Postoji nešto toliko nostalgično u trenutku kad shvatimo da nam je tišina postala luksuz. Ne ona romantična, poetska tišina, nego stvarna, bez notifikacija, bez impulsa da posegnemo za ekranom, bez potrebe da svaku misao, obrok ili putovanje pretvorimo u sadržaj. Upravo tu, u toj tišini, rađa se novi društveni statusni simbol: biti offline!
Posljednjih godina sve je izraženija nostalgija za jednostavnijim vremenima. Ne toliko za konkretnim desetljećima koliko za osjećajem sporijeg ritma, veće usredotočenosti i stvarne prisutnosti. Tome svjedoči i povratak analognim navikama, poput slušanja vinila i CD-a, čitanja “papirnatih” novina, korištenja jednokratnih kamera, kreiranja foto-albuma… Riječ je o jasnoj reakciji na zamor od stalne dostupnosti, digitalno oblikovane stvarnosti i osjećaja da svakodnevica vrijedi tek onda kad je zabilježena i podijeljena.
View this post on Instagram
Nekoć je snažna digitalna prisutnost bila simbol informiranosti i relevantnosti. Posjedovanje najnovije tehnologije, stalna povezanost i dijeljenje sadržaja u stvarnom vremenu funkcionirali su kao nova društvena valuta. Danas se ta percepcija mijenja te se pretjerana online izloženost sve češće doživljava kao gubitak kontrole, dok mogućnost da se svjesno isključimo, bez straha od propuštanja, postaje znak privilegije. Zašto? Zato što takav odmak još uvijek nije dostupan svima.
U tom kontekstu, status se više ne gradi kroz posjedovanje najnovijih uređaja ili praćenje svih digitalnih trendova, nego kroz sposobnost upravljanja vlastitom pažnjom. Isključivanje iz digitalnog prostora, makar privremeno, znači izlazak iz sustava u kojem se pažnja kontinuirano pretvara u profit, a svakodnevne navike u podatke. U okruženju personaliziranih algoritama i nevidljivih filtera, svjesno udaljavanje od ekrana postaje oblik samodiscipline jer informacije se tada više ne konzumiraju pasivno, kroz beskonačno skrolanje, nego se traže namjerno, kroz razgovor, osobno iskustvo ili nešto treće.
View this post on Instagram
Važno je pritom naglasiti da biti offline ne podrazumijeva potpuno odbacivanje tehnologije, nego redefiniranje odnosa. Tehnologija se vraća svojoj osnovnoj funkciji alata koji olakšava svakodnevicu, a ne produžetka identiteta ili prostora u kojem se neprestano boravi. Internet prestaje biti mjesto življenja i postaje sredstvo koje se koristi promišljeno i selektivno.
Možda upravo zato današnja nostalgija nije usmjerena na konkretna razdoblja, predmete ili estetiku, nego na osjećaj mentalnog mira, jasnoće i usredotočenosti za koji vjerujemo da je nekoć bio dostupniji. U svijetu koji nas stalno potiče na prisutnost, reakciju i vidljivost, mogućnost da se svjesno povučemo i sačuvamo vlastiti prostor postaje rijetka, ali iznimno vrijedna suvremena privilegija.
Foto: Instagram/@clarachai
