpada od tih proizvoda”, objašnjava Sunčica.
Što je konkretno moguće učiniti? Niz je preporuka – no čini se najvažnije napomenuti napuštanje narativa da su menstruacija ili menopauza privatne stvari kad oblikuju javnu sferu – naše živote na javnim mjestima i u profesionalnom okruženju. Anamarija i Petra objašnjavaju: “Problem treba rješavati na zakonodavnoj razini, ali i u zdravstvenom okviru jer je,primjerice, perimenopauza gotovo nevidljiva u zdravstvenim politikama – nema protokola, nema specijaliziranih službi, a mnoge žene nailaze na banalizaciju simptoma.”
Ističu pozitivne primjere poput Španjolske, u kojoj postoji plaćeni menstrualni dopust za teške simptome, ili Švedske i Irske, u kojima postoje specijalizirane klinike i vodiči za period-proofing radnog mjesta. Sunčica izdvaja i Kataloniju, autonomnu pokrajinu u kojoj osobe u dobi 10-60 godina jednom godišnje mogu dobiti tri višekratna menstrualna proizvoda, a cijela je inicijativa počela kao odgovor na čak 9000 tona otpada koje ta regija proizvede od jednokratnih menstrualnih proizvoda.
Ističe i da su među mjerama koje se treba poduzeti i povećanje dostupnosti menstrualnih proizvoda u javnim institucijama, uklanjanje poreza na ove proizvode, poboljšanje sanitarnih uvjeta u toaletima u školama i na javnim mjestima. Dodaje i osiguravanje dostupnosti višekratnih menstrualnih proizvoda i vaučera za iste te reguliranje uporabe štetnih kemikalija u jednokratnim proizvodima jer se, osim što korištenje toksina, parfema i plastike nije regulirano, njihov utjecaj na zdravlje jako malo istražuje.
Sve se sugovornice slažu s tim da bi promjene trebale početi u korijenu, odnosno u obrazovnom sustavu: “U školama bi se trebao otvoriti prostor za dijeljenje i pitanja, pa i uključivanje dječaka u cijelu priču. To će zasigurno doprinijeti smanjenju stigme od najranije dobi. Nijedna tema sama po sebi nije stigma dok je društvo takvom ne učini. Tako je i s menstruacijom. Ako se dječake uči da je to normalna pojava, oni će oko toga možda biti i znatiželjni. Ako ih se uči da im se krv gadi i da je to nešto prljavo, oni će to tako i tretirati – kroz zgražanje i gađenje. Da ne pričam o tome kako učimo djecu da se menstrualne bolove treba trpjeti, da ih se mora izdržati, a da si djevojčice uloške dodaju ispod stola i o toj temi pričaju šapatom. To sve možemo promijeniti uvođenjem teme u zasebne sate u sklopu, recimo, građanskog odgoja, otvaranjem grupa za dijeljenje osobnih iskustava i neskrivanjem menstrualnih potrepština”, govori Sunčica.
“Nijedna tema sama po sebi nije stigma dok je društvo takvom ne učini. Tako je i s menstruacijom.”
Anamarija i Petra dodaju: “Nedostatak sveobuhvatne seksualne edukacije, koja uključuje i teme menstrualnog i reproduktivnog zdravlja, ostavlja generacije mladih žena s nedovoljno znanja o vlastitom tijelu. Ako ih se uči da šute i “trpe”, jasno je zašto će kasnije na radnome mjestu osjećati sram ili nelagodu govoriti o svojim potrebama.”
U konačnici, važno je naglasiti da prilagodbe za žene u kontekstu menstruacije i menopauze ne bi smjele proizlaziti iz ideje slabosti, nemoći ili kratkotrajne empatije. Ne tražimo privilegije, nego osnovu – sustav koji uvažava stvarnost ženskog tijela. Istraživanja i inicijative poput onih naših sugovornica mogu biti važan prvi korak u tom smjeru.
Foto: Pexels
